piše: Goran Popović
Zanimljiv je diplomatski vokabular. Juče je srpski ambasador, „poreklom iz Crne Gore“, Vladimir Božović, u razgovoru sa Ivanom Brajovićem, predsjednikom našeg parlamenta, saopštio da se „Srbija ne meša u unutrašnje stvari Crne Gore“ i kako „očekuje da postoji prostor da se razlike prevaziđu“ u vezi sa Zakonom o slobodi vjeroispovijesti.
Kakve razlike, pitanje je sad. Na jednoj strani imamo legalno i legitimno usvojen zakon u crnogorskom parlamentu, prethodno verifikovan u Venecijanskoj komisiji, najrespektabilnijem evropskom pravnom autoritetu, a na drugoj, zahtjev neregistrovane vjerske organizacije, Srpske pravoslavne crkve, da se taj zakon „povuče, jer je neustavan“. Ili da padne Vlada!
Dekadentna klerikalna kamarila Srpske pravoslavne crkve, osokoljena brojem šetača na litijama četvrtkom i nedjeljom, pozicionirala se tako kao ravnopravan partner crnogorskoj državi, istrovremeno negirajući mogućnost da postoji crnogorska nacija, gledajući na Crnogorce kao na „nakot, kopilad i sl.“, a međunarodno priznatu Crnu Goru nazivajući „fildžan, avnojevskom državom, rođenom u Titovom Jajcu“.
Razlika se, dakle, može definisati kao suprotstavljanje trule srednjovjekovne teokratske koncepcije evropskom profilisanju crnogorske države, a tu „prevazilaženja“ nema! Ili ćemo svi pristati da udišemo Amfilohijev tamjan ili će Crna Gora, konačno, iskoračiti iz balkanskih krvavih stranputica, osveštanih i okađenih tamjanom Amfilohija Radovića i njemu sličnih.
Sa druge strane, sve što nam se događa posljednjih mjeseci pokazuje da je većinska, građanska Crna Gora, dosegla civilizacijski standard visoke tolerancije. A „tolerancija je kultura“, zapisao je negdje Erih Marija Remark. Spremnost države Crne Gore da i sa Srpskom pravoslavnom crkvom, koja negira sve što je crnogorsko, vodi dijalog, dokaz je visoke razine njenog demokratskog kapaciteta i njenog civilizacijskog sazrijevanja. Dijalog je, naravno, potreban, ali bi svaki neprincipijelni, truli kompromis bio korak unazad. Jer, Crna Gora denitivno mora da zaokruži svoj identitet građanske države, što je „conditio sine qua non“ njenog opstanka. Učesnici u dijalogu sa druge strane upravo to ne žele. To je ne pravna, niti politička, već civilizacijska, nepremostiva razlika. U praktičkoj ravni oni to iz dana u dan pokazuju. Prije svega oklijevanjem Mitropolije sa podnošenjem zahtjeva za ocjenu ustavnosti Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Minulih dana čuli smo od advokata Dragana Šoća da je „tekst tog zahtjeva spreman, ali da čeka verifikaciju nekih crkvenih organa“. A od drugog advokata Velibora Markovića da „Ustavni sud ne treba da čeka Mitropoliju“. To su očigledni dokazi da Mitropolija neće da se „upeca“ u pravnu priču o pomenutom zakonu, jer bi tako priznala državu Crnu Goru, njen pravni poredak i institucije. Osim toga, zna da pravnih argumenata za svoju priču nema, pa joj je jedini izlaz da na molebnima i litijama čini političke performanse o navodnoj ugroženosti Srba, crkve, svetinja…
PS: Počivši patrijarh srpski Pavle, sa kojim je potpisnik ovih redova imao čast da svojevremeno napravi intervju, u sličnim smutnim vremenima jednom je izjavio: „Budimo ljudi, iako smo Srbi!“