Da je vječna! I nakon 14 godina Crna Gora trn u oku velikosrpskim i klerofašističkim krugovima

Crna Gora danas obilježava 21. maj Dan nezavisnosti, kada je na referendumu 2006. godine obnovila državnu samostalnost. Ali i danas, 14 godina nakon istorijskog referenduma crnogorska državnost ostala je trn u oku istim onim četničko-klerikalnim krugovima koji su i 2006. godine htjeli da utope Crnu Goru u velikosrpski projekat.

Dovoljno je samo podsjetiti na jučerašnje izjave nakon sastanka predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i patrijarha Srpske pravoslavne crkve (SPC) Irineja koji su uporedili crnogorsku vlast sa “ustaškim režimom” i optužujući je za “progon Srba”, direktno se umiješali u unutrašnja pitanja Crne Gore iako licemjerno negiraju da to čine.

Jasno je da će srpske strukture na vlasti teško ostaviti na miru Crnu Goru. To se najbolje vidi ako se uzmu u obzir izjave srpskih ministara na čelu sa šefom diplomatije i ministrom odbrane Ivicom Dačićem i Aleksandrom Vulinom, koji unutrašnjim pitanjima Crne Gore posvećuju podjednako pažnje koliko i aktuelnom temama u Srbiji.

Kada tome dodamo klerofašističke i medijsko-obavještajne krugove koji u kontinuitetu godinama napadaju Crnu Goru, njeno rukovodstvo i posebno predsjednika Mila Đukanovića, jasno je da “referendumska rana” i dalje boli “bratsku Srbijiu”, možda i više nego gubitak Kosova.

Frustracija zbog 2006. neprolazna je kako u Srbiji tako i u klerikalno-četničkim i velikosrpskim političkim krugovima u Crnoj Gori. A kolike su razmjere te frustracije uvjerili smo se prije desetaka dana, kada su klerikalno-politički aktivisti predvođeni visokorangiranim  popovima SPC, profesionalnim Srbima iz DF-a i prirepak strankama, pokušali da organizuju rušilačke demonstracije u cilju destabilizacije države.

Ovo je bio samo nastavak pokušaja kreiranja haotičnog ambijenta koji je započeo još krajem prošle godine nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Cilj je i ovoga puta bio jasan svakome ko je htio da vidi – kreirati haos pred predstojeće izbore i pokušati sa ulice srušiti sve što je Crna Gora postigla od 2006. godine.

Prosrpska opozicija i SPC uostalom više i ne kriju da bi njihovim dolaskom na vlast bile poništene odluke  referenduma 2006. godine, kao i odluka o pristupanju NATO-u donesena u junu 2017. godine. Opomena da je anticrnogorska histerija još uvijek veoma jaka u samoj Crnoj Gori dolazi svako malo od strane opozicionih Srba koji se ne libe da prijete “skidanjem glava” i “nagovještavaju krvave obračune”.

Pored toga što SPC ne želi da sarađuje sa državom koju u ostalom i ne priznaje, bezbroj puta je dokazano da ovdašnji Srbi ne uvažavaju crnogorsku državu i naciju, preziru himnu i državne simbole. U prilog ovome govore i brojni incidenti domaćih prosrpskih političara i njihovih pristalica koji su se odvijali u gradovima gdje opozicija drži vlast.

Nakon svake lokalne izborne pobjede opozicije bili smo svjedoci istih slika – vijorilie su se srpske zastave, pjevale četničke pjesme, negirala crnogorska državnost i pjevalo o vraćanju zajedničkoj državi sa Srbijom.  Vrhunac sramne antidražvne propagande desio se 2018. godine u Budvi kad je lokalna valst koju čine DF i Demokrate dozvolila da se po gradu koji važi za prijestonicu crnogroskog turizma, postave bilbordi koji glorifikuju ulazak okupatorske srpske vojske u Crnu Goru 1918. godine.

U sportskom centru u Budvi čak je održana svečana akademija povodom 100 godina od “ujedinjenja Srbije i Crne Gore” na Podgoričkoj skupštini. Za ovo sramno orgijanje četništva i negaciju države niko nije odgovarao, što ukazuje na indolentnost i nemoć državnih organa da se suprotstavi ovakvim destruktivnim pojavama.

Valja podsjetiti da je nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti jedno vrijeme “u modi” bilo i skrnavljenje crnogorske zastave, u čemu su učestovali i maloljetnici koji su cijepali zastavu u školskom dvorištu jedne podgoričke osnovne škole.

Osporavanja crnogorske nezavisnosti i dalje se dešavaju, a priče o vladavini prava, korupciji, ekonomskim pitanjima, standardu građana i konkretnim stvarima koje treba popraviti u cilju poboljšanja životnog standarda, uvijek ostanu u drugom planu zasjenjeni potrebom za odbranom državnosti od velikosrpskih klerikalnih hegemonističkih nastojanja. Do kad će stvari da se odvijaju po ovom ustaljenom obrascu, i do kad će svaki izbori biti novi referendum ostaje da se vidi.

Ipak, prema posljednjim reakcijama Vlade Crne Gore i sankcionisanju prekršilaca uredbi NKT u vrijeme pandemije, osnovana je pretpostavka da će se u budućnosti vlasti crnogorske države drugačije postaviti prema neprijateljstvu i opstrukcijama bilo koje vrste.

Na kraju treba podsjetiti na malo statističkih podataka iz 2006. godine – prema zvaničnim rezultatima, na referendumu je glasalo 419.240 građana ili 86,5 odsto od ukupnog broja birača.

Crnogorsku nezavisnost podržalo je 230.661 građana ili 55,5 odsto, dok je za ostanak zajedničke države sa Srbijom bilo 185.002 ili 44,5 odsto. Skupština Crne Gore prethodno je usvojila Zakon o referendumu, koji je dogovoren uz preporuku Evropske unije. Za uspjeh referenduma bilo je potrebno da ga podrži 55 odsto izašlih birača što je bio presedan u demokratskom svijetu usvojen zahvaljujući svesrdnim naporima srpskih lobista u međunarodnim krugovima.

Referendumsko pitanje glasilo je – “Želite li da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim međunarodno-pravnim subjektivitetom”.

Skupština Crne Gore je na sjednici 2. marta, na osnovu predloga predsjednika Republike Filipa Vujanovića donijela odluku da referendum o državno-pravnom statusu bude održan 21. maja.

Za predsjednik Republičke referendumske komisije RRK izabran je Slovak František Lipka.

Pravo izjašnjavanja na referendumu imali su građani koji u skladu sa propisima o izborima imali biračko pravo. Prema podacima RRK pravo glasa na referendumu imalo je 484 hiljade i 718 građana.

U.P.A.