Za aktuelno.me
Piše: Jakov Daković
Kad živiš u Crnoj Gori neke teme naprosto ne možeš izbjeći. CFL, dobra auta, etnogeneza i naravno Njegoš. Neko je rekao da svi Njemci nesporno smatraju Getea velikim ali da je zapanjujuće šta prosječan Njemac misli da je veliko kod Getea. Čini mi se da je slično s odnosom Crnogoraca prema Njegošu. Ono što je najmisaonije kod njega najmanje je voljeno i poznato. O tome da li je Njegoš svetac mislim da je izlišno pisati. Još se Miloš Crnjanski narugao toj ideji koja je i u njegovo vrijeme bila aktuelna (vidjeti spis Nikolaja Velimirovića “Religija Njegoševa”). Kao tip čovjeka Njegoš je sušta antiteza svetitelju, bar onakvom kako ga shvata pravoslavna crkva. Kod njega postoji jedno oduševljenje čovjekom karakteristično za stare Grke ili renesansne humaniste. Ni traga skrušenosti ili prezira prema ljudskoj prirodi bez koje se pravoslavna asketika ne da zamisliti.
Dobro su poznati Njegoševi stavovi o crkvenom hrišćanstvu – on nerado oblači vladičansko ruho, ne razumije čemu toliki postovi,nema pomena da je ikad odslužio liturgiju i žali što ga monaška riza sprečava da se oženi. U njegovoj ličnoj biblioteci dominiraju francuski prosvetitelji, posebno Volter i Bifon, nešto ruskih i engleskih pjesnika. Od svetootačke literature ni traga.
Čak i da je imao pristup djelima recimo Isaka Sirina nije teško zaključiti kakav bi bio njegov sud o njima. Uostalom, čitav život Crnogorca onog doba bio je svojevrsna askeza i post. No možda najvažnija crta koja Njegoša udaljava od hrišćanstva jeste njegova etika.
On, poput Kanta koga i ne znajući slijedi ne priznaje nikakav heteronomni moral koji bi dolazio spolja, “odozgo” kao Mojsijeve zapovijesti ili od strane superega (što je praktično isto). Hrišćanski moral je duboko nemoralan jer se zasniva na strahu od kazne. Nasuprot Dostojevskom koji je tvrdio da “ako nema boga sve je dozvoljeno” ja, naprotiv mislim-čak i kad bi se nekim čudom moglo naučno dokazati da Bog ne postoji, dobri ljudi bi i dalje ostali dobri a loši bi ostali loši. Žao mi je Fjodore, ali – non sequitur.
Pjesnik i svetac su, treba li to naglašavati, nespojivi tipovi ličnosti, o čemu je često govorila umna Ksenija Atanasijević, najdarovitija učenica Branislava Petronijevića i prva žena profesor na Velikoj Školi. Postoji anegdota da su njegova predavanja bila toliko teška da su se neki studenti onesvješćivali na časovima. Odista, njemačka metafizika je za brucoše pomalo kao prvi susret sa obdukcijom za studenta medicine. Nekima se smuči zauvijek, neki se naviknu. Iako je imala tako moćnog mecenu Kseniji je bilo suđeno da okusi gorke plodove mizoginije i zavisti od strane svojih muških kolega. U jednom nedovršenom eseju ona iznosi smjelu tezu: “Nama ne izgleda nemogućim ideja da je Njegoš na nekom od svojih putovanja bio iniciran u neko ezoternijsko društvo Njih je tada toliko mnogo bilo u Evropi”. Atnasijevićku su na ovu ideju nesumnjivo podstakle neke kosmogonijske koncepcije u “Luči” koje Njegoš nikako nije mogao u knjigama koje su mu bile dostupne.
Podsjetimo, teologija je često nedosljedna kada je riječ o činu stvaranja. Neki autori zastupaju tezu da Bog stvara svijet iz nužnosti. Neki idu u drugu krajnost tvrdeći da je Bog,eto, stvorio svijet ali je mogao i da ne stvori. Za mene, najveći problem hrišćanske teologije nije postojanje zla nego motiv za stvaranje. Apsolutno je nejasno zašto bi savršenom i samodovoljnom biću bilo potrebno stvaranje svijeta. Jako rano sam osjetio da je to laž i da u osnovi svega ne leži nikakvo savršeno biće nego neka slijepa i neobuzdana a možda i zla sila. Karl Gustav Jung, na tragu germanske teologije i sopstvenih gnostičkih uvida tvrdi da “Bog nije svjestan sebe jer mu inače ne bi trebala svjesna bića”. Upravo tako.
Ako sad pobliže razmotrimo način na koji Njegoš prikazuje stvaranje u “Luči mikrokozma” vidjećemo da Bog stvara svijet u nekoj vrsti poetskog zanosa. To nije racionalan već imaginativan, magični, intuitivan čin:
“Svemogući na tron sjedijaše,
tainstvenom ukrašen porfirom
tvoritelnom zanjat poezijom
K prestolu mu svijetlome mirovi
Iz mračnoga carstva iznicahu
ka u noći od strašnog požara
kroz oblake od gustoga dima
što rojima izbježaju iskre” (L.M. III,1)
Ali, Bog u svom stvaralačkom zanosu nije sam. Suprotstavljaju mu se “besmislene mase”, čitavi antisvjetovi i njihovi užasni stanovnici. Kabala ih naziva klifotima. Haos je komparativan Bogu, dakle imamo neku vrsta dualističke filozofije: svjetlost se vječito bori s tamom. Njegoš smatra da će “na kraju vremena” svjetlost potpuno prevladati, sve će biti ispunjeno pleromom ali to će istovremeno biti kraj stvorenog svijeta. Bog neće imati šta da izdvoji iz sebe samog.
U svom kapitalnom djelu “Svijet kao volja i predstava” Šopenhauer genijalno ističe da mi, posmatrajući pravilnosti u zakonima prirode i kretanju nebeskih tijela pogrešno dolazimo do zaključka da to što je pred nama mora biti produkt nekog uma. Stolica dabome pretpostavlja stolara ali da li je svijet nešto napravljeno? “Ono što nama izgleda promišljeno priroda postiže bez razmišljanja i pojma svrhe jer djeluje bez predstave koja je sekundarnog porijekla. Nikakvim saznanjem nije unaprijed izmjereno šest jednakih poluprečnuka sniježne pahuljice koji se razdvajaju pod jednakim uglovima, već je posrijedi jednostavno stremljenje prvobitne volje,koje se tako predstavlja za saznanje kada se saznanje pojavi. I kao što ta volja stvara pravilnu figuru bez znanja matematike isto tako ona bez fiziologije stvara organsku formu…Ono što nama izgleda promišljeno i svrhovito priroda postiže mimo ikakve svrhe jer djeluje bez predstave,koja je sekundarnog porijekla.”
Da bi se shvatio Njegošev koncept stvaranja nije dovoljno poznavati grčku filozofiju, mora se ići dublje i dalje, do Veda i Upanišada. Po filozofiji samkhye (jedna od šest glavnih hinduističkih škola mišljenja) duša je samo prividno zatočena u materiji, ona je zapravo oduvijek slobodna, svemoćna i beskonačna, ali metafizičkom greškom poistovjećuje se sa tijelom u kojem boravi. Nematerijalna duša je posmatrač, svjedok, ali ne i učesnik događaja! Čovjek je poput glumca koji se toliko uživio u lik koji igra da je zaboravio na svoje pravo biće i porijeklo. Uporedimo ovo sa stihovima iz prologa Luče:
“Snom je čovjek uspavan teškijem U kom vidi strašna priviđenja
I jedva se opredjelit može
Da mu biće u njima ne spada”
Naše biće nije u carstvu pojava (fenomena) već noumena. I opet imamo analogiju s Kantom.Tragedija bivstvovanja nije u tome što je spas dalek ili nedostižan. On je tu,nadohvat ruke ali suđeno nam je da ga ne vidimo.
Bog i pramaterija su savječni, jedno drugom neophodni u procesu stvaranja kao puruša i prakrti u samkhya filozofiji. Kabala govori o tri vela “negativne egzistencije” koji prethode svakoj misli,stvaranju,poimanju. Moderna fizika to imenuje tačkom singulariteta. Uzaludan je pokušaj da se zaviri šta je bilo “prije vremena”,čak je kao što vidimo nemoguće izbjeći protivurječnist u samom modusu pitanja. I kad poseže za biblijskim motivima Njegoš čini to reda radi, a reklo bi se da osim Postanja nije poznavao nijednu od biblijskih knjiga. Njegov agnosticizam vidljiv je i iz onih čuvenih redova u testamentu “ja na tvoj poziv smireno idem ili pod tvojim lonom da vječni san boravim ili u hitove besmrtne da te vječno slavim”. Time on jasno priznaje da ne zna sudbinu duše nakon zemnog života.
Ergo, Njegoš je vjerovao u Boga ali ne biblijskog već u Boga pjesnika i filozofa, pred kojim se ne klanja ni metaniše već se on spoznaje u sopstvenoj duši koja je kao kod gnostika i Platona iskra potekla iz jednog višeg svijeta o kojem ima samo mutno sjećanje i kome se približava tek u rijetkim trenucima ekstaze i stvaralačkog zanosa.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta