Trinaestojulski odgovor Crne Gore bio je jasan: antifašizamje većinsko i masovno opredjeljenje ove zemlje. Tu ideju, na kojoj se kasnije konstituisala moderna Evropa, Crna Gora je podržala beskompromisnom borbom protiv fašista i njihovih saradnika; borbom koja je plaćena desetinama hiljada života; borbom koja je rezultirala jednim boljim, humanijim i pravednijim svijetom od onog koji su željele da nametnu sile mraka. Konačno, u našem slučaju, rezultirala je obnovom cmogorskog imena, poručio je premijer Duško Marković u autorskom tekstu za Pobjedu.
Na velikim istorijskim raskrsnicama, kakva je svakako bio i Drugi svjetski rat, i narodi, ali i pojedinci, biraju kojim putem će da krenu dalje. Uvijek su neki birali pravi, a neki pogrešan put.
Trinaestojulskim ustankom i svrstavanjem na stranu velike antifašističke koalicije, Crna Gora je izabrala pravi put i sačuvala prirodno pravo da obnovi svoje ime, ukinuto velikom nepravdom nakon Prvog svjetskog rata.
Zato, kada danas kažemo da je 13. jul 1941. temelj naše kuće, a antifašizam moralna vertikala koja toj kući garantuje stabilnosti dugovječnost u svjetskoj porodici naroda i država mi odajemo zahvalnost partizanskom pokretu i svim njegovim pripadnicima na tome što su znali da odaberu pravi put za Crnu Goru; na ogromnoj žrtvi koju su podnijeli tokom četiri godine herojske borbe protiv okupatora, ali i onih naših ljudi koji su izabrali pogrešan put i svrstali se na stranu fašizma. Antifašizam je donio Crnoj Gori slobodu, ali i ukinuo političku i duhovnu matricu na kojoj se između dva svjetska rata zasnivalo negiranje crnogorske nacije i potrebe za njenom državnom i vjerskom samostalnošću.
Crnoj Gori je tada bio nametnut državni provizorijum u kojem je svedena na geografsku teritoriju pod drugim imenom; a njenom pravoslavnom biću nametnuto je svetosavlje, koje je i osmišljeno u vrhu Srpske pravoslavne crkve u periodu između dva rata kao duhovna potka srpskog nacionalizma.
I traje do danas.
Manje ili više uspješnih državnih zajednica Crna Gora se oslobodila 21. maja 2006. godine, kada je konačno u punom značenju obnovila svoju samostalnost i prepoznatljivost, stečenu još 1878. na Berlinskom kongresu, a otetu 1918. nelegitmnim odlukama tzv. Podgoričke skupštine.
Da nije bilo 13. jula 1941. i antifašističkog partizanskog pokreta ne bi bio moguć ni 21. maj 2006.godine.
Zanemarivanje i guranje pod tepih vjerskog aspekta u obnovi crnogorske državnosti, i u decenijama komunizma, a i nakon toga ostavilo je duboke posljedice u pravoslavnom biću Crne Gore.
Nametnuto svetosavlje, kao nacionalno-politička ideologija Srpske pravoslavne crkve, grozi se i samog pomena cmogorskog imena, crnogorskog identiteta ili, daleko bilo, Crnogorske crkve ili sekularne države Crne Gore. Koliko samo apsurdno zvuči pozivanje današnjih svetosavaca na Svetog Petra, Njegoša ili kralja Nikolu kao protagoniste njihovog shvatanja pravoslavlja, kad je jasno da svetosavlje kao novi fenomen postoji manje od sto godina!? A Srpska pravoslavna crkva, koja kao institucija pod tim imenom postoji od 1920. godine, tvrdi da su u njenom vlasništvu crkve i manastiri koji su po Crnoj Gori građeni vjekovima ranije!?
Crna Gora mora da se oslobodi ovih apsurda.Vrijeme je, možda i posljednji čas.
Ne može u današnjoj Crnoj Gori, kao ni u jednoj državi modernog svijeta, nijedna religijska organizacija presuđivati da li je neki zakon, donesen u demokratskoj proceduri u parlamentu ustavan ili antiustavan. Kada se Srpska pravoslavna crkva odrekne takvih i sličnih ambicija; kada u praksi sprovede ono što su još prije deset godina javno zastupali njeni istaknuti predstavnici „da Crkva ne učestvuje u donošenju državnih zakona, ne miješa se u izborne procese, nego prosto i jednostavno poštuje i prihvata pravila države, ne dovodeći ih u pitanje“ Crna Gora će daleko lakše uspostaviti toliko neophodan konsenzus o prioritetima ovog društva.
Nije dakle do nas. Do Crkve je. Ne radi se, naravno, o tome da u Crnoj Gori danas bilo ko ugrožava pravoslavce, niti ispovijedanje pravoslavne vjere u bilo kom pravoslavnom hramu, niti pravni položaj bilo koje vjerske zajednice, pa ni SPC.
Radi se o tome na kojim temeljima Crna Gora želi da gradi svoju kuću: na antifašističkim ili na svetosavskim? Jedno s drugim ne ide nikako.
Trinaestojulski odgovor Crne Gore bio je jasan: antifašizam je većinsko i masovno opredjeljenje ove zemlje. Tu ideju, na kojoj se kasnije konstituisala moderna Evropa, Crna Gora je podržala beskompromisnom borbom protiv fašista i njihovih saradnika; borbom koja je placena desetinama hiljada života; borbom koja je rezultirala jednim boljim, humanijim i pravednijim svijetom od onog koji su željele da nametnu sile mraka. Konačno, u našem slučaju, rezultirala je obnovom crnogorskog imena.
Stoga svako relativizovanje veličine i značaja antifašizma vodi reviziji istorijskih istina iz sredine prošlog vijeka, kao i reviziji tzv. crnogorskog pitanja. Neki novi protagonisti poraženih ideja tog vremena, u uvjerenju da je ovo posljednji čas da okrenu točak crnogorske budućnosti sa antifašističkog na svetosavski smjer zaigrali su opasnu igru. Ona traje već mjesecima i svoju kulminaciju doživljava u susret avgustovskim izborima u koordiniranim crkveno-partijskim opstrukcijama crnogorske države i njenih institucija.
Naš odgovor mora biti snažan i jasan, a prije svega demokratski; onakav kakav bi svaka moderna država današnjeg svijeta dala u sukobu grupa i pojedinaca, pa bili oni zaogrnuti vjerskim ili političkim odorama, sa njenim zakonima i njenim institucijama. U našem, crnogorskom slučaju, to nije samo pitanje poštovanja pravnog reda i poretka, već u konačnom pitanje opstanka Crne Gore kao države i Crnogoraca kao nacije.
U našem slučaju, to je i pitanje poštovanja antifašističke tradicije i svih onih mladića i djevojaka koji su na oltar slobodne, samostalne, za sve jednake države Crne Gore podnijeli najveću žitvu. Heroji će uvijek biti heroji i niko ih nikada ne može pomiriti sa zločincima.
Zato su trinaestojulske vatre, zato je antifašizam temeij naše državnosti i našeg opstanka. Zato naše objedinjavanje ne može da se zasniva na lažnom kompromisu i ispraznim floskulama o prevazilaženju podjela iz prošlosti.
Do njega može doći samo na prihvatanju istorijskih istina o našim ispravnim putevima i našim stranputicama. Na prihvatanju većinske volje naših građana o tome na kakvim temeljima ćemo graditi našu zajedničku kuću, modernu Crnu Goru 21. vijeka.
Ne radi se, naravno, o tome da u Crnoj Gori danas bilo ko ugrožava pravoslavce, niti ispovijedanje pravoslavne vjere u bilo kom pravoslavnom hramu, niti pravni položaj bilo koje vjerske zajednice, pa ni SPC. Na kojim temeljima Cma Gora želi da gradi svoju kuću: na antifašističkim ili na svetosavskim? Jedno s drugim ne ide nikako.