piše Mihailo Terzić
Konflikt oko vjerskog Zakona u CG sa Srbijom nije slučajna politička nepogoda nego posledica konstrukcijske greške u nosećem fundamentu hegemonističke velikosrpske politike. Aktuelni spor je samo jači plamičak stalnog tinjanja nepomirljivosti između crnogorskog Slobodarstva, Čovječnosti i Čestitosti i srpske“ mitske i manihejske političke misli“ u kojoj dominira „energija rezidualnih sila zla, zabluda i nesposobnosti da se razumom opstaje“.
U Srbiji se, kakao piše Basara, stvara lažni mit da sudbina CG zavisi od toga, da li će beogradski „palac biti okrenut dolje ili gore“ i očekivanja da se Crnogorci, prema tome ponašaju kao rulja u „rimskoj Areni“. Da čekaju da neko iz Beograda kaže kada „loptu treba smiriti ili je šutnuti.
Spoj svetovnog i duhovnog ideološkog trenda u aktuelnim dešavanjima, tzv. „duboke“ države Srbije prema CG, je potencijalno zagađujuće jezgro regiona, koje prijeti novim sukobima i novim stradanjima, u ime već poznate mantre, o neoslobođenom srpstvu i srpskim teritorijama.
Religijska ideologija SPC u CG postaje nosilac interpretativnog nasilja kroz simulaciju masovnih iluzija sofisticiranim metodama upakovanim u lažno hrišćanstvo i Svetosavsko pravoslavlje.
Neprestana proizvodnja i srpskih pobjedničkih mitova, od Kosova do NATO-a, toliko se namnožila, da realno počinju da guše dalji razvoj savremene Srbije.
Pobede su nas pobedile- govorio je Ćosić!
Politička ontologija političkih iluzija, stvara obmanjujuću kolektivnu fikciju i često postaje mjerilo „zdravog“ razumu.
Imaginacija stvarnosti, političke elite Srbije i SPC prema viziji savremene CG, obiluje izjavama sa potcjenjivačkom arogancijom predstavnika aktuelne vlasti Srbije. Oni su, šatro, „CG ispustili“ da se odvoji, pa su joj „dozvolili da uđe u NATO savez“?. Time žele stvoriti privid kod građana, da su oni zapravo, još suvlasnici crnogorskog državnog suvereniteta, koji ostaje ograničen srpskom velikodržavnom hegemonijom.
Konflikt oko usvajanja tzv. vjerskog Zakona u CG je, zapravo, krik nemoći za ostvarenje fikcije Velike Srbije.
Pokušava se, građanima CG nametnuti Svetosavlje kao duhovni oklop po mjeri velikosrpskog Projekta Velikog Zla. Iz tog „oklopa“ najmalignija podvala Crnogorcima je mit o lažnoj „srpskoj vjeri“ koja je iznenadila i Jozefa Holečeka 1877 godine.
Nepostojeća „srpska vjera“ postoji kao lažno obilježje srpstva i transcedetalne „nebeske Srbije“.
Spor oko vjerskog zakona je, par ekselans, dominantno ideološko pitanje i najmanje se tiče istinske vjere i iskrenih vjernika. Centralno pitanje je da SPC u CG i dalje ostane izvan pravnog poretka države CG. Da upravlja dijelom prisvojenih nepokretnosti i da bude nedodirljiva u ostvarenju profita.
Da sloboda Svetosavske i Velikosrpske ideologije u CGpostanemjera Slobode u CG?
Takva namjera je civilizacijski incident i simptom za dijagnozu da se Srbija, kako bi rekao Basara, zaglavila u slijepoj ulici „zbog pogrešnog izbora u prošlosti“ i „naopakog poimanja nacije i istorije“ u kojoj dominantne političke elite manipulišu srpskim narodom o izmišljenom sjaju srednje vjekovnog carstva i „prastarim mitom o Obećanoj zemlji- Dušanovim Carstvom“.
Ponovo je na djelu rezidualna manična pohlepa za teritorijama osvajačke dinastije Nemanjića koja jedino u CG pokušava zadržati svoj imperijalni uticaj.
Samo sa tog aspekta je moguće objasniti paniku u vodećoj duhovnoj i političkoj eliti Srbije, zbog najave,da će crnogorska država vratiti otete duhovne i kulturne tekovine crnogorske države i zakonski urediti pravni status za sve vjerske zajednice u CG.
To je indikator da te elite još uvijek „zalutaju u vremenu i prostoru“.
Čini se da su, SPC i dominantne političke elite Srbije, pa i veći deo akademske javnosti, postigli „simfoniju“da je velikosrpski nacionalizam postao religija, a da se SPC srozala u etnofiletizam i klerikalizam. SPC nikada nije bila u stanju da razdvoji nacionalnost i vjeroispovijest i da napravi razliku između „nebeskog i zemaljskog“.
U toj inverziji vrijednosti, sveto se baca u blato a profano se proglašava za sakralno.
SPC sa svetosavljem postaje, najznačajnija institucija srpskog naroda.Iako je svetosavlje staro nepun vijek, ono je više djelovalo kao ideološka- politička doktrina nekim profašističkim pokretima u Srbiji, koje je Nikolaj Velimirović, u jednom trenutku, doveo u vezu sa Hitlerom.
U toko zagađenom deološkom i duhovnom ambijentu dogođaji uvijek dobijaju iskrivljenu sliku, oni postaju onakvi kakve kolektivna mitološka svijest želi da budu. Oni koji ukazuju na istinu i stvarnost, postaju izdajnici ili su deo antisrpske zavjere.
Bez obzira, što je namjera takve ideologije SPC i uticajnih političkih elita Srbije, da utopiju pretvori u stvarnost, dovodila do „autogenocida“srpskog naroda, kada je u drugoj deceniji dvadesetog vijeka izgubila 58% muške populacije, ona je još uvijek aktivan,kako kaže Ćosić, zloćudni mitski princip koji se ne smije zanemariti.
Naročito je zlokoban spoj takve ideologije i patokratske političke i duhovne elite za koju bi Labačovski rekao da nužno generiše genezu masovnog političkog zla.
Tu činjenicu ne smije zanemariti nijedna crnogorska političaka elita i akademska javnost CG, ukoliko želi očuvati savremenu viziju slobodne i građanske CG.