Beogradski popovi žele da su iznad zakona i Ustava, a da su Crnogorci njihovi kmetovi

Za aktuelno.me

Piše: Stevo Vučinić

Prije neki dan ugasila se ljubav unutar Vlade i sad slijedi razvod ogorčenih i prevarenih partnera. Novoj je u amanet ostalo da se riješi tajno usvojene odluke prethodne Vlade, temeljem koje više desetina hiljada stranih državljana stiče državljanstvo. Ta tajna vladina odluka je protivustani akt, koji može proizvesti nesagledive posljedice po državnu etničku okosnicu. U Crnoj Gori živi 63.746 stranih državljana od kojih 30.930 ima odobren stalni a 32.816 privremeni boravak. Oni čine oko 10 odsto od ukupnoga stanovništva i ovom aktom svi stiču pravo da dobiju državljanstvo, a onda ih sljeduje i pravo glasa. Tako bi se etničkim inžinjeringom izmijenila nacionalna struktura i doveo u pitanje crnogorski karakter države.

Kao svojevrsni vid turizma, postalo je uobičajeno da nam pośetu dolaze izvanjci, nazivaju Crnogorce izrugujućim imenima i glasaju protiv nezavisnosti zemlje. Toliko su se okuražili da taj njihov odnos ima oblik propagandnoga ludila. Takvi, koji nijesu branili svoj prag, nasrnuli su na naš. Listom su ustajali protiv ustavnoga poretka kojemu su tepali litije. Danas ih beogradski popovi ohrabruju da Crnogorce gledaju kao neprijatelje koje treba eliminisati. Kad se ideologija, u ovom slučaju svetosavska, suoči sa stvarnošću koja se ne uklapa u njenu stvarnost slijedi diktatura stisnute pesnice i nasilja.

To upravo gledamo. Svakoga dana niču nova paravojna udruženja, koja vrve od jabane koja je došla iz republika bivše zajedničke domovine, imenovana kako Pravoslavna, čak, i četnička bratstva. Jedno od njih, sa Miholjske prevlake, javno prijeti miru i ustavnom peretku.  Očekivati je da će im nasilje, kao metod političke borbe, postati praksa. Priroda njihove moći ne ostavlja sumnju u to i u njihove zadnje namjere.  Posebna prijetnja su svetosavci koji nijesu integrisani u društvo. Ljudi razdraženi siromaštvom našli su figuru spasa, oličenu u beogradskim vladikama i popovima, i prihvatili se svetosavlja. Dobili su smisao života baveći se poslovima javnoga interesa, a još imaju autonomiju  u odnosu na državu. Oni su ti koji, koristeći subverzivne metode podstiču rulju da političku borbu iseli iz Parlamenta na ulicu i sruši ustavni poredak. To je vrlo opasna radikalna i retrogradna ideja.

Dok njihovi politički patroni iz odlazeće vlasti formalno uvažavaju demokratiju a članstvo huškaju da ulicom rješava politička pitanja. Tako su nasilje indirektno proglasili legitimnim metodom borbe za vlast. Njihova radikalna frakcija u vlasti, konstituisana u vrijeme prethodne Vlade, grabi vlast unutar administrativnoga korpusa. Ta frakcija polako postaje nezavisna sila koja širi moć u svim oblastima i polako istiska tradicionalne sile iz administracije – administraciju i partije. Postala je moćna i spremna da se nasiljem usprotivi postojanju Crne Gore – smo čeka okidač. Strah da će postati dominantna sila unutar državne administracije nije fantazija.

Politika protiv Crne Gore postala je nacionalna himna sada već bivše vlasti na koju ustaje i deklamuje je s rukom na srce. Njen svetosavski duh emanira s Kalemegdana čije ambicije da Crnogorce liše države a državu imena, nemaju granica; decenijama s njega sanjaju da vojnički umarširaju u Crnu Goru. Zato nam nude smrtonosno rješenje u obliku takozvanog Temeljnoga ugovora, koji treba da ozvaniči Crnu Goru kao koloniju “srpskoga sveta”. On je sadržinom, ne samo međunarodno obavezujuća deklaracija nego i akt kapitulacije pred silom koja Crnu Goru drži ratnim plijenom iz 1918. godine.

Junački nam je predloženo da crkvena imovina bude u eksteritorijalnom statusu, beogradski popovi iznad Zakona i Ustava zemlje a mi njihovi kmetovi, dakle, da cijela zemlja bude feud beogradske patrijaršije. U tom slučaju samo preostaje da objavi žiro-račun da joj plaćamo porez. Očito, da ovaj predlagač iz ulice kralja Petra broj 5 u Beogradu, s manjkom razuma i kulturnih manira, namjerava da nas teroriše. Mi godinama gledamo njegove podgoričke šegrte, oboljele od mesijanskoga sindroma, koji haluciniraju i vjeruju u očigledne nistine da je Sveti Sava tvorac srpske nacije, autokefalne ckrve, školstva i zakona. Povremeno nam priređuju melodramske prizore, ukrašene suzama za Nemanjinim carstvom, za koje je bivša vlast imala veliko razumijevanje.

Njena kolaboracija sa svetosavljem nije bila slučajna, već oslonjena na načela na kojima je oblikovana  devedesetih godina prošloga vijeka. Maglovitim “filozofemama” o antifašizmu, evroatlanskim integracijama, evropskim vrijednostima i multikulturnom društvu  zaklanjala  je praksu koja nas je dovela na prag svetosavskoga svijeta. U predsvetosavskom i svetosavskom, kao i u svakom autoritarnom društvu, što je kod nas bio slučaj, može se krasti do mile volje, što je za vlast bilo najvažnije, i to po primjeru jednoga popa iz manastira Morače. On je svojevremeno testirao vlasništvo novčanih priloga crkvi, bačajući novac u vis i uzvikujući “bože što ostane gore to je tvoje, a što pane dolje to je moje”. U takvom društvu poniženi i obespravljeni etnički Crnogorci nijesu ośećali komociju građanskoga društva, i ono nije bilo građansko.

Tu komociju im je bila dovela u pitanje bivša vlast uskraćujući im vjerske slobode, pravo na kultunu baštinu, pravo da svoju istoriju tumači i pravo da bude građanin u punom smislu te riječi. Samo postojanje Crnogoraca ugrožavalo je ne samo bivšu, nego svaku vlast da uspostavi svetosavsku utopiju u zemlji. Mlade generacije koje su se očitovale na Belvederu, takav status sigurno neće dozvoliti. Poruka je jasna: Nikada više ništa neće biti kao što je bilo u vrijeme vlasti DPS-a i njegovih koalicionih partnera. Zato svaki potpis državnoga autoriteta na takvome takozvanom Temeljnome ugovoru, doslovno provocira ustanak za odbranu dostojanstva i nezavisnosti. A potpisnik će se, kad tad, nesumnjivo suočiti sa ozbiljnim posljedicama.