Čirgić: Andrijaševićev nastup na Cetinju svojevrsno pranje ruku od sopstvene odgovornosti

Piše: Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik i književnost

Jučerašnjim tekstom (31. V 2021) koji je objavljen i na portalu Aktuelno i nedavnim nastupom uoči 21. maja na Cetinju Živko Andrijašević odlučio je prekinuti svoje višemjesečno zavjetno molčanije na društvene teme. Kao svojevrsni nacionalni strateg do unazad koji mjesec i kao osoba koja je obnašala visoke društvene funkcije, Andrijašević je ne samo bio u poziciji da utiče na rješavanje identitetskih pitanja no je bez njega teško bilo i zamisliti kakvu nacionalnu kulturnu ceremoniju.

Andrijaševićev ceremonijalni nastup na Cetinju povodom 21. maja bio je svojevrsno pranje ruku od sopstvene odgovornosti. Od prve namjere da mu odgovorimo na nesuvislosti koje je izrekao na Cetinju odustali smo iz dva razloga. Prvi je što polemikom nijesmo htjeli skretati pažnju s veličanstvene proslave 15-godišnjice crnogorske nezavisnosti. Drugi je što nijesmo željeli “otvarati front” unutar tzv. suverenističkoga bloka. No svečanost je prošla, a Andrijašević vapi za odgovorom.

Deklamujući na Cetinju o razlozima zbog kojih se Crna Gora našla u današnjoj poziciji, Andrijašević je objasnio da je današnji problem Crne Gore uzrokovan činjenicom da ona nije, poput država iz okruženja, nastala u jednome vremenu i iz jednoga komada, no je nastajala dugo kao spoj kulturoloških različitosti koje se još nijesu konsolidovale.

Ko išta o Crnoj Gori zna – zna da ta konstatacija naprosto nije tačna! Neće biti da su kulturne različitosti i proširenje državnih teritorija od Berlinskoga kongresa do polovine XX vijeka dovele do izrazitoga neočetništva i promocije podaničke svijesti kao patriotizma. Govoriti o crnogorskim kulturnim različitostima kao uzroku današnje crnogorske podijeljenosti – može onaj koji o Crnoj Gori ne zna ništa. Budući da se zna da među takve Andrijašević ne spada, onda je jasno da je riječ o pranju ruku od sopstvene odgovornosti za današnje stanje. Da te različitosti nijesu ni toliko izražene niti mogu biti problem u zemlji s građanskim ustrojstvom, potvrdiće nam primjeri iz najbližega okruženja.

U Hrvatskoj su, pored drugih evidentnih kulturnih razlika, u upotrebi tri jezička sistema – čakavski, kajkavski i štokavski (sva tri, naravno, hrvatska). U Albaniji su u upotrebi dva jasno diferencirana dijalekta, među čijim izvornim govornicima postoje komunikacijske prepreke. No ni Hrvatska ni Albanija nijesu zbog toga propale niti im je zbog toga zaprijetila propast. A Crna Gora je daleko ispod toga nivoa kulturološke diferenciranosti. Ipak kolika god kulturna raznolikost bila, ona nije smetala 2006. godine da se na referendumu obnovi državna nezavisnost. Problem je nastao u postreferendumskome vremenu kad su se naše prosvjetne, naučne i kulturne ustanove počele puniti potrpežnjacima, mlakonjama i mediokritetima – bez vizije o državnome identitetu. To se najbolje vidi danas kad su se doskorašnji kulturni, prosvjetni i naučni vitezi zabili u mišje rupe čekajući da kakva viša sila provedri više Crne Gore, pa da im opet zasija ordenje na junačkim prsima.

Da među takve spada i Živko Andrijašević, potvrdio je u jučerašnjem tekstu na portalu CdM u kojem piše o onima koji su se uoči 21. maja osvrnuli na postreferendumsku Crnu Goru premda, po njegovu sudu, nijesu dali “stručni osvrt”. U svom “stručnom osvrtu” Andrijašević zamjera što su pobornici nezavisnosti isticali da je bivša vlast morala uraditi više “prvenstveno u rješavanju tzv. identitetskih pitanja, iako nijesu objašnjavali što znači to ‘više'”. Da svojim potonjim tekstom gdin Andrijašević nije među one koji kritikuju današnju marionetsku vlast i ukazuju na propuste bivše vlasti uskočio kao strogi seljački učitelj sa šibom među učenike, pošteđeli bismo ga ove javne polemike.

No kako mu nije jasno što je to moglo više, evo da mu pojasnimo. Od Referenduma naovamo Crna Gora je mogla i morala graditi jake institucije. A te bi institucije danas bile glavni branič njezina satiranja pred politikom srpskoga svEta. Jesu li krivi intelektualci na koje se gdin Andrijašević osvrće ili pak bivša vlast, čiji je on bio savjetnik, što je npr. CANU, kao formalno najviša naučna državna ustanova, prepuštena jednome Draganu K. Vukčeviću? Ko je kriv što je pokušaj spajanja CANU i DANU okončan gašenjem DANU? Je li mu poznat koji tekst Dragana K. Vukčevića ili saopštenje CANU povodom gorućih društvenih pitanja koji potresaju današnje crnogorsko društvo? Je li to ustanova za koju je bivši premijer rekao da će budućnost Crne Gore graditi s osloncem na njenu pamet i je li ista uprava te ustanove s jednakim žarom dočekala i ugostila predstavnike aktuelne velikosrpske Vlade? Je li imenovanje aktuelnoga rektora Univerziteta Crne Gore izazvalo kakav otpor univerzitetske zajednice?

Ustanove čine ljudi – sa svojim stručnim i moralnim kapacitetima. Pita li se gdin Andrijašević ko je dozvolio aktuelnoj predśednici Upravnoga odbora Univerziteta Crne Gore da dva puta falsifikuje svoj izbor u zvanje? Da nije što tim povodom preduzeo kad je kao dio uprave Univerziteta bio u prilici? Pita li se gospodin Andrijašević koji je učinak Istorijskoga instituta Crne Gore u rasvjetljavanju onih istorijskih pitanja preko kojih se i nakon više od sto godina sapliće Crna Gora? Je li sramotno za Crnu Goru da su za rasvjetljavanje pitanja komitskoga pokreta i Crnogorske pravoslavne crkve zaslužniji Novak Adžić i Vladimir Jovanović no cio Istorijski institut, Univerzitet Crne Gore i Crnogorska akademija nauka i umjetnosti? Je li aktuelni i dugogodišnji direktor Istorijskoga instituta, Rade Raspopović, osoba adekvatna da vodi tu ustanovu koja je trebala biti od krucijalnoga značaja za promociju crnogorskoga državnog identiteta? I da ne nabrajam dalje.

Andrijašević veli: “Ono što suverenisti najčešće smatraju ‘identitetskim pitanjima’ može se jedino riješiti dugotrajnim procesom ili mjerama totalitarnog sistema, s tim što ih totalitarizam rješava samo privremeno. Tako riješena identitetska pitanja traju koliko i totalitarizam”, pa kao ilustraciju navodi jugoslovensko iskustvo. Začuđujuće je da gdin Andrijašević, kao najuticajniji crnogorski istoričar i redovni univerzitetski profesor, makar i za potrebe pranja ruku pribjegava takvoj argumentaciji.

Teško je povjerovati da mu nije poznato da najčuvenija proučavateljka totalitarizma u XX vijeku Hana Arent u svojoj knjizi Izvori totalitarizma izdvojila Titovu Jugoslaviju iz reda totalitarnih režima i objasnila da se ta kvalifikacija na Jugoslaviju ne može primijeniti. S druge strane, nesumnjivo totalitarni režim Envera Hodže u potpunosti demantuje Andrijaševićeve tvrdnje. Njegovim padom nije pala Albanija. Istina je što gdin Andrijašević veli da se identitetska pitanja rješavaju dugotrajnim procesom. Ali taj proces ne može računati na uspjeh ako njime upravljaju oni čija se hrabrost mjeri jačinom političke i partijske podrške koja mu čuva leđa.

Nosilac toga procesa, veli gdin Andrijašević, ne može biti vlast, nego kulturna i intelektualna elita, “zato su rezultati u rješavanju identitetskih pitanja u proteklih petnaest godina iskaz kvaliteta i potencijala crnogorske intelektualne elite”. Citiranome se odista nema što zamjeriti! Ali ima onome što slijedi: “Lijepo bi bilo kada bi se krivica za njene skromne učinke u nekim identitetskim procesima isključivo mogla pripisati crnogorskoj vlasti na čelu sa DPS-om.”

Naravno da kukavičluk crnogorske intelektualne elite nije krivica bivše vlasti. Ali je institucionalno kadriranje njena isključiva krivica. Dragan K. Vukčević, Veselin Vukotić, Bogić Rakočević, Pavle Goranović i desetine sličnih koji se živi ne čuju – nijesu kadrovska rješenja crnogorske intelektualne elite, no izbor bivše vlasti. Treba li podśećati na više no skarednu odluku da se osobi koja se javno hvali time što u nedostatku toalet-papira koristi izdanja FCJK daruje stipendija od nekoliko desetina hiljada eura dok doktorandi FCJK dokorat moraju sticati izvan Crne Gore jer se filolozi s Univerziteta Crne Gore još uvijek nijesu pomirili s činjenicom da Crna Gora ima pravo standardizovati sama svoj jezik?!

Da bi pokazao kako je uticaj vlasti na rješavanje identitetskih pitanja ograničen, Andrijašević tolkuje: “Crnogorska vlast je mogla uticati na zvanični status crnogorskog jezika, ali ne može uticati na pisce da ga popularišu svojim književnim djelima i učine reprezentom nacionalne kulture ili obnovljene države.”

Proglašenje crnogorskoga jezika službenim nesporna je zasluga bivše vlasti, kao što je nesporna zasluga bivše vlasti osnivanje Instituta/Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. Ta je ustanova formirana zahvaljujući prije svega podršci tadašnjega premijera Đukanovića i ličnoj hrabrosti tadašnjega ministra prosvjete Slavoljuba Stijepovića, koji se svjesno izložio riziku satanizacije od strane velikosrpske politike i filologije i trojanskih konja u crnogorskoj filologiji. Zahvaljujući njegovoj istrajnosti, urađeni su i programi i udžbenici koji su ocijenjeni kao regionalno reprezentativni. Upravo ti postupci pokazuju koliki značaj ima vlast u učvršćivanju državnoga identiteta.

Jednako to pokazuje i skaredni postupak kasnijega premijera Lukšića, koji je pristao na truli kompromis o preimenovanju predmeta Crnogorski jezik u Crnogorski-srpski, bosanski, hrvatski jezik –- koji je i danas na snazi.

Što se pak tiče književnika, njih upotreba standardnoga jezika ne obavezuje, ali obavezuje naučnike. Stoga se nadamo da će nakon prekinutoga zavjeta molčanija gdin Andrijašević u svojim tekstovima pružiti punu podršku popularizaciji crnogorskoga jezika. A da je taj jezik odista reprezent nacionalne kulture i obnovljene države, ma što o njemu mislili Andrijašević i pisci, pokazuje besprizorni pritisak aktuelne vlasti na Fakultet za crnogorski jezik i književnost, kao jednu od rijetkih ustanova koja nije zamučala pred izdajom nacionalnih i državnih interesa od strane nosilaca nove vlasti.

Da je bivša vlast stvarala takve ustanove, ne bi danas Krivokapićeva Vlada bila u prilici da ovako bestidno satariše Crnu Goru, ne bi danas mukom mučale stotine direktora i njihovih zamjenika čekajući da ih smijeni deklarisana žena-četnik u ulozi četvoroministrice. Da je, poput FCJK, još koja ustanova pružila otpor ovoj vlasti, gdin Andrijašević bi već bio u poziciji da savjetuje novoga premijera.

Gdin Andrijašević pod prividom odbrane bivše vlasti zapravo pokušava abolirati sebe kao nekoga ko je bio u prilici da – institucionalno, kadrovski i savjetodavno – doprinese da se Crna Gora ne uplete u mreže srpskoga svEta. Ta je bivša vlast obnovila crnogorsku nezavisnost, uvela Crnu Goru u NATO, krupno zakoračala ka EU, ali je pala zato što se u rješavanju unutrašnjih pitanja oslonila na mlohave stratege. Zlo u kojem se nalazi današnja Crna Gora može biti dobro ukoliko posluži kao nauk crnogorskim političarima suverenistima da „u jada nema nada“ jer od toga nauka zavisiće budućnost Crne Gore kad ova podložnička i marionetska vlast padne i građanska Crna Gora opet uzme vlast u svoje ruke.