Piše: Dragutin Papović
Koalicija DF-a, SNP-a, Narodnog pokreta i Prave Crne Gore se laskavo nazvala „Za budućnost Crne Gore“. U stvari, radi se o dokazanoj anticrnogorskoj družini, pa bi njen precizan naziv bio „Za Crnu Goru bez budućnosti“.
Zajednički politički interesi članica koalicije su: borba protiv crnogorskog identiteta, neprihvatanje rezultata referenduma iz 2006. godine, tretiranje crnogorske državnosti i nezavisnosti kao privremenih, namjera da od Crne Gore stvore rusku i srpsku marionetu i obezbjeđivanje monopola Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Koalicija je jednoglasno protiv NATO-a i sve više je euroskeptična, jer se bori protiv vrijednosti moderne Evrope.
Uvezana je srpskim kleronacionalizmom, jer je njen faktički tvorac SPC, i na poslaničkoj listi nema ni jednog kandidata koji nije srpske nacionalnosti ili pravoslavne vjeroispovijesti. Nije teško pretpostaviti kakve bi bile posljedice ako bi takva politička opcija upravljala višenacionalnom i viševjerskom Crnom Gorom. Evo kakva im je ideološka ponuda.
Nova srpska demokratija, kao glavna snaga DF-a i cijele koalicije, ima pretenciozan naziv. Ne radi se o novoj, samo dijelom je srpska i nije demokratija. Njen faktički naziv je „Stara bjelaškočetnička ideologija“.
SNP je dugo imala ambiciju da bude ljevičarska i građanska partija. Na prethodnim izborima se kretala ka tome jer je učestvovala u centrističkoj koaliciji „Ključ“. Sadašnje rukovodstvo je partiju povelo prema desnici i srpskom kleronacionalizmu.
Narodni pokret koji čine: Ujedinjena Crna Gora, Radnička partija i politički marginalci je, u stvari, populističko-klerikalna tvorevina proruskog biznismena iz Beograda i episkopa srednjovjekovne Budimlje.
Najveći profit iz cijele koalicije je već izvukla vanparlamentarna i, takođe, desničarska Prava Crna Gora čiji će predsjednik sa trećeg mjesta na listi vjerovatno osvojiti poslanički mandat. U kombiju je obilazio Evropu i govorio protiv NATO-a. Izvodio je incidentne ulične performanse, da bi mu, na kraju, pošlo za rukom da predsjednika Rusije dočeka u Beogradu i sa njim uradi selfi, što mu je vrhunac karijere. Imajući u vidu da koalicija „Za budućnost Crne Gore“ promoviše Putinov kult i način vladanja, lako je prognozirati kako bi izgledala unutrašnja i spoljna politika Crne Gore ako bi ova koalicija preuzela vlast.
Tada bi Crnom Gorom i bukvalno vladala zatrovana politika. DF, odnosno NSD je učinio velike ustupke na poslaničkoj listi, jer su partije koje imaju malu ili nikakvu podršku među biračima dobile visoko rangirana mjesta na račun birača NSD-a. To nije darežljivost, već strategija NSD-a. Zna da vlast ne bi osvojila čak i kada bi dobila sve srpske glasove. Trebaju joj crnogorski glasači koje zavodi preko teze o navodno jedinstvenom pravoslavnom narodu Crne Gore. To je litijaška izmišljotina SPC jer, kao što ne postoje jedinstveni islamski ili katolički narod, tako ne postoji ni jedinstveni pravoslavni narod. NSD je u ime navodnog pravoslavnog jedinstva za nosioca liste postavila prof. dr Zdravka Krivokapića, pravoslavnog laika i političkog amatera, koji bi trebalo da privuče dio procrnogorskog biračkog tijela.
Slično je urađeno kada je 2012. godine na čelo DF-a postavljen Miodrag Lekić, i 2018. godine kada je za predsjedničkog kandidata DF-a isturen Mladen Bojanić.
Krivokapić je istovremeno mamac i maska anticrnogorske klopke NSD-a čiji je suštinski cilj ukidanje crnogorske nezavisnosti i nacionalnosti. Pored toga, znaju svi, kao i sâm profesor Krivokapić, da on tu nije postavljen da bi se borio za premijersko mjesto, što je logična ambicija svakog nosioca glavne opozicione liste. On nema ni političku vještinu za premijera, jer je pokazao da mu je jedino političko znanje obilazak manastira. Krivokapić može da vodi litije ali ne i Vladu. To je i bacanje prašine u oči biračima, jer nosilac liste za koga bi trebalo da glasaju ne odlučuje o politici koalicije koju predvodi.
Iza Krivokapića je predsjednik Pokreta za promjene. Iako je marginalna partija, PZP je dobio drugo i još nekoliko visokih mjesta na poslaničkoj listi. Njihova jedina politička vrijednost je procrnogorska prošlost što bi trebalo da za račun NSD-a, a u ime pravoslavnog jedinstva, zavede još ponekog Crnogorca.
Tu su i kadrovi slabog SNP-a i slabijeg DNP-a.
Predsjednik NSDa se tako partijski i lično žrtvovao u korist političkih diletanata, marginalaca i slabijih partija i političara jer smatra da će tako dobiti veću podršku. Pomjerio se na kraj liste gdje očekuje glavnu dobit od ove anticrnogorske strategije. Istovremeno, tako u slučaju teškog poraza gradi vojvodsku odstupnicu, jer sa 81. mjesta ima najmanju odgovornost. On radi najbolje što zna, ali to što zna je odavno pročitano, a dobitak kojem se nada je, čini se, bespovratno prošao 2016. godine.
U ovoj koaliciji se desilo i nešto neuobičajeno za crnogorsku politiku. Sastali su se bivši i sadašnji predsjednik SNP-a, odnosno kadrovi DNP-a sa svojom nekadašnjom partijom. Sastala su se i nekad jedinstvena rukovodstva Ujedinjene Crne Gore i Nove srpske demokratije. To je dokaz da su razlike između ovih partija isključivo lične prirode.
Pod okriljem svetosavlja ujedinili su se ultradesničari i socijalpopulisti. Ova ideološka kombinacija se u posljednje tri decenije uporno reciklira i ujedinjuje sa samo jednim ciljem – da uništi ime crnogorsko. Ne postoji politički ni propagandni potez koji bi sakrio ovu istinu. U stopu ih slijedi i podržava koalicija koju su stvorile Demokrate. Tu je i URA koja više mrzi DPS nego što voli Crnu Goru.
(Autor je istoričar i poslanik DPS)