Da Crnogorci znaju da odbrane obraz svoje države pokazali su u srijedu na Cetinju po ko zna koji put, kada su rekli NE velikosrpskom šenlučenju koje se krije iza pseudovejrskih litija mitropolije crnogorsko-primorske.

Jakša Nikčević 1991. godine, otac Tamare Nikčević

Ogroman broj Cetinjana ali i ljudi iz drugih crnogorskih gradova, prošetalo je ulicama Prijestonice u znak protesta protiv najavljene litije Mitropolije crngorsko-primorske u tom gradu.

Protest je održan pod sloganom “NA CETINJE NEMA ŠETNJE”. Litija SPC je i prije šetnje otkazana iz bezbjednosnih razloga, a na Cetinju je sačuvan obraz indipendističke, istinske Crne Gore Petrovića.

Ruku na srce, danas kada su vlast i država nakon turbulentnih 90-ih, konačno izašli na pravu stranu istorije, istinske crnogorske ideale je nešto lakše braniti nego prije 30 godina.

Ali, ovom prilikom se valja podsjetiti da je bilo onih koji su držali bastion odbrane crnogorske časti i kad je bilo najteže.

Fotografija čovjeka u kaputu, sa šeširom na glavi, koji svijećom pali, naizgled beznačajan, list papira najbolje svjedoči o tome.

Neupućenima ova slika, uzeta sa samog početka video priloga koji je postavljen ispod  teksta, ne govori mnogo, pa nije na odmet staviti je u pravi kontekst.

Gospodin sa šeširom je Jakša Nikčević (otac naše poznate novinarke Tamare Nikčević), a papir koji pali je  odluka tadašnje Vlade Crne Gore da zabrani loženje crnogorskog badnjaka na Cetinju 1991. godine!

Treba takođe dodati da je Nikčević palio ovu sramnu odluku Vlade, dok je na drugom kraju Cetinja mitropolit Amfilohije, koji je tada uveliko gradio svoju (političku) karijeru, dočekivao Željka Ražnatovića Arkana i njegove do zuba naoružane “Tigrove” u Cetinjskom manastiru.

Ova fotografija šalje snažnu poruku – da se i u periodu kad dođe do najvećeg istorijskog i nacionalnog pomračenja svijesti, ipak nađe grupa ljudi koja će u tom mraku da drži svijeću da bi na kraju i oni koji su zavedeni, mogli da isplivaju na svijetlu stranu istorije. A svjedočanstva kakva je ova fotografija, zaslužuju, ako ne mjesto u zvaničnoj istoriji Crne Gore, onda makar da se na njih s vremena na vrijeme podsjetimo.


 

 

 

 

Komentari

avatar