Crnogorski identitet nijesu samo zastava i himna, treba se baviti njegovom suštinom

Za aktuelno.me

Piše: Stevo Vučinić

Krucijalno crnogorsko pitanje je identitetsko u smislu kako su ga naši preci definisali riječju čojek, i ne treba ga Crnogorcima objašnjavati; svi znamo što znači. Taj identitet je pao na najniže grane. Po sto puta dnevno pitam se đe je nestalo crnogorsko junaštvo, obraz i ponos kojim su se naši preci odlikovali i s njima identifikovali? Sudeći po javnim očitovanjima njihovih potomaka u tome smo teška sirotinja. Posljednji slučaj takvoga očitovanja koje vrijeđa nacionalno dostojanstvo, kap je koja je prelila čašu. Građanska inicijativa s Cetinja potpisana od 600 građana tražila je da se Cetinjski manastir preda na upravu Crnogorskoj pravoslavnoj crkvu.

Razrešenje je dobila u jednom zaključku Skupštine Prijestonice koji je tipični primjer verbalne ekvilibristike prestrašenih od sopstvenoga lada. U njemu je vrh bivše vlasti, koji je o tome sigurno odlučivao, sabrao svu svoju političku mudrost, trideset godina demonstriranu,  kako sada stvari stoje, koja nas posljedično može koštati države i slobode. U tome zaključku piše da Skupština Prijestonice u cilju poštovanja slobode, mira i ljudskih prava podržava inicijativu; da očuvanje ljudskoga dostojanstva mora biti osnovno opredjeljenje države; da osuđuje djelovanje Vlade i poziva je da se uzdrži od daljega protivustavnoga djelovanja; da zabranjuje bilo kakve radove u Manastiru i na kraju ovlašćuje gradonačelnika Prijestonice da s advokatima zaštiti interese Prijestonice.

Tako se Prijestonica najobičnijim marifetlukom, bogme junački riješila građanske inicijative. Na istovjetan način, isto marifetlukom bivše vlasti, Crnogorska crkva je lišena placa u Podgorici na kojem je trebala da gradi sabornu crkvu.

Uskraćena joj je  mogućnost da kroz redovnu pontifikalnu djelatnost u potpunosti vrši svoje poslanje i arbitrira u moralnim i pitanjima opstanka povjerenoga naroda, ugroženoga od Vlade. Što kazati o ova dva slučaja sem da su pismene demonstracije odgovornih adresa, očito bez ikakvoga identiteta, kako sam već napisao, i prestrašenih od sopstvenoga lada. Podśećaju me na Bosanca iz jednoga vica. U posljeratnoj Bosni, u nekoj zabiti, odluče vlasti da upristoje neku ulicu. Dođe do spora između konzervativaca i vlasti oko toga treba li stavit klasičnu orjentalnu kaldrmu ili asfalt.

Pitaju jednoga staroga Bosanca što misli o tome, a on odgovara: Ja bih stavio red asfalta pa red kaldrme, red asfalta pa red kaldrme, i tako sve do kraja. I cetinjske vlasti bi isto tako da pitanje korišćenja Manastira riješe “redom asfalta pa redom kaldrme”. Ljudi bez dva prsta obraza, samoljubivi, kukavni i jadni, ustrašeni od sopstvenoga lada nijesu dobar materijal na kome se može temeljiti jedna država i u koje se može uzdati jedan narod. Takvi, ukrašeni raskošnim trgovačkim osobinama, na kome bi im svi Cincari ovoga svijeta pozaviđeli, zemlju su doveli do ponora. Zbog te osobine, i po prirodi egoisti,  Cincari nijesu uspjeli da se u većoj masi sačuvaju kao narod i ograniče svoju državu.

Nije to bilo tako davno, odma nakon referenduma 2006. godine, jedan njemački dužnosnik, na nekoj večeri u Kotoru, crnogorskim političarima posredno je poručio da porade na državnome i nacionalnome identitetu. Završio je riječima: “Kao što je Bundestag jednostavno konstatovao da je Crna Gora nezavisna, lako može konstatovati i promjenu toga statusa”. Ni taj ni drugi komentari takve vrste nijesu doticali ni vlast, ali ni crnogorske partije i uglednike koji su se samo zanimali za funkcije i sinekure – na leđima nose tovar krivice.

Za njih su se razmišljanja o identitetu i sam identitet završavali s himnom i zastavom. To su formalne manifestacije identiteta, a njegovom suštinom se niko nije bavio. Kad smo kod himne, em je predugačka i pominje da smo mi čuvari nacionalne časti i poštenja, u koje sumnjam – velika smo mi sirotinja u tim osobinama. Inače, recimo, ne bi rukovodstvo Liberalnoga saveza smisao postojanja, umjesto u snaženju državnoga i nacionalnoga identiteta, zbog čega je osnovan, potražio u lukrativnom poslu – za novac su ga samoukinuli. I nijesu jedini koji su istrgovali nacionalne i državne interese – takvih primjera ima još.

Njihovu ulogu preuzeli su savjetodavaci, kojima je bilo prepušteno pitanje identiteta i koji su savjetovali ondašnje vlasti. Ali ih nijesu savjetovali da prvo moraju da budu hrabri, moralni i ponosni građani Crne Gore, što oni inače nijesu bili. Savjeti su došli na naplatu u avgustu prošle godine – vlast je pošla u opoziciju. Umjesto da osnaži crnogorski identitet koji je direktno proporcionalan suverenitetu i dostojanstvu zemlje, snaženjem osećaja kod građana da budu ponosni na zemlju i narod kojemu pripadaju i hrabro ustaju u odbranu nacionalnih i državnih interesa, vlast je lukrativnim poslovima osnažila  srpski, kojemu na sami pomen slova C a kamo li Crne Gore, toči crna mast iz oči. Tako je snažeći srpski identitet, indirektno dobro pomogla prošlogodišnju pobunu protiv ustavnoga poretka, predvođenu Srpskom crkvom, kojoj su tepali litije.

Na opštu štetu, pobuna je u njenu korist dobila razrešenje na prošlogodišnjim avgustovskim izborima, i može nas koštati slobode i države. Tu generaciju političara bez identiteta, i ljudskoga i državnoga i nacionalnoga, koja je satrla i dovela u pitanje sve vrijednosti koje je stvorila naša generacija – suvrenu državu i nacionalne institucije – treba proslijedit u istoriju. Nove nužde već su porodile nove snage utemeljene u osobinama koje su krasile naše pretke. Nova generacija hrabre, borbene i ponosne omladine, koja nije spremna da prihvati status crkvenoga i državnoga kmeta, najavljuje da će “svanut crnogorska zora”.