Dok je slobodne Crne Gore, koja iz dana u dan jača i „umnožava se“, zahvaljujući prvenstveno i najviše Vladi Crne Gore i nadležnoj Patrijaršiji, na Lovćenu „ništa ne može biti ni taknuto ni maknuto“, kako sam već rekao, imajući čast da se obratim veličanstvenom skupu na Ivanovim Koritima 21. maja, kazao je Predrag Vušurović, član Upravnog odbora Foruma slobodnih građana „Luča“ reagujući na izjavu novoizabranog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija koji je rekao da se “razorena lovćenska kapela stalno umnožava i na takav način će se cijeli jedan veliki zamah kapele završiti kada se ona vrati na Lovćen u sazvježđu velikom lovćenskih kapela svuda po srpskim zemljama”.
Joanikije je to kazao prekjuče u beogradskom Zvezdara teatru, gdje mu je kao poklon namijenjen obnovi kapele na ognjištu patrijarha srpskog Gavrila Dožića, u Vrujicima u Morači, uručen prihod od 24. večeri poezije Matije Bećkovića.
On je uručujući prilog Joanikiju kazao da takvih kapela u Crnoj Gori ima 19, i ,,ako Bog da, da se to sastavi i da se napravi ona jedna na vrhu Lovćena, jer je nemoguće da svuda budu, a ne na Lovćenu“, na što je Joanikije odgovorio da se primajući prilog od Bećkovića, sjetio ,,da je Matija cijelo vrijeme svojom poezijom gradio crkvu i obnavljao Njegoševu kapelu na Lovćenu“.
“Patrijarh Gavrilo Dožić je zaslužio kao mučenik, krstonosac, ispovjednik da mu se podigne crkva u obliku lovćenske kapele jer je prvi obnovio onu razorenu sa kraljem Aleksandrom, koji je dao novac da se obnovi ta svetinja, i prvi koji je spriječio da se tamo umjesto kapele podigne mauzolej i njegova odluka je bila ključna prilikom te prve obnove”, kazao je Joanikije.
Vušurović je u izjavi za Pobjedu poručio da Crnoj Gori niko više ne može podmetnuti tuđu crkvu umjesto sopstvene, Aleksandrovu kapelu umjesto vladičine, Petra drugog Karađorđevića umjesto Svetog Petra Cetinjskog, kojem je izvorna kapela, dokrajčena upravo po Regentovom nalogu kako bi se napravilo mjesto za falsifikat, bila posvećena.
“To je ostala pusta želja i Joanikijevom jednako ostrašćenom, ali mnogo harizmatičnijem, moćnijem, hrabrijem i za poštovanje svojeglavom prethodniku, a kamoli da je tom zadatku dorastao Joanikije, koji je Radovićevo nasljeđe, počevši od titula, pa do organizacione strukture, rasturio i za sitniš intitulacije i „vlasti“ prodao i predao Beogradu, kao zaludni nasljednik porodični nakit”, kazao je Vušurović.
Neka Bećkovićev prilog, poručuje on, ostavi kod onog davnog Ćosićevog, da su im najedno, kao što su im zajednički bili i zlotvorni prilozi u krvavom razoru avnojevske Jugoslavije i uspješnom pravljenju Srbije manjom.
“Da hoće, mogao bi da se sjeti da je i Dožić, poput upokojenog i posthumno razvlašćenog Radovića, uprkos svem trudu, od tadašnjeg ministra vjera Kraljevine SHS bio 20-ih optuživan da je „prikriveni crnogorski separatista“. To je u zemlji đe se planine ne pomjeraju, kapele još ne lete i crkveni premijer ne dolazi sebi, jedna od rijetkih stvari kojih se, na teren uvedeni Mićović, u svom radu protiv nezavisne, građanske Crne Gore, a nehotice i radu na jedinstvu svih kojima je takva Crna Gora na srcu, ne mora bojati. Kao što se uostalom ni slobodna Crna Gora, koja je srećom „u zamahu“, ne boji ni njega, ni njegove logistike”, zaključio je Vušurović.