Subota, 13 Avgusta, 2022
Rubrika:

Čovjek pjeva usred rata

Već neko vrijeme na umu mi je naša ravnodušnost. Kako ostati ravnodušan na ravnodušnost? Posljedica naše ravnodušnosti je i čovjek koji pjeva usred rata. Ni u kom slučaju ga ne smijemo dovoditi u vezu s junakom Dušana Vasiljeva.

Piše: Đorđe Šćepović

Ja sam gazio u krvi do kolena,
i nemam više snova.
sestra mi se prodala
i majci su mi posekli sede kose
.

D. Vasiljev

Kad je Dušan Vasiljev napisao pjesmu Čovek peva posle rata vjerujem da nije mogao ni pretpostaviti koliko će se još ratova dogoditi nakon njegove pjesme, i nakon njegove smrti. U poeziji Dušana Vasiljeva čovjek pjeva poslije rata, u našoj stvarnosti, koja je sve samo ne poezija, ljudi pjevaju usred rata. Ljudi iz sveg glasa poju usljed rata. I to nijesu oni u rovovima na bojnim poljima, u podrumima granatiranih zgrada, ili u kolektivnim skloništima, oni čiju bismo pjesmu morali razumjeti. Ne, to nije pjesma utopljenika koji pjeva bodreći drugog utopljenika, čija je glava jedva iznad površine vode. Prolamaju se ratni pokliči. Pokliči na koje smo odavno navikli. Njihova svrha nije bodrenje napuštenog i sebi prepuštenog čovjeka. To je poklič u čast smrti, poklič koji bodri ruku ubice. Ratne i poratne popijevke neizostavan su dio programa narodnih veselja. No, i na njih smo čini se navikli. Ako se čovjek može navići na takvo nešto? Izgubili bismo se u matematici ako bismo zbrajali sve ratove koji su se zbili nakon pjesnikove smrti. Da, Vasiljev je odavno mrtav i istrulio, uprkos zabludama da pjesnici ne umiru. Ako pitate crve bez sumnje će potvrditi moju istinu o romansiranim lažima o pjesničkoj besmrtnosti. Ali, to nije tema.

Već neko vrijeme na umu mi je naša ravnodušnost. Kako ostati ravnodušan na ravnodušnost? Posljedica naše ravnodušnosti je i čovjek koji pjeva usred rata. Ni u kom slučaju ga ne smijemo dovoditi u vezu s junakom Dušana Vasiljeva. Prosto, osim što je njegova pjesma jedna od najljepših pjesama napisanih u Južnih Slovena, naslov mi se učinio zgodnim pa se eto, samo zbog toga, našao na ovom mjestu. Isključivo zbog čovjeka koji pjeva. Usred smo rata, usred smo stravičnog stradanja i nestajanja jedne zemlje i jednog naroda. Kako vrijeme odmiče i Ukrajina nam se pred očima preobražava u tamo neki rat. A mnogo je tamo nekih ratova koje smo preturili preko leđa, naših ili tuđih leđa. Ukrajina se iz dana u dan preobražava u stradanje i mučeništvo koje nas se sve manje tiče. Sve nas, rekao bih, manje ostavlja u čudu i očaju. Samilost i mučnina još uvijek su tu, ali prilično daleko od onih prvih iskapanih suza i sablazni nad mrtvim truplima ubijenih Ukrajinaca. Vladimir Vladimirovič Putin i dalje je monstrum i zlikovac, ali, ipak, ne onaj isti monstrum s početka ratne priče. Biće da je to tako uobičajeno. Živ se čovjek valjda na sve navikne, pa i na mrtvog čovjeka i njegovog ubicu. Na razaranje zemlje i istrebljenje jednog cijelog naroda. Znate, kad vam prebace da ne šetate za Palestinu i ne protestujete protiv ubica palestinskih civila – u pravu su, i s pravom zamjeraju. No, nešto drugo im izmiče i promiče: I Palestina je jednom bila Ukrajina, i Bosna je jednom bila Palestina, a Ukrajina će, ako ovaj pakao uskoro ne završi, biti Palestina, i tako ukrug. A krug proizvodi zaborav. Kad hodamo ukrug noge se umore, najednom su teške i nijeste ih u stanju pomjeriti. Toliko je smrti na ovome svijetu, a tako malo šetača. Nije smrt jednog Palestinca manje važna od smrti jednog Ukrajinca, ali smrt u Palestini je starija, toliko već traje da samo rijetki pamte kad je počela. Nekad su i pjesnici pjevali o ratovima, a onda su i oni zamukli, umorili se, ili su muze digle ruke od njih, ako vjerujete u muze? Oni koji pjevaju ostare, a onda umru. U gradovima čudnih imena/pogođeni mecima, u plamenu/uglavnom na znajući zašto/ljudi umiru… Tako je pisao Mahmud Derviš, palestinski pjesnik. Ali, i Mahmud Derviš se umorio, ostario i umro. Rat prilično umori čovjeka, znate.

Danas pjesnici uglavnom pjevaju o smrti u komforu svojih radnih soba. Ne znajući ništa o njoj. A morali bi znati da je ciklus smrti jedini kontinuitet na ovome svijetu, i da se nikad ne prekida, ne zaustavlja, uprkos svemu. No, naš odnos prema smrti se mijenja. Protokom vremena i usljed novih okolnosti obezglavljeno i osakaćeno tijelo ne izgledaju isto na prvi, drugi, treći ili dvadeseti pogled. Da li se to mi navikavamo na takve prizore, obuzima li nas ravnodušnost, ili se naša čula, mimo naše volje, mijenjaju a prag tolerancije na zlo raste? Često ćemo poput japanskog voza protutnjati kroz naslove o tragediji, o zločinu, i nećemo se, kao na početku ove ratne priče, zaustaviti na njima, nećemo ih čitati s nepodnošljivom mukom u stomaku i bijesom u grudima. Biće to skoro pa nepodnošljiva lakoća čitanja. Od onog pranagona da vrisnemo od bola i nemoći nad saznanjem o jednoj tragediji, od praiskonskog poriva da naudimo ubici stigli smo do tačke kad vijest o ratu čitamo sasvim trezveni, ili je prosto odložimo za kasnije, jer smo u žurbi, znate. Ako na kratko i zastanemo čitaćemo bistrog pogleda, jer u očima više nema onih prvih suza. Jesmo li ih isplakali ili nas je sve manje briga za nekog ustrijeljenog dječaka iz okoline Harkova? Dječaka iz Gaze smo davno ožalili i zaboravili. Povremeno ćemo ipak uzviknuti Slava Ukrajini, herojima slava, ali taj krik neće imati snagu prvog krika i prvog očaja. Saznanje da se nečija sestra prodala, a da su majci pośekli kose nije od naročitog značaja, bar ne mnogima od nas. Jer mnogi među nama bodre trgovca koji kupuje sestru i berberina koji siječe majčinu kosu. A oni koji to ne čine žive svoje uobičajene živote. Žive rutinu koju ne smije narušiti tamo neki rat. I pjevaju, neumorno pjevaju, na svečanostima, na zarukama, na svadbama, krštenjima, pa čak i na pogrebima, ukoliko običaj tako nalaže. Jer, takav vam je čovjek. Čovjek pjeva usred rata.

Najnovije

Nevakcinisani i dalje ne mogu igrati NBA u Torontu

NBA košarkaši koji nijesu vakcinisani opet neće moći da igraju u Torontu. Uprkos tome što je u Sjevernoj Americi došlo do ublažavanja pojedinih mjera, to...

Zbog nesreće na Cetinju odložen protestni skup ljubitelja životinja

Iz Nevladine organizacije “Prijatelji životinja Podgorica” i NUG “Pečat humanosti” sa Cetinja saopšteno je da se odlaže protest zakazan za večeras u 19:30 na...

Doping skandal koji potresa Ameriku

Jedna od najvećih zvijezda američke bejzbol lige pao je na doping testu. Fernando Tatis Džunior je igrač San Dijego Padresa i sin nekadašnje MLB zvijezde...

Španija: Vjetar srušio dio bine na festivalu, 40 osoba povrijeđeno, jedna stradala

Jedna osoba je poginula, a najmanje 40 je povrijeđeno kada se tokom muzičkog festivala "Meduza" u španskom gradu Kuljera, urušio dio bine usled jakog...

Da li Mask sprema svoju društvenu mrežu?

Ako Ilon Mask uspije da se izvuče iz akvizicije Twittera, mogao bi se posvetiti razvoju sopstvene društvene mreže koja će konkurisati upravo Twitteru. I dalje...

Najčitanije

Povezano

Kad Govedo progovori?

Piše: Đorđe Šćepović Iako bi naslov mogao upućivati na parodiranu verziju čuvenog filma Džonatana Demea “Kad jaganjci utihnu”, ipak nije riječ o tome. Naime, riječ...

Kabare Dritan

Piše: Đorđe Šćepović Po definiciji kabare bi trebao biti neka vrsta zabavnog teatra. No, ono što bi nešto trebalo biti u crnogorskim okolnostima ne mora...

Čaplinov „Dritan“

Piše: Đorđe Šćepović Na samom početku dužan sam se javno izviniti mom dragom i nedostajućem Zdravku, kojeg sam u jednom ranijem tekstu nesmotreno i ishitreno uporedio...

Dritanove stilske vježbe

Piše: Đorđe Šćepović Kad sam prije dobrih dvadesetak godina čitao Stilske vježbe Rejmona Kenoa, u maestralnom prijevodu Danila Kiša, nijesam ni slutio da će se...

Komentari

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve