Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

Đorđevski: Ruska i Srpska crkva najbolji primjer platformi za političku ekspanziju i uticaj na susjede

Upravo su Ruska i Srpska pravoslavna crkva tipični primjeri da su crkve sa svojom infrastrukturom moćna platforma za političku ekspanziju i uticaj na susjede, sa svojim negiranjima ukrajinskog, makedonskog i crnogorskog identiteta koji su se dešavali i još uvijek dešavaju sa malim promjenama.

Primjeri Ukrajine, Sjeverne Makedonije i Crne Gore najbolje pokazuju koliko su crkve sa svojom infrastrukturom moćna platforma za političku ekspanziju i uticaj na susjede, ocijenio je u razgovoru za Pobjedu novinar i vjerski analitičar iz Skoplja Branko Đorđevski.

Prema njegovim riječima, upravo su Ruska i Srpska pravoslavna crkva tipični primjeri za to sa svojim negiranjima ukrajinskog, makedonskog i crnogorskog identiteta koji su se dešavali i još uvijek dešavaju sa malim promjenama.

– Nema dileme da to nema veze sa hrišćanskom misijom Crkve, da je to politička poruka, agenda tokom koje se manipuliše osjećajima vjernika, no koja se mora razobličavati i kojoj se treba suprotstavljati. U makedonsko-srpskom crkvenom sporu mnogo godina se izgubilo da bi se dokazalo srpskim vladikama da su Makedonci poseban narod, a ne dio srpskog. Koliko je, onda, hrišćanski kada srpske vladike negiraju crnogorski identitet i pravo crnogorskog naroda na svoju crkvu. Nimalo – ocjenjuje Đorđevski.

U tom kontekstu, on ističe da je razvoj događaja oko Makedonske pravoslavne crkve – Ohridske arhiepiskopije, zapravo bio posljedica činjenica da je postojao rusko-srpski crkveni plan kojim se želio eliminisati uticaj Vaseljenske patrijaršije i, kroz određene ustupke, privlačenje Makedonske crkve u „svoju“ orbitu…

Branko Đorđevski

Znači li to da se odluka Vaseljenske patrijaršije u odnosu na Makedonsku pravoslavnu crkvu dogodila ranije nego je bilo očekivano i na način koji nije sasvim očekivan za mnoge aktere?

Nije bila neočekivana, no očigledno je bila ubrzana da se donese 9. maja. Odluka je počela konkretno da se kreće prije tri godine kada je Sinod Vaseljenske patrijaršije odlučio da u proceduru rješavanja stavi zahtjev MPC-OA da joj se priznaje autokefalnost. U suštini, radilo se o zahtjevu MPC-OA da Vaseljenska patrijaršija ima ulogu drugostepene sudske crkvene instance u njenom sporu sa SPC dugom cijelih 55 godina. Samo stavljanje tog zahtjeva u proceduru bio je jasan signal da je VP pozitivno naklonjena. Ako nije bila, mogla je lako odgovoriti da ‘nije nadležna’. Od tada do sada bilo je mnogo pozitivnih signala, susreta, prijema, dočeka gostiju iz Makedonije sa visokim počastima. Dodatnu nadu su davale česte izjave vaseljenskog patrijarha da želi da ‘sakupi sve pravoslavce koju su van pravoslavlja’. Poslije je slijedilo priznavanje autokefalnosti Pravoslavne crkve u Ukrajini i već je bilo jasno da je na redu Makedonska pravoslavna crkva…

No, mislim da je ključnu ulogu odigralo ono što se dešavalo oko Svepravoslavnog sabora na Kritu, 2016. godine. Sve je bilo dogovoreno, osnovni dokumenti pripremljeni, a mediji su već informisali da je Ruska pravoslavna crkva ostvarila veliki uspjeh, nadmoć, kada je na red za usvajanje došao dokument o uspostavljanju principa „konsenzusa“ među 14 autokefalnih pravoslavnih crkava po pitanju priznavanja autokefalnosti novih. To je, praktično, značilo da vaseljenski patrijarh više neće moći sam davati tomose za autokefalnost, kao do tada. No, desilo se drugo. Ruska crkva predvodila je bojkot Sabora, jer je željela da na dokumentu kojim se uvodi taj konsenzus piše: da ta i druga pravoslavne crkve „odlučuju“ o novoj autokefalnosti a ne samo da „suodlučuju“, iako je i takva saglasnost potrebna da se utvrdi konsenzus. Tražilo se da i ruski i drugi patrijarsi imaju moć da „odlučuju“ kao i vaseljenski patrijarh, a što je već značilo da se želi oduzimanje i njegove počasne ingerencije da bude prvi, odlučujući, potpisnik novih autokefalnosti.

Tada, poslije bojkota, je i vaseljenskom patrijarhu postalo jasno da je istinski cilj premještanje centra pravoslavlja iz Carigrada u Moskvu, a to se nije htjelo dozvoliti. Tada je, u stvari, nastupio zaokret kod njega. Već postojeća konfrontacija između Moskve i Carigrada postala je još dublja, a patrijarh Vartolomej okrenuo se rješavanju dugogodišnjih problema nepriznatih pravoslavnih crkava. Optužuju ga da radi po diktatu Zapada, da ostvaruje zapadne političke i geostrateške interese, da želi biti pravoslavni papa… a on je bio spreman da se odrekne ingerencije da daje tomose za autokefalnost, do čega bi doveo princip konsenzusa koji bi betonirao i sahranio želje nepriznatih crkava – Ukrajinske, Makedonske, Crnogorske…- da jednog dana budu autokefalne, jer bi za to bila potrebna i saglasnost i potpisi poglavara svih 14 autokefalnih crkava.

Nastali zaokret je doveo do kanonskog prihvatanja 55 godina šizmatičke i nepriznate Makedonske crkve. No, ubijeđen sam da je tu odluku ovih dana ubrzalo saznanje da postoji srpsko-ruski crkveni plan u kojem bi se Makedonska pravoslavna crkva stavila u poziciju da dobije ponudu koju ‘ne može odbiti’, prema kojoj bi dobila ‘samostalni’ status… i još drugih nekih stvari, no ne bi bilo moguće da dobije i tomos za autokefalnost koji može dati samo Vaseljenska patrijaršija.

Tako bi MPC-OA i nadalje ostala u rusko-srpskoj interesnoj državno-crkvenoj sferi sa svim onim što iz toga proizilazi. Takav razvoj događaja je ubrzao odluku Vaseljenske patrijaršije i desio se taj istorijski čin. No, predstojeći period će biti ne manje istorijski. Treba samo pratiti što će se riješiti na predstojećem Saboru SPC, što će se predlagati na sastancima makedonskih i srpskih crkvenih predstavnika, ako dođe do njih, a siguran sam da će doći.

Znači, nije ovdje riječ o očekivanom i postepenom redu događaja nego o realnim dešavanjima, sukobima, interesima, odbrani od želje da se nametne nečija sila proizašla iz brojnosti i državne moći, posebno Rusije a podržane od Srbije. Kada je to na sceni, onda se i dešavaju i donose važne odluke.

Kakva je trenutno pozicija Ohridske arhiepiskopije, što znači ovaj međukorak između priznanja kanonskog ustrojstva i autokefalije?

Pozicija je takva da je naša crkva sada kanonska crkva, živi i priznati crkveni organizam sa svojim priznatim dostojanstvenicima. To znači da dostojanstvenici svih drugih pravoslavnih crkava mogu sasluživati sa makedonskim, a što do sada uopšte nije bilo moguće. No, to je i crkva koja još ima neuređen status, ima još uvijek nedefinisano ime, odnos prema dosadašnjoj dijaspori, jer se odluka Vaseljenske patrijaršije odnosi samo na pravo da ima jurisdikciju samo u državnim granicama Sjeverne Makedonije. Sve ovo sada treba da se rješava i biće, izvjesno, ne manje istorijsko dešavanje. Najvažnije je da je proces krenuo iako tako neće misliti sve pravoslavne crkve.

Očekujete li da će SPC prihvatiti, odnosno na kraju ipak prihvatiti kanonski priznatu Makedonsku crkvu ili će ponovo na potezu biti Vaseljenska patrijaršija?

Namjera obezvlašćavanja, odnosno oduzimanja ingerencija vaseljenskog patrijarha je korijen svih sukoba. Oko ovog će se i nadalje voditi konfrontacije i podjele jer će se pravoslavne crkve priklanjati jednom ili drugom bloku. A jasno je da je ruski patrijarh Kiril, poslijje njegove podrške ratu i zločinima ruske vojske u Ukrajini, izgubio mnogo od dostojanstva među pravoslavnim liderima. Vidjeli sme osude mnogih poglavara koji postaju sve bliži Vaseljenskoj patrijaršiji. Znači, tu će se dešavati mnoge promjene

VP je odlukom ostavila SPC da uredi ‘upravna pitanja’ između nje i Crkve u Sjevernoj Makedoniji. Ja uopšte ne očekujem da će SPC takvo nešto prihvatiti. Ubijeđen sam da će na predstojećem Saboru biti osuđena odluka VP, da će se okarakterisati kao nedozvoljeno miješanje i upad u jurisdikciju, da se neće prihvatiti kanonsko priznavanje makedonske crkve. No, biće pregovora. SPC i MPC-OA su prije dvije nedjelje već pregovarale i imale napredak, a vladika Fotije je već najavio vraćanje u ‘kanonsko jedinstvo’ makedonske crkve. No, tada je uslijedila odluka Vaseljenske patrijaršije koja je, očigledno, bila brza reakcija na nešto već dogovoreno. Pitanje je šta je to što su makedonske vladike prihvatile i šta im je bilo ponuđeno? Prije 20 godina tzv. ‘Niškim dogovorom’ bilo je ponuđena najšira crkvena autonomija, no ne i autokefalnost. Da li je sada ponuđena autokefalnost, samostalnost, jer ne možete nuditi isto, ono što je već odbačeno. Je li ponuđeno zadržavanje ustavnog imena MPC-OA jer Srpska i Ruska crkva znaju da to znači mnogo makedonskim vjernicima a VP ne dozvoljava upotrebu termina ‘Makedonija’ , ‘makedonska'… Da li je ponuđeno zadržavanje crkvene dijaspore… Sve je to u kontekstu zadržavanja Makedonije i makedonske crkve u srpsko-ruskoj interesnoj sferi i odvajanju od Carigrada. Makedonske vladike su pred velikim iskušenjem: da li prihvatiti ovako spakovane prijedloge sa kojim ne mogu dobiti tomos o autokefalnosti (jer i Srpska i Ruska crkva ga ne mogu dati) ili prihvatiti put koji nudi Vaseljenska patrijaršija. Jer, ako se ne postigne dogovor između SPC i MPC-OA tada proces priznavanja ide pred VP koja će, kao i u slučaju Ukrajine, donijeti konačnu odluku no i unijeti mnogo svojih zahtjeva u Tomos. Da su u makedonske vladike u velikoj dilemi pokazuje i nedavna izjava vladike Timoteja koji je rekao da „ne ide nam u prilog da ne budemo nepriznati od Ruske pravoslavne crkve“ čime je otvorio sumnje u to što se dogovara. A zna se da tako spakovan srpsko-ruski prijedlog neće moći biti prihvaćen od Carigrada.

Kakvo je stajalište Bugarske pravoslavne crkve u odnosu na pitanje makedonske autokefalije, nedavne izjave ukazuju na podršku?

Bugarska pravoslavna crkva oficijalno još ćuti, ne izjašnjava se. Vjerovatno se čeka prvo da reaguje crkveni Beograd. Inače, nema dilema da je bugarska strana najviše zasegnuta imenom ‘Ohridska arhiepiskopija’. U njenom crkvenom Ustavu piše da je BPC nasljednica i Ohridske arhiepiskopije no za čiju nasljednicu VP sada proglašava MPC-OA, tačnije „Ohridska“ crkva. Dilema je i da li ovo ime predstavlja upravo Ohridsku arhiepiskopiju, da nije riječ o nekakvoj igri riječi. Sve to treba raščistiti i vjerovatno je to razlog muka bugarskih vladika koji prije pet godina, kada je MPC-OA tražila od njih priznavanje autokefalnosti, u korespondenciji uopšte nijesu koristili termin Ohridska arhiepiskopija nego samo MPC. Odnosno, smatrali su OA kao svoje nasljedstvo, kao bugarsku crkvu. Nijesam siguran da će crkvena Sofija dati podršku i pravo makedonskoj crkvi da se zove kao Ohridska arhiepiskopija.

Dio javnosti u Srbiji je oštro kritikovao potez kanonskog priznanja crkve u Sjevernoj Makedoniji, uz izgovor da „patrijarh u Carigradu“ krši kanon, odnosno nema ovlašćenja jer se, prema tom objašnjenju, nameće kao arbitar, umjesto da bude „prvi među jednakima“. Kako to komentarišete?

Gdje je to trajno zapisano da u svijetu treba da ima samo 14 autokefalnih crkava, da nekoliko desetaka hiljada pravoslavnih vjernika u Pravoslavnoj crkvi Slovačke i čeških zemalja imaju više prava na autokefalnu crkvu nego milioni vjernika iz Ukrajine, Makedonije, Crne Gore… Srpski patrijarh Porfirije kaže da se „granice Crkve nužno ne mijenjaju sa granicama države“. No, postavlja se pitanje zašto su se crkvene granice za njih promijenile i proširile u 1922. godini upravo sa širenjem državnih granica Kraljevine SHS

To će biti osnova svih odbacivanja odluke VP. Da su prekršeni kanoni, da je napravljen upad u jurisdikciju SPC… S time se negira pravo vaseljenskom patrijarhu i Sinodu da nose ovakve odluke. A oni su se javili kao sudska, kao drugostepena, apelacijska crkvena instanca koja treba da rješava spor koji je star već 55 godina. SPC odavno osporava vaseljenskom patrijarhu pravo da nosi ovakve ili druge odluke u smislu davanja tomosa o autokefalnosti. Tu je na istoj liniji sa Ruskom pravoslavnom crkvom, na liniji smanjivanja i oduzimanja ingerencija patrijarha Vartolomeja i to je, kao što sam prethodno pomenuo, kulminiralno bojkotom Svepravoslavnog sabora na Kritu. Sada će se te konfrontacije, potencirane u slučaju priznavanja pravoslavne crkve u Ukrajini, još i više produbiti u slučaju MPC-OA. Namjera obezvlašćavanja, odnosno, oduzimanja ingerencija vaseljenskog patrijarha je korijen svih sukoba. Oko ovog će se i nadalje voditi konfrontacije i podjele jer će se pravoslavne crkve priklanjati jednom ili drugom bloku. A jasno je da je ruski patrijarh Kiril, poslije njegove podrške ratu i zločinima ruske vojske u Ukrajini, izgubio mnogo od dostojanstva među pravoslavnim liderima. Vidjeli sme osude mnogih poglavara koji postaju sve bliži Vaseljenskoj patrijaršiji. Znači, tu će se dešavati mnoge promjene.

U pravoslavlju crkve mnogo teže prihvataju da suze svoj prostor nakon disolucija država na čiju su teritoriju ranije, po kanonima, proširile ingerencije? Zašto je teži obrnuti proces, kako se to vidi na primjeru pozicija SPC i RPC, odnosno Moskovske patrijaršije?

Upravo je tako, teži je proces kada se desi disolucija države iako su kanoni jasni: svakom novom gradu (odnosno državi) sljeduje i nova crkva. Organizacija crkava slijedi mijenjanje državnih granica, formiranje novih država. Samo to treba da je dovoljan osnov za pravo Makedonije, pravo Ukrajine, Crne Gore da imaju svoje autokefalne crkve. No, Srpska, Ruska pravoslavna crkva to ne priznaju. Čuvaju svoje imperijalne jurisdikcije čekajući, djelujući u pravcu ponovnog mijenjanja državnih granica u cilju obnove imperije, carstva, kraljevstva… Znaju da se državne granice lako mijenjaju, da se lako mijenja etnička struktura stanovništva, i u čemu daju svoj veliki doprinos. A šta je sa pravom drugih naroda da imaju svoju autokefalnu crkvu? Gdje je to trajno zapisano da u svijetu treba da ima samo 14 autokefalnih crkava, da nekoliko desetaka hiljada pravoslavnih vjernika u Pravoslavnoj crkvi Slovačke i čeških zemalja imaju više prava na autokefalnu crkvu nego milioni vjernika iz Ukrajine, Makedonije, Crne Gore… Srpski patrijarh Porfirije kaže da se „granice Crkve nužno ne mijenjaju sa granicama države“. No, postavlja se pitanje zašto su se crkvene granice za njih promijenile i proširile u 1922. godini upravo sa širenjem državnih granica Kraljevine SHS.

Selektivno tumačenje kanona

Može li se, kako je to protumačeno u dijelu crnogorske javnosti, pa i iz redova Crnogorske pravoslavne crkve, tumačiti da je potezom priznanja Ohridske arhiepiskopije za kanonsku, faktički derogiran tomos iz 1922. godine kojim je ustanovljena crkvena jurisdikcija koju je u Kraljevini Jugoslaviji obuhvatala Beogradska patrijaršija, odnosno SPC?

Može, svakako. No, ovdje treba reći da je taj tomos iz 1922. godine derogiran jer je utemeljen na jednoj sramnoj, nedozvoljenoj i sasvim nekanonskoj trgovini sa eparhijama. Poznato je da je Carigradska patrijaršija sa odlukom iz marta 1920. godine makedonske eparhije koje je svojevremeno nepravedno oduzela od Ohridske arhiepiskopije prodala Srpskoj pravoslavnoj crkvi za sumu od 1,5 miliona zlatnih franaka. I tada i sada takva trgovina sa kupovanjem i prodavanjem svetih i blagorodnih stvari kao što su eparhije je nedozvoljiva, neispravna i protivkanonska. No, stanje je ostalo tako svih 100 godina. Interesantno, upravo je politička promjena državnih granica poslužila kao izgovor za prodaju onog što nikako se ne smije prodavati.

Neki kažu da ako se stanje ne promijeni 20 godina onda je realnost priznata. No, kako se onda ne priznaje realnost postojanja makedonske crkve 55 godina nego se drži van pravoslavlja iako ima svoju državu, svoj narod, sveštenstvo… Očigledno, kanoni se tumače onako kako odgovara SPC. A, izvjesno, derogiranje ovog tomosa neće se završiti samo sa Makedonijom.

Sličnosti i razlike sa CPC

Generalno, mogu li se povući paralele između makedonske i crnogorske situacije po pitanju crkve, koje su razlike i gdje u formalnim istupima griješi jerarhija, a gdje političari?

Paralele se mogu povući, no postoje i razlike. U obje zemlje postoji stremljenje ka autokefalnoj crkvi makedonskog i crnogorskog naroda, no koji se osporava i negira. Realnost u Crnoj Gori je različita jer određeni dio građana crkvuje u Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja tu ima svoje eparhije i druge institucije i sprovodi aktivno negiranje crnogorskog identiteta.

Takvo nešto ne dešava se u Makedoniji jer poslije 1945. godine makedonske vlasti su bile odlučne u građenju makedonske države, državnosti, jačanju nacionalnog i vjerskog identiteta, u odnosu na sopstvenost nad crkvenim hramovima. Potezi koju su pravljeni bili su usmjereni ka tome da se crkvena autokefalnost dobije na kanonski način. Proces je tekao legalno, dogovorno, no sve to je teklo do onda kada je Srpska crkva riješila da ne dozvoli makedonskom narodu da ima svoju crkvu. I tako je predugih 55 godina. Znači, kada se ima takav otpor ne smije se stati i predati jer se okolnosti mijenjaju, kako za Makedoniju tako i za Crnu Goru.

IzvorPobjeda

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Života
16.05.2022-08:29 08:29

Tako je Branko Bugarine !