“Milo Đukanović je čovjek politike, on ne zna šta je crkva, ne može ni znati kad nije kršten”, kaže mitropolit crnogorsko-primorski.
”Apsolutna je laž da bih ja mogao da budem crnogorski patrijarh, to jedino ako bih izgubio pamet, savjest i svijest”, kaže episkop Amfilohije. O Milu Đukanoviću, Momiru Bulatoviću, Zoranu Đinđiću, Aleksandru Vučiću, mitropolit crnogorsko-primorski govorio je za RTS.
“Priznajem da nisam sposoban da upotrebim blagu riječ, nekad iz mene izbije Dinarac i čovjek, ali znam koja je mjera ljudskog ponašanja”, kaže mitropolit Amfilohije.
Rođen kao Risto Radović u blizini Manastira Morače, govorio je – “vaspitavan sam uz gusle i pripovijedanja o čojstvu i junaštvu.
Kada je iz Banata došao na Cetinje 1990. godine, pričao je – tada je malo ko ovdje znao ko je Sveti Petar Cetinjski, ali svi su znali ko je Josip Broz.
Kada su ga 2007. vidjeli kao novog patrijarha srpskog, rekao je – neće me se Crnogorci tako lako ratosiljati.
Kada je Milo Đukanović ove godine najavio da će raditi na obnovi autokefalne crnogorske crkve, Amfilohije je poručio – to je prvi put u istoriji da ateista hoće da pravi crkvu.
Mitropolit crnogorsko-primorski kaže da se suštinski ne vidi da se dogodila bilo kakva promjena u međuvremenu.
„Ta ideja da država stvara crkvu, i to sekularna država, to je zaista jedinstveni fenomen. Nisam imao prilike da razgovaram i da se sretnem s njim nakon što je iznio tu ideju, iako sam želio, pokušavao sam da neposredno sa njim stupim u kontakt, međutim, on je čovjek valjda i prezauzet i nije došlo ni do kakvog susreta. Mi smo se sreli lično poslednji put prije dvije godine, ali onda nije bilo ni riječi o ovome“, kaže Amfilohije u razgovoru za RTS u Manastiru Morači.
RTS: Vi ste imali zanimljive odnose, čak ste govorili da ste ga do 1997. oslovaljali sa „prijatelju“, a u tom čuvenom političkom raskolu, kažu da ste podržali njega umjesto Momira Bulatovića.
Nisam ga ja podržao, ja se u tu priču nisam miješao, samo što je u tom raskolu među njima Đukanović bio očevidno sposobniji kao političar. Ja sam sahranio čestitoga Momira Bulatovića, a u to vrijeeme ovaj je, ipak, kao političar bio promućurniji, pa je i tražio susret sa patrijarhom Pavlom. To je bilo pred predsjedničke izbore i zaista patrijarh Pavle ga je sa svim poštovanjem primio. Tada je dolazio i u Cetinjski manastir kod ćivota Svetog Petra. Posle je čak dolazio da loži badnjak, doduše Cetinjani su oštri, pa i danas mu pamte da ga naloži naopako – tako mu kažu Cetinjani, bila je velika vatra, a ni on nije bio vješt, pa ga je bacio onako, baš naopako.
RTS: Milo Đukanović je rekao da SPC u Crnoj Gori služi kao kičma velikosrpske ideologije. Kakav je vaš komentar na to?
On je čovjek političar i on je čovjek partijski njemu je crkva isto što i partija. On ne zna šta je crkva, ne može ni znati kad nije kršten. I onda podređuje crkvu politici, i onda i mene napadaju, kao ja sam sad eksponent neke velikoruske ili velikosrpske ideje, to je potpuna besmislica. Ja sam prije svega hrišćanin, episkop pravoslavne crkve, hrišćanske, i za mene je to osnovno svojstvo. A crkva kojoj pripadamo, ona se naziva srpskom, ruskom ili grčkom, s obzirom na njeno geografsko prisustvo, ili s obzirom na broj vjernika, ali ona je po svojoj suštini vaseljenska, nema nacionalni karakter.
RTS: Vi najveći dio vremena provodite na Cetinju, a tamo je najviše onih koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Ranije je tamo bilo i incidenata, kako je sada?
Prilikom ovih zbivanja posle 90-ih godina, kada je bila politika Liberalnog saveza i Slavka Perovića, oni su lansirali tu atmosferu anticrkvenu, ona je postojala i ranije, samo je to sad bilo protiv mene i protiv naše crkve. I onda su bili dobar dio zato što se osjećaju samo kao Crnogorci, prestali su da dolaze u Cetinjski manastir. Mada istina, nisu ni ranije dolazili, ja se sjećam kad sam došao na Cetinje 1990, nije troje bilo u manastiru. Oni su bili zatrovani brozomorom, to je najopakija bolest. I ne samo to nego činjenica da je upravo Broz bio onaj koji je formulisao to stanje posle 1945. u Crnoj Gori. Broz je naredio da se sruši kapela na Lovćenu, to je njegova naredba. A on je najviše Crnogoraca poslao na Goli otok.
RTS: Osim inicijative Mila Đukanovića da se obnovi autokefalna crnogorska crkva, aktuelno pitanje je Zakon o slobodi vjeroispovijesti, o kojem bi Skupština trebalo da raspravlja. Postoji li mogućnost da Morača, Đurđevi stupovi, Petrova crkva postanu vlasništvo države Crne Gore?
Oni recimo mogu da traže crkve, po tom njihovom principu, koje su građene za vrijeme kralja Nikole, ali šta će manastirima Morača, Savina, Ostrogom, Ostrog je bio sjedište Zahumsko-hercegovačke mitropolije za vrijeme Svetog Vasilija, šta ćemo sa tim, ako se uzme princip države ili nacije, ako je neko Srbin, onda je Sveti Vasilije Ostroški iz Hercegovine. Ogromna većina naroda se odupire tom predlogu zakona, 100.000 ljudi je potpisalo tražeći da se taj zakon ne primjenjuje.
RTS: Vi imate dobre odnose i sa članovima DPS-a. Šta oni kažu?
Ima mnogo onih koji su u vladajućoj stranci, koji se osjećaju nacionalno kao Crnogorci, ali koji pripadaju crkvi, ja njihovu djecu krštavam. Oni ljudi kažu da prije svega, mnogi se boje za svoj posao. Zato ja ponekad kažem treba nama Crnogorcima „salivati stravu“. Bojim se da su se danas moji Crnogorci nakupili straha, okupacija, pa revolucija, komunizam, a sad ovi su nastavili, ovo su djeca Brozova.
RTS: Da li u bilo kakvoj podjeli uloga postoji bilo kakva mogućnost da vi budete crnogorski patrijarh nekakve nove crkve?
Novi patrijarh (smijeh)? To je apsolutna laž. To jedino ako bih izgubio pamet, i savjest, i svijest. To su laži koje se šire iz krugova iz Crne Gore, a bojim se i iz Srbije se takve laži pronose. Ja imam patrijarha moga, pošto sam bio jedan od kandidata, ja sam predao patrijarhu Irineju u svoje vrijeme u Saboru patrijarško dostojanstvo, jer sam zamjenjivao patrijarha Pavla i Bog mi je svjedok što sam srećan do dana današnjeg, da me mimiošla ta čaša, da bih ostao ovdje. I radujem se Bogu što imam patrijarha Irineja, našeg Čačanina, to je moj patrijarh jedini koga ja priznajem i do sada i dok sam ja živ, i dok je on živ.
RTS: Sada će biti skoro tri decenije kako ste na Cetinje došli kao mitropolit. Oni koji vas podržavaju kažu da ste u zemlji borbenog ateizma uspjeli da sagradite ili obnovite veliki broj hramova, a ovi koji vas kritikuju kažu da ste se isuviše bavili politikom. Kakav će biti vaš saldo?
Radost pred Bogom. Crna Gora je bila ateistička, samo je Albanija Envera Hodže bila ispred Crne Gore po ateizmu. Mnogi vjernici su se vratili, mi smo obnovili više od 700 hramova. Sagrađena su dva najveća hrama u istoriji Crne Gore – u Podgorici i u Baru. A ovo oko politike, ako ja nekad kažem neku oštriju riječ, oni to proglase za politiku. Pa je li politika briga o narodu, o biću naroda, o dostojanstvu naroda, onom najdubljem dostojanstvu iz same države? Ja ne mogu kao čovjek crkve drugačije, ponekad mi izleti neka riječ. Meni kažu neki moji Cetinjani – što ti nisi kao patrijarh Pavle? Pa jedan je patrijarh Pavle, Pavle nikad takvu tešku riječ nije izgovorio.
RTS: Da li se kajete nekad zbog nečega što ste izgovorili?
Sigurno da nekad izleti neka teža riječ. Suštinski ja mislim da je to obmana kod ljudi, ja se bavim brigom o narodu, ja se ne bavim politikom, bilo kakvim partijašenjem.
RTS: Zanimljivi su vaši odnosi sa političarima. Vi ste krstili neke političare u Ostrogu, pa se posle i niste baš slagali. Kažu da ste znali i da prenoćite na studentskim protestima protiv Miloševića. Jesu li se promijenile okolnosti ili ste se vi promijenili?
Ima ona narodna – krsti vuka, vuk u goru. Taj što smo ga krstili ne znam je li još aktivan u politici, taj Jovanović (Čedomir). Mi smo onda zajedno sa njim i Đinđićem protestovali protiv Miloševića sa onim pištaljkama.
RTS: Posle ste Miloševića posjećivali u zatvoru?
Jeste, ja se ne slažem sa njegovom politikom, ali ja poštujem njega kao čovjeka, isti je slučaj i sa Đukanovićem.
RTS: Pomenuli ste Đinđića i pitanje je bilo da li se kajete, često pominju taj vaš govor sa sahrane?
To su lažno prenijeli, bojim se da je to ovaj, kako se zvao, i sad on utiče na politiku i na Đukanovića i na Vučića, neki Popović ima tamo. Oni su izmislili, uopšte nisu pročitali taj govor. Jedini ko je shvatio moju besjedu je vladika Atanasije – kaže ti proglasi čovjeka za sveca. Ja sam rekao oni koji su njega ubili, oni su zločinci, ja sam za njih rekao, ne za njega. Ja sam sa najdubljim poštovanjem govorio prema Đinđiću u Hramu Svetog Save. To su te laži, pa su me onda proglasili za pukovnika, navodno Milošević. On me je psovao svojevremeno, kad sam se ja protivio njegovoj politici, i rekao sam za Miloševića, zato se kajem, kakav je on patriota kad nikad nije bio ni na gorbu svoga oca? Tešku sam riječ rekao, to priznajem, eto recimo, kajem se zbog toga, ali to ne znači da nisam poštovao Miloševića ili bilo kog drugog čovjeka, za mene je svaki čovjek svetinja Božja. I Milošević je tražio iz Haga mene da mu budem svjedok, pored toga što je govorio – onaj sa Cetinja, mislim da je čak rekao i đubre. Međutim, on je shvatio na kraju da ja nemam ništa protiv njega kao čovjeka, druga je stvar njegova politika. Isti je slučaj sa Đukanovićem i sa Vučićem. Evo, mene sad napadaju kako sam ja protivnik Vučića. Ja sam rekao samo da se bojim te neke njegove priče o razgraničenju, on mene optužuje da sam ja kao Haradinaj za cjelovito Kosovo, ja jesam za cjelovito Kosovo, ali ono pripada Srbiji.
RTS: Vama zamjeraju da ste mogli jače i oštrije da reagujete i kad je Crna Gora priznala Kosovo, i kada je bilo riječi o članstvu u NATO-u, da je snaga vaše riječi u Crnoj Gori takva, da ste glasnije govorili, da bi bilo drugačije.
Ja sam 2008. godine, kada je ovaj priznao Kosovo, rekao da je on izdajnik Crne Gore, jer se time odrekao Metohije, Pećke patrijaršije, Dečana, tamo ima grobova 700 Crnogoraca koji su poginuli 1912. i 1913. godine. Ja pripadam Crnoj Gori kralja Nikole, u to vrijeme ova mitropolija koju sad oni poriču bila je državna vjera. Moji preci su sa kraljem Nikolom oslobađali Peć, Pećku patrijaršiju, Dečane, mitropolit Gavrilo Dožić je dobio ključeve Dečana i Pećke patrijaršije od kralja Nikole – evo ti ključeve mojih predaka Nemanjića. Krunu Stefana Dečanskog čuvamo u Cetinjskom muzeju, ti ključevi od Pećke patrijaršije i Dečana, eno ih kod nogu Svetog Petra Cetinjskog, kako ja mogu da se odreknem Pećke patrijaršije, Dečana i sve do Prizrena? Ili Metohije koja je pripadala Crnoj Gori, a posle Zetskoj banovini do 1945. godine.