Piše: Prof.dr Goran Barović
Posljednjih mjeseci pokušavam naći neku riječ koja bi opisala situaciju u kojoj se nalazimo. I konačno, posle dugo razmišljanja, našao sam, ali ne mogu je reći. Bilo bi nevaspitano, a takav nijesam. Kad bi se krenulo u obrazlaganje, potrajalo bi.
Opet se vraćam jednom od ranije iznesenih stavova, da je neki film, i da je žanr, drama, povezana sa hororom, prigovorilo bi se režiseru da je prećerao sa zapletom i da se gledaoci neće snaći. Prevedeno na našu unutrašnju političku situaciju u koju su nas doveli aktuelni političari na repertorau je drama koja prelazi u horor, sa stalnim zapletom, a raspleta nema ni na vidiku, naprotiv.
Ima li danas neko u našoj zemlji da mu je jasno, ko je vlast, a ko opozicija? One stolice što mijenjaju nijesu mjerilo. Nekad se znalo, jedni lijevo, drugi desno i svima jasno, ali danas, svi su sve! Nema partije koja nema nekog na vlasti, a istovremeno nema nekog ko neđe nije opozicija, zavisno od teme, dana, potrebe… Većina je promjenjiva kategorija, jer se desi da prvi sa drugima ruše trećega, a onda prvi i treći ruše drugoga, pa na kraju drugi i treći ruše prvoga, jer su većina!? Logično i svima jasno!
Sljedeća bitna situacija koja se ponavlja iz dana u dan, kod jedne od aktuelnih većina, i ne vidim težnju da će da se prekine, jesu, konstatne laži koje nam se plasiraju putem medija, a tokom obračuna sa jednim iz prethodnog pasusa.
Riječ laž je teška i velika optužba, ali ona sve jasno objašnjava i ovi koji ih plasiraju ne treba da se ljute što je upotrebljavam. Mislim da bi se moglo reći da „oni ne govore istinu“, ali sudionici na koje mislim ne zaslužuju i ne razumiju, ako im se ne kaže na prost način. Ne znam da li su svjesni da se pamti svaka izgovorena riječ, obećanje, konstatacija iznesena u javnim komunikacijama. Posebno u današnje vrijeme, „internet nam je svjedok“ da im se priča mijenja iz dana u dan, iz situacije u situaciju…
Njihova međusobna komunikacija se najbolje može opisati kao vrijeđanje, prijetnje, omalovažavanje, a onda red „sloge“ koja ima samo jednu zajedničku nit, a to je strah i mržnja prema povremenom dijelu većine, pa opet uvrede, ponižavanje…
Najbolje je to što nam u kontinuitetu ponavljaju kako oni neće sa nekadašnjom većinom, a u jednoj situaciji zajedno su srušili vladu, u drugom sastavu, predsjednika skupštine i sad mi treba da vjerujemo njima, a ne našim očima. I ko poslije svega ođe laže? Razmišljam nešto, kako se ovi ljudi koji se konstantno vrijeđaju, imaju hrabrosti (mislim na obraz, a obraz je u Crnoj Gori bila visoko cijenjena kategorija) da opet sjede za istim stolom i pogledaju se u oči i opet nam kažu da su se dogovorili.
Svima su usta puna izbora, i svi ponavljaju, mi smo najjači, na narednim izborima sigurno pobjeđujemo. Posebno se u ovoj priči ističe većina, (koja neće ni za živu glavu da raspiše izbore, pa makar ih ponižavali, omalovažavali i pljuvali do kraja mandata) koja nam je izobećavala sve što nijesmo imali poslednjih trideset godina, a šta smo dobili? Dobili smo sve ono što niko nije želio da ima, ikad.
Urušena država, institucije koje nestaju, kolaps u sistemu zdravstva, sudstvu, tužilaštvu, privredi, prosvjetu koja je vraćena pedesetak godina unazad, pojedince koje su odnekud isplivali na površinu i urušavaju sistem.
Svoju tvrdnju da su najjači, nijesu nikada i neće nikada testirati pred građanima. Na izborima se pojavljuju u koalicijama, gdje najčešće ispred sebe ubace neke ugledne građane, koje iskoriste za prikupljanje glasova, a onda ih sklone i zauzmu pozicije. Ima li junaka da stisne petlju, pa na izbore izađe samostalno, bez koalicija i naravno sa otvorenim listama, pa da vidimo kakvo je pravo stanje i koliko će od vas, što nas zamajavate praznim pričama proći cenzus.
A građani ćute! Jedni zabezeknuti i još uvijek nesvjesni šta nas je snašlo od „oslobodioca“, drugi sigurni u svoje „znanje“ sprovode direktive koje im serviraju oni koji imaju samo jedan cilj, uništiti Crnu Goru i sve ono što je u vezi sa njom, i to lijepo naplatiti. Izgleda da je samo postalo važno šta nam vjerski poglavari kažu. Ono jeste, potvrđeno je i kroz istoriju, crkva je uvijek bila „nosilac prospritera i svega naprednog“, pa i ne čudi što je tako.
Dobra je stvar što su nam se „službeni predstavnici neba“ ohrabrili pa ih ima u svim sferama društva, i pojavljuju se i đe treba i đe ne treba. Nije ni njima lako, odjednom im se „nebo otvorilo“ pa se zbog slinih privilegija i ukazivanja počasti, po nekad i sami zbune. Narod bi rekao „ne znaju šta ih je snašlo“. Malo li je, kad se na jednoj važnoj kulturnoj manifestaciji, kojoj inače prisustvuju brojni kulturni poslenici voditelj prvo sa „časni oci“ obrati njima, a ne ovima zbog kojih se organizuje manifestacija.
I šta će oni u mantijama kad im se tako, sluganski i snishodljivo obraća određena grupa stanovnika naše zemlje, nego da pomisle da su nešto važni i bitni i da naravno traže nove ideje kako da svoju misiju nastave. Normalno je da pomisle poslije svega, da je Isus tačno znao kad je njih poslao na zemlju da širie„progresivne“ ideje. Na njihovu žalost, a i na našu, znamo ih od ranije, da ne bude da izmišljamo.
Kada se stanje analizira iz ugla građanina koji očekuje napredak i prosperitet svoje zemlje, neko ko je putujući i čitajući upoznao zemlje koja su sa manje resursa napravili značajne uspjehe, izgradili uređena društva i svakodnevno se pita, a šta je sa mojom zemljom i zašto smo stalno u krizi, problemima, gubicima, skandalima i šta sve ne? U srećnim zemljama se političari utrkuju ko će više i bolje uraditi za svoje sugrađane, a kod nas se grabi samo za sebe.
Zamislite da vas neko pita: Da li bi ste živjeli u zemlji u kojoj su zbog raznih nepočinstava (bavljenja kriminalom) osuđeni ili u zatvoru ili u bjekstvu: bivša predsjedica Vrhovnog suda, aktuelni predsjednik Privrednog suda, rektor drugog po veličini univerziteta, direktori velikih privrednih subjekata, policajci zaduženi za suzbijanje kriminala, predsjednik opštine, direktor jedne od najznačajnijih državnih institucija i na kraju aktuelni direktor Uprave prihoda i carina?
Koliko će ih se pridružiti ovom spisku, ne zna se, nego je kako stvari stoje, red dugačak pa treba biti strpljiv. Ko ne zna, rekao bi, ovo je Kolumbija ili neka nama daleka zemlja, ali na žalost nije, nego, upravo kako neki kažu, lider u regionu u Evropskim integracijama, kandidat koji je najbliži ulasku u EU, novi Monako, … ili kako smo već sebe nazivali svih ovih godina.
Samo razmišljam, kakvi su neki loši kad su „lideri“ ovakvi. I šta mislite, da ovo EU i svijet ne vide? Vide svi, naravno, samo ne vide glasači u Crnoj Gori. I ko vidi, ćuti, jer je stvorena takva klima da ga, ako nešto prokomentariše, izabrani „mediji“ brzo „operu“ pa najčešće većina izabere ćutanje.
Odgovor je samo jedan, kod avionskih nesreća se traži tzv. crna kutija, kako bi se utvrdio razlog zbog čega je došlo do katastrofe. Mi za našu nesreću i katastrofu, moramo pogledati glasčku kutiju, nego se plašim da je i ona moralno osiromašena. Da nije tako, ovaj strašni “besporedak”, kako bi rekao Njegoš, ne bi “bezbjedno” vladao na štetu svih nas”.
(Autor je redovni profesor UCG i član DANU)