Благо(ш) nama zadovijek

Pise: Đorđe Šćepović

Još od dodjele Nobelove nagrade kontroverznom Peteru Handkeu čini se da književni svijet ništa nije tako snažno uzdrmalo kao nedavna vijest o objavljenoj knjizi Zdravka Krivokapića. Zaista ne bih sebi da pripisujem proročke moći ali ovih dana shvatam da sam zbilja bio na putu istine kad sam u jednoj davnašnjoj kolumni Zdravka poistovjetio s Džarmušovim pjesnikom Patersonom. Zdravka, za kojim iskreno žalim, Zdravka zbog kog me neumoljivo muči nostalgija, jer otkad njega nema u javnom prostoru i moje spisateljske moći su znatno umanjene. Kada je u jednom tv intervjuu na pitanje o inspiraciji Danilo Kiš odgovorio da ne voli tu riječ, već da vjeruje u svojevrsno bogojavljenje, kao nagon koji pisca primorava da piše, nijesam ni slutio da će mnogo godina kasnije Zdravko biti moje vlastito bogojavljenje.

Bez njega su i nagoni i mogućnosti na velikom iskušenju. Zato me je saznanje o njegovom povratku, ovog puta kao pisca, silno obradovalo. Osim esnafskog, tj. književnog svijeta, na vijest o izlasku iz štampe Zdravkovog Благо(ш)а prilično je burno reagovala i vaskolika čitalačka javnost. Izražavajući sumnju u Zdravkovo književno umijeće zatečeno i poslovično skeptično pučanstvo kao da je već i prije nego će se upuštiti u avanturu čitanja Zdravkovog spisa odlučilo da Благо(ш)у ne pruži šansu. Uzalud sam na jednoj od internet platformi, jednoj od onih koje oponašaju život, pokušao objasniti da nema ničeg neobičnog u činjenici da je Zdravko napisao, a potom i objavio knjigu. Ako prelistamo istoriju književnosti u njoj ćemo naći mnoge političare koji su posegnuli za tekstom. Neki su pisali prije, neki u toku, a neki nakon političke karijere. Pada mi na pamet češki državnik Vaclav Havel, srpski političar i pisac Dobrica Ćosić, pa pisci-ambasadori Svetislav Basara i Dragan Velikić, britanski premijer Vinston Čerčil, i mnogi drugi. Ne kažem, gluho bilo, da je naš Zdravko sada niti jedan od njih, ali mogao bi biti, ako mu dozvolimo da do kraja ostvari svoj literarni potencijal. Ako mu dopuštimo da svojim nadnaravnim moćima pomjeri i mitski Parnas. Kao što rekoh, brojni su primjeri ukrštanja i preplitanja politike i književnosti. Brojni su primjeri kentaura koji su do pupka pisci, a od pupka državnici, ili obrnuto. Istini za volju, ovaj pravoslavni mistik i filozof najviše podśeća na Avu Justina Popovića, ili čak Nikolaja Žičkog. Oni koji pisce vole promatrati i izvan njihovih knjiga mogli bi u Zdravku prepoznati reinkarniranog Grigorija Raspućina, sklonog rakiji, cjelivanju tuđih udova i ekstatičnom padanju ničice na pod. Ali, to se ipak ne preporučuje, jer bi u tom slučaju ličnost autora mogla bitno uticati na sud o njegovom djelu. Благо(ш) је književno-teološko-filosofski tekst, i kao takav se mora čitati. Moguće da će naivan čitalac u njemu detektovati i elemente trilera, katkad i horora, naročito u segmentima kad glavni junak pokušava objasniti porijeklo svog imena, a onda čitaoca ostavi bez saznanja o imenu, jer se vještim postupkom i u maniru Agate Kristi navučene na tamjan ostvaruje privid opšte konfuzije te ni sam junak ne zna da li je on Slavo, Blagoš ili Petar. Likovi koji dodatno doprinose detektivskom zapletu su Vukosava, Đorđije, Anabela, koja je zapravo Ana i Bela, i drugi. No, to je tek zamka za one koji će platiti danak neiskustvu. Zdravkov tekst zahtijeva iskusnog i prekaljenog čitaoca. U središtu ovog naizgled trivijalnog problema bezimenosti i obezličenosti je autorova potraga za samim sobom, njegovo preispitivanje sopstvene prirode i identiteta. Još od Miltonovog Izgubljenog raja i Vladičine Luče mikrokozma čini se da nije napisan sličan tekst. Ako bismo u pogledu odnosa prema religiji i dogmi u Благо(ш)у i tražili uticaje Dostojevskog, po pitanju odnosa samog autora prema tekstu morali bismo se okrenuti Kortasaru, ili, našoj javnosti poznatijem, Miloradu Paviću. Kao i Kortasar u Školicama, ili Pavić u Hazarskom rječniku, i Zdravko čitaocu daje uputstvo i nekoliko mogućnosti za čitanje. Doduše, on to čini mimo teksta. Usmeno, kakvo njegovo biće suštinski i jeste, upućujući čitaoca da knjigu pročita bar dvaput! Ko je u prilici može i triput. Jedino tako će je možda razumjeti. Da je Благо(ш) uzburkao duhove pokazuje i hajka koju je na pisca Krivokapića pokrenuo književni kritičar i srpski nacionalista Želidrag Nikčević. Hajci se, komentarom „u p. m.“, pridružio i nagrađivani seoski lelekač i skriboman Milutin Mićović, po zanimanju brat episkopa Jovana Mićovića. O razlogu hajke možemo samo nagađati, ali se čini da su se i Nikčević i Mićović uplašili za svoje, vodeće, pozicije u svijetu srpske treš literature.

Ovaj nesvakidašnji zilot, asketa i mistik, oduvijek je znao da književnost zahtijeva žrtvu. Zato su i pripreme za pisanje Благо(ш)а trajale cijeli Zdravkov život. Od druženja s teroristom Kavajom, preko druženja s rektorkama i rediteljkama bivšega režima, podizanja kuća i sticanja imetka u tirjanstvu i diktaturi, pa sve do 30. avgusta 2020. godine. Ako se uzme u obzir Zdravkovo ponašanje izvan književnosti, nekako se sama nameće misao da je glasoviti Rimljanin Neron jedan od onih na koje se Zdravko ugledao. Neronu se pripisuje da je zapalio Rim ne bi li ga opjevao! Naš je Zdravko zapalio Crnu Goru a onda u buktinji uskliknuo Благо(ш)!

A mi? Mi mu nakon tolike žrtve ne kažemo ni Hvala. Takvi smo ti mi. Blagoš, Благо(ш)!