Piše: Vladimir Jovanović
„Православное обозрѣніе”, duhovni časopis koji je u Moskvi izlazio od 1860. do 1891, osnovao je, uz podršku mitropolita moskovskoga Filareta Drozdova, sveštenik Nikolaj Sergijevski.
Jedan kritički članak o Vaseljenskoj patrijaršiji iz 1879. inspirisan je njezinim položajem koji je uveliko određivala državna vlast Turske carevine. Nevoljno ili voljno, Fanar je slijedio tursku politiku, još od 1454. kad je Sultan postavio prvoga u nizu Patrijarha – Genadijusa II Sholarisa. Ni Ruska crkva tih se stoljeća nije proslavila nekom autnomijom u odnosu na državnu vlast: na primjer, Car je 1721. ukunio Patrijaršiju i Ruska crkva će je obnoviti tek 1917, nakon što je Car zbačen.
Što se tiče Mitropolije crnogorske – Crnogorske pravoslavne crkve, koja je obnovila 1766. autokefaliju, nemoguće je pretpostaviti da bi hristoljubive vladike Petrovići-Njegoši mogli biti licemjeri: da, istovremeno, na jednoj strani, kao državni poglavari, ne priznaju nad sobom nadležnost Sultana, a da, na drugoj strani, kao vjerski poglavari, priznaju nadležnost Patrijarha u Carigradu – Sultanovoga namještenika sa naslovom rum milet baša.
Čak i da je neko od prvojerarhâ slobodne Crne Gore nakon 1766. pozvan od Vaseljenske patrijaršije da objasni potrebu i zasnovanost autokefalnosti za svoju Crkvu – a nije nikada – mogli su mjerodavnim kanonskim pravilima to uvijek obrazložiti i odbraniti svoju crkvenu nezavisnost. Na isti način kao što je 1803-1804. odbijen pokušaj Ruske crkve da postavlja Mitropolita na Cetinju.
Međutim, u Vaseljenskoj patrijaršiji nijesu pronašli motiv ili razlog da na bilo koji način ospore ili relativizuju crnogorsku autokefaliju: od 1766. do 1922, kada je Fanar odobrio tomos i sada postojećoj Srpskoj crkvi, Fanar se zaista nije ni najmanje miješao u unutrašnja pitanja Crkve Crne Gore.
Naprotiv: iako Turska carevina 1855. nije priznavala nezavisnost Crne Gore, Vaseljenska patrijaršija je našla načina da blagoslovi posebnost Crnogorskoj crkvi unoseći je u svešteni diptih pomjesnih autokefalnih crkava (nota bene, taj diptih je štampan van Turske carevine – u Atini, Kraljevina Grčka).
Crnogorsku autokefaliju Vaseljenska patrijaršija „ozvaničiće” po turskome priznanju nezavisnosti Knjaževine Crne Gore i uspostavljanju diplomatskih odnosa Cetinja i Istanbula. Kako je zapisao Emanuil Karpatios, mitropolit mesembrijski Vaseljenske patrijaršije, „od 1766. godine, kada je Pećka arhiepiskopija ukinuta, Crnogorci su imali faktičku crkvenu – nezavisnost; zvanično je priznata za autokefalnu Crkva Crne Gore tek 1882. godine”.
Vratimo se časopisu „Православное обозрѣніе” iz 1879. i članku o Vaseljenskoj patrijaršiji. Tu se, tačnim istorijskim redosljedom, navodi da je Crnogorska crkva stekla, ili tačnije obnovila, nezavisnost još u 18. vijeku; tek poslije nje, slijede priznanja autokefalijâ crkava Kraljevine Grčke (1850), Srbije (1879), Rumunije, a Bugarska crkva (egzarhat) je od 1870-72. u raskolu.
„Православное обозрѣніе” piše:
„Такъ константинопольскій патріархъ, достигшій только въ прошломъ столѣтіи полнаго господства на Балканскомъ полуостровѣ, никогда не простиралъ своей власти на черногорскую церковь; потомъ онъ же долженъ былъ признать автокефальность церквей Греціи, Сербіи и Румыніи, и наконецъ въ послѣдніе годы былъ свидѣтелемъ отторженія болгарскаго экзархата, имѣющаго превратиться въ самостоятельную церковь при окончательномъ устройствѣ Болгарскаго княжества…”
U prijevodu:
„Dakle, Carigradski Patrijarh, dostigavši u posljednjem vijeku svoju punu dominaciju na Balkanskome poluostrvu, nikada nije proširio svoju vlast na Crnogorsku crkvu; potom je morao da prizna autokefalije crkvama Grčke, Srbije i Rumunije, i konačno posljednjih godina je svjedok odvajanja bugarskoga egzarhata, koji bi se mogao pretvoriti u samostalnu crkvu po konačnome ustrojstvu Knjaževine Bugarske…”