Čemu je napad iz Beograda mogao naučiti Bečića

Piše: Andrej Nikolaidis

Pitanje od milion dolara: zašto srpski tabloidi, koji po Crnoj Gori, s visoka, rigaju vatru kao zvijer opisana u Otkrivenju Jovanovom (13, 13), u svojim rafalnim kletvama, uvredama i lažima, ne pominju Dritana Abazovića?

Jesu li Dritanovi poslanici, baš kao i Đukanovićevi, baš kao i Bečićevi, glasali za Rezoluciju o Srebrenici? Jesu. Pa kako, onda, da su u interpretaciji Vučićeve propagandne mašinerije, Bečić, Đukanović i Krivokapić izdajnici, srbomrsci, jude i brankovići, a Dritan sve to, eto, nije?

Sjećate li se kako je Matija Bećković, baš on od svih ljudi, opjevao Dritana? Pa za njega najavio VIP turu po Beogradu: za neke Albance, kao što se sjećamo, obilazak znamenitosti završavao je posjetom hladnjači i Dunavu, dok je Matija za Dritana spremio srpsku omladinu, da ga na rukama nosi. Nakon glasanja o Srebrenici u crnogorskom parlamentu, nema Matije da riječ povuče. Nije se razočarao u, kako ga je nazvao, “Dritona”. Jal’ je do Dritana i njegovog neodoljivog šarma, pa ga Vučić, medijski mu goniči i lordovi beogradskog nacionalizma i dalje prepoznaju kao dečka koji obećava, jal’ je do Matije – jer stara je čovjeka, što svega se nagledao, a dobra najmanje, teško razočarati; jer gorki talog iskustva humus je iz kojega niče rijetki cvijet mudrosti.

Kako bilo… Beogradski tabloidi medijski rat zamišljaju kao masovno silovanje, kakva se dešavaju u Indiji: orgiju sadističkog iživljavanja, zvjerski atak krezube horde, nakon koje, poželjno je, u prašini, u lokvi krvi, ostane tek rastrgano tijelo.

Milo je na to navikao: nema toga što beogradska štampa već nije napisala o njemu uključujući, valjda, i to da je naručio ubistvo Kenedija.

Zdravka, vidi se i razumljivo je, medijska tortura pogađa. Ali znate kako: nema te duševne boli koju ne bi mogao otkloniti dobar ručak, pisao je Anri de Monterlan. Što važi za ručak, bog me ubio, važi i za rakiju.

A Bečić… Prema njemu su ovoga puta iz Beograda ispaljene najotrovnije strijele, najniže i najljigavije uvrede, poput gadosti koje je na društvenim mrežama ispovraćao urednik “Informera”. Bečić će se, međutim, na to morati navići. Jer ga svaki put kada bude djelovao autonomno i za dobro Crne Gore – čeka isto. Moguće je sada reći: Vučićeva ga je mašinerija dovela na vlast, pa sada neka je na svojoj koži osjeti. Međutim, što rekao Buda iz Budve, Sveto Marović: zar je pogrešno postati bolji?

Glasajući za rezoluciju o Srebrenici, Bečić je učinio dobro ne samo za Crnu Goru, nego i za Srbiju. Jer… Rezolucija ne može biti jasnija: u njenom tekstu ne samo da se tvrdi kako odgovornost za genocid nije kolektivna, nego se i osuđuje svaki pokušaj kolektivizacije krivice.

A baš to, kolektivizaciju krivice, kao odbranu svoje naopake ideologije korististe srpski nacionalisti. Dozvolite da se, iako je to danas rijedak – skandalozan čak – manir, složim sa sobom, koji sam napisao:

“Nije sud u Hagu onaj koji Srbima nameće kolektivnu krivicu, niti taj sud ima moć da takvo što učini. Srpske vlade to čine, u kontinuitetu. Ni one, same, nemaju moć kolektivizacije krivice. Ali u tome im pomažu mediji, akademije, univerziteti, pisci, reditelji… i to nije drugo nego udruženi zločinački pothvat protiv srpskog naroda. Sud u Hagu učinio je sve da krivicu individualizuje, dok srpske vlade krivicu neprekidno kolektivizuju i tako svoje građane pretvaraju u živi štit zločinačkog projekta”.

Rezolucija crnogorskog parlamenta je i u najboljem interesu srpskog naroda. Tačka. Glasajući za nju, Bečić je doprinio pomirenju u Crnoj Gori. Pokazao je da može biti partner u zajednici vrijednosti, i da vrijednosti koje ćemo kao zajednički braniti ne zavise od toga da li smo Srbi ili Crnogorci.

On se, refleksno, brani tako što navodi kako su Vučićevi tabloidi, koji blate njega, isto činili i Amfilohiju. Eh… da je Amfilohije živ, ono što se na Bečića zbog Srebrenice sručilo iz Beograda bila bi sitna britanska kiša u odnosu na kijamet koji bi, zbog iste stvari, na njega poslao Amfilohije, za kojega je i Vučić bio izdajnik.

Đukanovićeve odluke da prizna Kosovo i uvede zemlju u NATO nisu bile popularne. Ali su bile važne i korisne. Bečić je sada bio u prilici da razumije kako je ono što ga i danas i sjutra održava na vlasti upravo odlučnost u poštovanju i odbrani tih odluka.

Kako bilo… Bečić je savršeno pozicioniran na crnogorskom političkom polju. Teško je, ako ne i nemoguće, zamisliti buduću vlast Crne Gore bez njega. U tome – da bude stožer nove vlasti – može spriječiti jedino sam sebe: recimo tako da se vrati jučerašnjim zabludama, recimo tako da se pogne pred Beogradom.

A Zdravko, šta bi on mogao shvatiti? On je požurio da objasni kako za rezoluciju o Srebrenici ne bi glasao.

Zbog čega mi je na um pala anegdota koju je negdje zapisao Marko Vešović.

Bio je Marko svojevremeno na književnoj večeri bosanskoga pisca. Taj je pisac doživio religiozno prosvjetljenje pa postao uzoriti musliman. Pa se kao takav kritički osvrnuo na svoj cijenjeni roman, koji je napisao dok je još bio ateista.

Nakon književne večeri, Marko prijatelja pita: “Bog ti, popiša li se on upravo na najbolje što je u životu napisao?”

Eto to bi, uz malo sreće, mogao shvatiti Zdravko: da nije mudro pomokriti se na najbolje što je za tobom ostalo – bilo u književnosti, bilo u politici.

Naročito onda kada je to najbolje za tebe odradio neko drugi: ko je za to imao dovoljno pameti i hrabrosti.