Dio I: 32 I PO LJETA – ZLOG KISMETA (i još pođešto)

Za aktuelno.me

Piše: Miodrag D. Bajković, arhitekt

Odvazda su godine počinjale januarom. U stvari, tako je bivalo sve od kad su naši preci batalili prvi mjesec u godini ili ljetu imentovati, po starinski – koledar. Ovoga januara se navršavaju 32 dugačka ljeta od tkz. antibirokratske revolucije. Antibirokratski revolucionari (njihova DPS vlast) su prvu polovicu ovoga razdoblja bili anticrnogorski nastrojeni, a onu drugu polovicu nedovoljno crnogorski prestrojeni. Imali su pasivan ili zanemarujući odnos spram CRNOGORSTVA, tj. nama Crnogorcima su bili obrnuli hrbat (da ne reknem-napišem ono sramotno drugo) – a, vrlo aktivan ili snishodljivo-ugađajući spram SRPSTVA, tj. ovdašnjim Srbima su bili pomno obrnuli obraz (da ne reknem-napišem ono isto sramotno drugo).

Ta takva DPS-ovska dosljedna a nespretna politička igranka ili, bajagi spretno, pragmatično ”šurovanje” sa predstavnicima jedinog (greotice) ”ugroženog” i ”ubogog” naroda u Crnoj Gori – debelo im se obilo o glavu. I, neka je! Sve se vrne spram zasluga.

Očito nijesu znavali kakav im je ”oficijelni” protivnik, niti koji je mentalni sklop toga neoficijelnog partnera. Bili su slijepi. Sad, iznedajboga – progledaše. Rokada na vlasti u Crnoj Gori, tj. bahata, čoporativna hajdučija aktuelne vlasti sve zbori o njima, ali, i o, mora im se priznati – spretnoj i zanago učinkovitoj, iako podloj i prijevarnoj, strategiji ugroženosti i ubogosti srpskog naroda u Crnoj Gori. U suštini, za vrijeme bivše vlasti – Srbi su bili privilegovani, a mi Crnogorci (koji smo navodno bili zaštićeni) – bili smo ugroženi. Da, pomeđu ostaloga, nije bilo tako – ne biše ”ugroženi” lanik došli na vlast. No, sveobuhvatni značaj laži za srpski narod je onako precizno, iskreno i istinito opisao pokonji Dobrica Ćosić.

Ali, nije ovo tekst o neznavenom ”taktiziranju” bivše vlasti, njihovoj otegloj političkoj igranci, koja im se bila omilila, pa se tako ta momčadija (i pođekoje žensko) bila bezbrižno zaigrala i u njojzi preigrala, i tijem izgubila ośećaj za realnost. Sve su to činjeli zarad održavanja (prividnog) mira u kući-državi – a sve sporad njihovog šklapanja. Neki vele da su opstajali na podjelama u društvu koje su sami režirali. Neću takvo mišljenje negirati, ali ću ovđen javno ustvrditi – da su te, s njihove strane izazvane podjele, samo djeličak u odnosu na sve one grdne i nevjerovatno zle podjele koje je u Crnoj Gori, tokom svojih 30 godina antihrišćanskog stolovanja u Cetinjskom manastiru (od 1990. do 2020.), do ure svoje udesne – stvorio oni nepomenik!

Bivšu vlast moradoh barem ovoliko zađest’, s ciljem da nam, glede CRNOGORSTVA – posluže ka’ zastiđe iz jednog propuštenog i zanavijek izgubljenog, potencijalno politički potentnog perioda i okolnosti iz naše freške povjesnice. DPS-u ni nampanulo nije da napravi ni površnu, a kamoli ozbiljnu i odgovornu strategiju CRNOGORSTVA (ni u smislu narodnosti, ni na nacionalnom nivou).

Ovđen ću navest’ samo jedan detaljčić nacionalne antistrategije bivše vlasti (poslije 2006.), a naravoučenije iz ovoga što slijedi glasi: na vakat se stvari završavaju ili, stvari se dokončavaju i okončavaju kad im je vakat! Naime, ka’ parlamentarna višina, ti ”vrli” Crnogorci na vlasti, popuštiše Srbima čak i onaj mali (a velji i ogromni) ”tire” kod navođenja predmetnog programa u školama po Crnoj Gori, pa naziv konkretnog predmeta glasi: crnogorski-srpski, bosanski, hrvatski jezik i književnost. S tijem ”tire”-om je započelo vaskoliko njihovo dalje snishodljivo popuštanje. Ne radi se to tako, no se svuđ pomeđu pojedinih riječi u nazivu metnu zapete, ili se predmet (kome pravo kome krivo) jednostavno imentuje: crnogorski jezik i književnost! Tačka.

No, da se povrnem broju ljeta. Đe je onijeh po(la) ljeta iz naslova koje matematički manjkaju? Kako titogradski miting (prvo ”događanje naroda”) od 20. avgusta 1988. godine, nazivam generalnom probom za tkz. ABR, tako stižemo do tijeh (skoro) 32 i po ljeta, koliko dura: opetovano i agresivno posrbljavanje Crnogoraca, primitivno nametanje nama tuđih, srpskih mitova i njihovijeh prekograničnih viševjekovnih i popriličnih kompleksa.

Naravno, odavno i dosta prije toga ljeta Gospodnjeg 1988., bilo je sramnog i sramotnog negiranja nas Crnogoraca, potomaka slavnijeh Dukljana, naše apsolutne osobenosti i dugogodišnjih (sad već dvovjekovnog) pokušaja da se na prostoru Crne Gore, uđene nečesovo prekogranično srpstvo, ali – u ova potonja 32 i po ljeta tijem ”srpstvom” nas iznovice i redovito pelcuju i, u smislu mentalnog cijepljenja (jednosmjerne zamjene kulture, nametanja tuđe nam tradicije itd.) i, s ciljem nagrćanja srpskog (odrtog) kodžupa na najljepšu i najvrjedniju narodnu nošnju na planeti Zemlji, a potom i na onu još preostalu sjajno-bijelu košulju (čistoga kolijera) zapučenu pod grlo, kojoj pristoji samo tamni sako na gospostvena crnogorska ramena.

Svakodnevno tokom ovijeh 32 i po ljeta, što znači: 32 i po ljeta x (puta) 365 dana + (plus) dani prestupnijeh ljeta, što je = (jednako) poprilično preko 11 i po tisuća ili ‘iljada dana, negiraju nas zboreći nam: da ne postojimo ka’ narod (ni ka’ nacija); da se ne zovemo Crnogorci nako, čoče, nekako drugojače; da nam korijeni nijesu dukljanski no srbaljski itd. Glede na to da ovakva vrsta štiva i medija ne trpi fusnote, navičas ću pojasniti ovo – srbaljski. Srbalj je starinsko crnogorsko nazivalo ili ime za pripadnika srpskog naroda (Milorad Taki Latković: ”Građa za crnogorski jezik” (drugo dopunjeno i dorađeno izdanje), Cetinje, 2015., strana 698, red 16 odozgo). Znači, otud ovo – srbaljski.

Na osnovu gornje ”bold”-ovane tvrdnje – neizbježno se moraju postavit’ sljedeća pitanja: Ko nas to uporno i sramotno negira, i tijem tako bestidno i dripački vrijeđa (svima je jasno da dripački znači suprotnost od vaspitanosti, tj. sinonim je za nevaspitanost) a nesojski i fukarski omalovažava? Zarad česa to čine? Na koji način to čine?

Prije odgovora na ova tri pitanja da, mimogred, naglasim da se sve ovđen napisano odnaša isključivo na prostor Crne Gore. Srbiju (i tamošnje Srbalje) nema preše isticati u bilo kojem kontekstu, sporad toga što se je ta ”divna” zemlja-država dosta puta istakla tokom prošlosti, pokazujući svoje ”prijateljstvo” i ”dobronamjernost” spram Crne Gore i Crnogoraca – (primjerice radi) u periodu 1918-1941. Ko ‘oće da znade taj znade da: takvog silnog ”prijateljstva” i očite ”dobronamjernosti” (a bogomi i ”zahvalnosti”) nije bilo čak ni u nacističkim logorima smrti ili, preciznije: užasom učinjenih zločina po Crnoj Gori unazad jednog stoljeća (a to je bilo ka’ juče(!)), Srbija je betila učinjeno u spomenutim logorima!

Da bi neznaveni znali zarad česa mi se svakoji put utrobice obrću na spomen onoga učestaloga – da smo (daleko se kazalo) ”braća” s tamo-njima (koji su nas priđe 100 godinah žive palili, mrtve strijeljali itd., itd., itd.) i/ili da je u pitanju ”bratska” Srbija, takvim slijepcima nudim spisak (obaveznih) izvora i literature:

• ”NEKOLIKO STRANICA IZ KRVAVOG ALBUMA KARAĐORĐEVIĆA” (Rim, 1921.)
• Miloš Živković: ”PAD CRNE GORE” (Beograd, 1923.)
• Dr Novica Radović: ”CRNA GORA NA SAVEZNIČKOJ GOLGOTI” (Peć, 1938.)
• Prof. Živojin Perić: ”CRNA GORA U JUGOSLOVENSKOJ FEDERACIJI” (Zagreb, 1940.)
• ”ĐENERAL VEŠOVIĆ PRED SUDOM”
• Dokumenta tadanje crnogorske Vlade u egzilu
• Tekstovi uglednih stranih: diplomata, intelektualaca, novina/ra, … – o koncu i nakon Prvog svjetskog rata
• Stevan Bajković: ”VRIJEME GLADNIH I ŽRTVOVANIH” (Cetinje, 2017. i 2019. – knjiga je prvi put štampana 1938.)
• Prof. dr Šerbo Rastoder: ”SKRIVANA STRANA ISTORIJE 1918-1929” I-IV (Bar, 1997.), ”CRNA GORA U EGZILU 1918-1925” I-II (Podgorica, 2004.)
• Vladimir Jovanović: ”ROVAČKA REPUBLIKA” (portal ”Antena M”)
• Slobodan Čukić: ”POČETAK SRPSKE OKUPACIJE – komitska borba i narodna golgota (1918-1920)” (Podgorica, 2019.)
• Nenad Stevović: ”JOŽEF BAJZA I CRNA GORA” (Cetinje, 2020.)
• Brojni tekstovi i/ili knjige: mr Novaka Adžića, dr Mijata Šukovića, Slobodana Jovanovića, dr Adnana Prekića, dr Gorana Sekulovića, Borislava Cimeše, Miroslava Ćosovića, …

Moje iskreno izvinjenje ukoliko ovđen gore nekojega od autora koji je to zanago zaslužio (isključivo) nenamjerno ne spomenuh.

Samo oni(zi), u ovom trenu još uvijek neznaveni kvislinzi, koji pročitaju, ako ne baš polovicu, a ono barem 33,33% ponuđenih izvora i literature sa gornjega spiska, mogu doneklen bit’ avizani i, takvi imaju pravo – pođešto uopšte prozborit’ u vezi s tijem (uz onu genocidnu i kulturocidnu okupaciju Stefana Nemanje o koncu 12. stoljeća) najmračnijim i najmučnijim periodom u našoj 1.400 godina dugoj prošlosti na ovom prostoru, i sramnih događaja unazad 100 godina, u doba sramotne i krvave Karđorđevića okupacije i, potom – pođešto pozborit’ glede predmetnog ”bratstva”, dok ostalijema (koji ništa od ponuđenog ne pročitaju i niđe ništa ne znaju o onome što se tadijer zbilo) jedino bi čojski bilo da ubuduće ćute ili muče, odnosno – da svoje turine drže stalno zapatane!

PROTIVU ČINJENICA – ARGUMENATA NEMA/JU !!!

Kome navedena literatura nije validna ili vjerodostojna neka se (taj neko) konačno nauči da – samo dželati kojima zakon leži u topuzu lažu, a njihove žrtve zbore jedino istinu! Vazda je tako bilo – i u vaskolikoj povjesnici čovječanstva.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta