Dan nezavisnosti

Piše: Đorđe Šćepović

Juče je Crna Gora slavila. Slavila je nezavisnost. Zapravo, slavila je ona Crna Gora koju su minule dvije godine pokušali da ponize, ponište, umore i sahrane. Na sve moguće načine i ne birajući sredstva. Ipak, nijesu uspjeli u svome naumu. Preživjela je Crna Gora i Nemanje i Murate i Bonaparte, pa i njih. Njih, koje moramo zapamtiti, da nam se ne bi opet dogodili. Još uvijek nije gotovo, ali smo bliži njihovom porazu nego što smo bili juče. A i to što su se dogodili nije sasvim rđavo. Mutne su se vode razbistrile, žito se odvojilo od kukolja, i svako je izabrao svoj put. Svako od nas je izabrao stranu. Ne političku, ne partijsku, već civilizacijsku. Niko nije birao partiju, naime, vrlo je jednostavno: birali smo između svjetlosti i tmine. Zar je moguć bilo kakav izbor? Uzaludni su bili napori da se svaki izbor koji isključuje crne mantije i kanonizovane ratne zločince predstavi kao spašavanje tona kokaina ili hangara duvana. Takvi su, nerijetko, koračali u časnom hodu. Pognute glave i skrušenog tijela sa sve Bogom na usnama. Često bi bili i na čelu kolone, s drvenim krstom i srpskim barjakom u rukama i vidno istaknutom tetovažom crnogorskih bogomolja. Ako vam kažu da ste spašavali bilo koga kažite im da lažu i da je jedino što se spašavalo Crna Gora. Crna Gora izvan tame srednjeg vijeka i izvan blata zlog nasljeđa. I nijesu je spašavale političke partije. Spašavali su je građani. Narod je pak bio na drugoj strani rijeke. Zloupotrijebljen, hipnotisan i obezličen. Glas tog i takvog naroda odzvanjao je iz trbuha popova i političara u službi neke druge zemlje.

Juče je Crna Gora slavila svoju nezavisnost. Ona Crna Gora koja je nezavisnost toliko sanjala i na kraju je izvojevala. Crna Gora koja se nikad nije pomirila s ratovima, masovnim grobnicama i granatama. Sa sveštenicima koji blagosiljaju ubice. Sa sveštenicima, koji umjesto života slave smrt, dok na tenkovima poziraju s mitraljezima i bajonetima. Sa sveštenicima u čijim šakama umjesto Biblije isijava kama. Juče je bio dan svečanosti i dan žalosti. Veselje i korota. Slavili su svi čiji se zdrav razum ne miri s izvitoperenim predstavama o razlogu za slavlje. Ili odsustvu istog. Slavili su oni koji ne mrze Crnu Goru jer je, gle čuda, tranzicija i nekadašnja vlast dovela do propasti Duvanskog kombinata, Oboda, Košute ili Fabrike raketa. Slavili su svi kojima nedostaje izgovor da ne slave. Svi koji nijesu u stanju izmisliti opravdanje za žalost. Juče su slavili ljudi koji ne pristaju na Javni servis u službi crkve i njene ideologije. Ma kako se crkva zvala. Na Javni servis koji promoviše priučene, blagoglagoljive popove koji jednako poznaju i hrišćanstvo i tijelo žene. I jednako hule i na jedno i na drugo. Slavili su svi koji ne pristaju na Javni servis koji se pravda aktuelnošću teme i pravom na drugačije mišljenje. Ako je tako zašto se u studiju Javnog servisa ne govori o pošasti koja razara Crkvu. Zašto se ne govori o pedofiliji u Crkvi, o ratovima koje je Crkva zdušno podržavala i bodrila, a kasnije pravdala i glorifikovala? O ubicama koje je proizvela u heroje? Zašto u studiju Javnog servisa nema porodica zlostavljanih dječaka, ili porodice ubijenog dječaka, za čiju se smrt optužuje srpski episkop Vasilije Kačavenda? Ako je zaista tako zašto u Javnom servisu nema nikog ko bi govorio o svemu tome? Osim popa koji crnogorske heroine zove fašistima, jer njemu, kako kaže, priliči da govori u emisiji, a njima da viču na ulici?! Njemu koji nema problem s fašistima u crkvenom kalendaru. To nam govori onaj isti pop kojeg je gledaocima, kako kažu urednici Javnog servisa, preporučilo pravo na slobodu govora. Slobodu govora koja će nakon njegovog gostovanja ohrabriti i probuditi vulkan mržnje i primitivizma. Mizoginije i nakaradnosti svake vrste. Nije li kratak put od slobode govora do govora mržnje? To je onaj isti pop čije je predavanje o medicini nadahnulo slaboumnu pastvu da krene u lov, na hajku. Hajku na žene koje ne pristaju na takav Javni servis i kolektivnu lobotomiju. Žene koje su sve ovo vrijeme spašavale i spasile Crnu Goru. Nijesu to učinili muškarci, svi oni uparađeni političari, akademici, novinari i kolumnisti. One su bile na ulici, jer one znaju da s Aljehinom šah igrate na šahovskoj tabli, a da sa šovinistima i uličarima bitke bijete na ulici! One su sve ovo vrijeme bile izložene vaskolikoj mržnji otelotvorenoj u vjerujućoj pastvi Joanikija Mićovića. Pastvi koja je ravnodušna na optužbe za pedofiliju i zataškavanje u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Žene-hrabrost koje nikad nijesu tražile priznanje za svoju žrtvu. Lišene taštine i s jednim jedinim očekivanjem – da svojim svijetlom ugase mrak. Da ga pošalju tamo đe i pripada. Stoga, svjestan koliko sam mali spram njih, ovaj tekst posvećujem svim crnogorskim heroinama. Svakoj Aleksandri, Hajdani, Tanji, Ivani, Maji, Žani, Sanji, Snežani, Aidi, Marini, Danici, Jeleni i ostalima kojima priliči da govore i u emisiji, i na tribini, i za katedrom. Njima koje su birale teži put. Umjesto komfora redakcije i televizijskog studija izabrale su prostor na kojem su nezaštićene i izložene istinskoj prirodi lažnih pastira. One su zlo ogolile do kraja. Zato, ne čudimo se ozlojeđenom svešteniku Gojku Peroviću.

To samo strah iz njega progovara.