Dobro došli u Teheran

Piše: Đorđe Šćepović

Nek mi bude oprošteno što već u naslovu ponavljam samog sebe i u potpunosti preuzimam naslov teksta objavljenog 4. novembra 2020. godine. Neposredni povod za tadašnji tekst bila je smrt crnogorskog Ajatolaha Homeinija, Rista Radovića, mada je u tom trenutku Crna Gora već uveliko ličila na Iran, a glavni grad na Teheran. No, rijeka hipnotisanih, indoktriniranih i iskrivljenim interpretacijama religije razorenih umova, koji prilaze mrtvom prvosvešteniku i cjelivaju tijelo preminulog od kovida, tad je neodoljiva podśećala na prizor sa sahrane iranskog vjerskog vođe. Onog vjerskog vođe koji je davne 1989. godine osudio na smrt pisca Salmana Ruždija. Zapravo, Homeini tada izriče fetvu zbog objavljivanja djela Satanski stihovi. Jer je, kako u vjerskom ediktu tvrdi Homeini, Ruždi uvrijedio islam i nipodaštavao poslanika Muhameda. Decenijama je svjetski poznati pisac živio pod danonoćnom zaštitom. Prije nekoliko dana Salman Ruždi izboden je u Njujorku, dok je govorio. Vijest o napadu na Ruždija Crnu Goru zatekla je u crnini, u koroti za životima izgubljenim u pokolju kakav ova zemlja ne pamti. U užasu i tragediji od koje ćemo se dugo oporavljati. Da budem sasvim iskren, nijesam lamentirao nad sudbinom izbodenog pisca, jer su me tog dana, kao i danas, proganjala lica dvojice dječaka, ubijenih u krvavom piru jednog monstruma. Ruždi je preživio, oni nijesu.

Otkud uopšte sada priča o Teheranu i Salmanu Ruždiju? Da pišem o mrtvim Cetinjanima nijesam bio, niti sam danas u stanju. Da pišem o onima koji su poput lešinara jurnuli na njihove smrti ne želim. Niti o onima koji su svoju vječitu potrebu za vidljivošću i pažnjom pokušali ostvariti online naricanjem i udaranjem u grudi. Pritom postavljajući bogatu trpezu za regionalne i domaće strvinare. Pisati o žrtvama masovnog ubice nijesam dostojan. Zbog njih, mrtvih. Pisati o Teheranu jesam, jer u njemu živim. Osim gomile kliničkih psihologa, terapeuta, psihijatara, balističara i ostalih, ovih dana saznajem da u Crnoj Gori žive i silni teoretičari i istoričari književnosti. Reklo bi se da su među nama, a da toga nijesmo ni svjesni, mnogi doktori književnih nauka čiji su doktorati posvećeni Andriću i Njegošu. Da sam, kojim slučajem, juče umro, bio bih uskraćen za to saznanje. Polusvijet danas vrednuje i arbitrira, osuđuje i potkazuje. Polusvijet daje instrukcije ministarki kulture koga treba zapaliti na lomači i kome treba oduzeti status istaknutog kulturnog stvaraoca. Polusvijet koji se vozika na gliseru premijera. I polusvijet koji se nada nekoj budućoj vožnji i mjestu na premijerovom gliseru. Opet je na meti srpskog polusvijeta Andrej Nikolaidis. Nije da Nikolaidis nije navikao da bude meta, još od Nemanje Kusturice i presude za tekst Dželatov šegrt. Dok čitam pitanja jednog dnevnog lista i odgovore Ministarstva kulture pada mi na pamet knjiga Treba li spaliti Kiša poznatog crnogorskog i jugoslovenskog novinara Bora Krivokapića. Bez namjere da poredim Kiša i Nikolaidisa zaista ne mogu da se otmem utisku da bi se “vjerujuća” svjetina jedino zadovoljila lomačom za Andreja Nikolaidisa. I ne samo vjerujuća svjetina, lišena i znanja i zdravog razuma, kontaminirana pseudoreligijskim podučavanjima, već i svjetina koja odlučuje o tome hoće li se upaliti lomača za crnogorskog pisca. Ona ista svjetina koja nema ama baš nikakav problem s portalima mržnje, s laureatima Miroslavljevog jevanđelja, koji osim što nijesu pisci, nijesu ni ljudi, uprkos fizionomiji koja ih među ljude svrstava. Koji cetinjsku i crnogorsku tragediju čitaju kao “kriptovana Božija pisma”?! Pisca želi spaliti ista svjetina koja izdašno finansira srpske nacionalističke projekte.

Za razliku od Danila Kiša, koji je, istini za volju, za hajkače imao Dragana Jeremića, Miodraga Bulatovića, Branimira Šćepanovića, na Andreja Nikolaidisa kidišu psi. I to ne rasni, s pedigreom, već režimski psi, bez pasmine. Isti oni koji su kidisali i na Milorada Popovića, i na Adnana Čirgića, na Aleksandra Radomana, Bobana Batrićevića i na sve one koji ne pristaju na Teheran. Na Teheran koji uveliko živimo. Na sve one koji se ne plaše fetve. Makar ih koštala i života.