Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

„Albanian Daily News”: Amfilohije, SPC i Vučić u Tirani imaju „korisne idiote”

Prošlo je samo pet dana nakon trećega samita jugoslovenskih i filojugoslovenskih pristalica srpskoga projekta „Zapadnobalkanski ekonomski i politički blok“ u Tirani, ili „mini-šengena”, a puknuo je slavljenički balon najave dolaska „velikoga mira i slobode“ na Balkanu

Piše: Vladimir Jovanović

Prošlo je samo pet dana nakon trećega samita jugoslovenskih i filojugoslovenskih pristalica srpskoga projekta „Zapadnobalkanski ekonomski i politički blok“ u Tirani, ili „mini-šengena”, a puknuo je slavljenički balon najave dolaska „velikoga mira i slobode“ na Balkanu – piše „Albanian Daily News”.

Foto: AntenaM

 

Nakon uvida o napisima medija iz Rusije, Grčke, Bugarske, SAD, Ukrajine, Njemačke o aktuelnim prilikama u Crnoj Gori, objavljujem i napis „Albanian Daily News”, albanskoga medija (na engleskome jeziku).

Članak je utoliko zanimljiviji jer Albanija takođe ima svoju autokefalnu pravoslavnu Crkvu, s kojom je mitropolit Amfilohije Radović u kontaktu. Na drugoj strani, otopljavaju odnosi zvanične Albanije i Srbije, makar na najvišem nivou, etc.

Ostatak članka objavljujem integralno u prijevodu…

***

Srpske tajne službe, srpske državne institucije, zajedno sa Srpskom crkvom (SPC), organizovale su 27. decembra 2019. novi pokušaj državnoga udara u Crnoj Gori, kada su radikalne političke, paravojne i vjerske prosrpske snage okupile u i ispred parlamenta da bi blokirale njegovo funkcionisanje i spriječaile usvajanje novoga Zakona o slobodi vjeroispovijesti i pravnome položaju vjerskih zajednica u Crnoj Gori.

Suvereni parlament suverene države normalno je radio na usvajanju zakona, dakle na svome szakonodavnom, po zakonitoj i ustavnoj proceduri. Ali Srbija je sa svojim agentima i sveštenicima grubo intervenisala da bi prisilno blokirala najviše zakonodavno tijelo suśedne države.

Događaj 27. decembra 2019. druga je gruba intervencija srpske tajne službe, Srpske crkve i državnih institucija Srbije, protiv suvereniteta i integriteta nezavisne države Crne Gore. Prvi put je pokušaj državnoga udara u Podgorici 16. oktobra 2016. izveden u organizaciji srpskih i ruskih tajnih službi, kako bi srušio zakonitu vladu Crne Gore i spriječio članstvo zemlje u NATO-u.

Otvorena i direktna implikacija Srbije protiv suvereniteta i državnoga integriteta Crne Gore ima svoja objašnjenja. Glavno objašnjenje podrazumijeva da je nezavisnošću Crne Gore Srbija izgubila vlast, kontrolu i eksploataciju Crne Gore kao kolonijalne pokrajine. Srbija je izgubila političku kontrolu nad Crnom Gorom s obnovom njezine nezavisnosti 2006. godine. K tome, Srbija je izgubila sposobnost vojne prijetnje prema Crnoj Gori kada je ona stupila u NATO 2017. godine. Jedini instrument koji je Srbiji preostao da održi uticaj i kontrolu Srbije u Crnoj Gori je SPC, koja je uzurpirala suvereni duhovni prostor crnogorskoga naroda.

Srpska crkva i država pokušavaju destabilizovati Crnu Goru kroz vjerski sukob; a ovih dana SPC stvorila je navodno gerilske jedinice „narodne odbrane”. Novi zakon o vjerskim slobodama je suveren i ustavni nacionalni zakonodavni akt kojim se nastoji vratiti pravilan položaj nezavisne Pravoslavne crkve Crne Gore i ograničiti nezakonit i arogantan autoritet SPC u Crnoj Gori.

Da bi se objasnila vjerska stvarnost u Crnoj Gori, treba imati na umu istorijsku istinu, koja potiče od 1. decembra 1918. godine, kada su srpske vojne snage izvršile invaziju na nezavisnu državu Crnu Goru i prisilno je pripojile državi Srbiji. Suverena država Crna Gora postojala je kao država prije stvaranja države Srbije. Istorijski je poznato da je Crnogorska pravoslavna crkva bila nezavisna – autokefalna i nacionalna Crkva Crne Gore do srpske okupacije 1918. godine.

Status autokefalije Crnogorske pravoslavne crkve postojao je mnogo prije SPC. Srbija je okupirala i uništila i crnogorsku državu i Crnogorsku autokefalnu pravoslavnu crkvu i potčinila je. Crna Gora je sada nezavisna država, članica UN-a, OSCE-a, NATO-a, država kandidatkinja za EU, etc. Ima suvereno pravo da donosi zakone koji ojačavaju državu, njezin nacionalni identitet i nezavisnost u svakome pogledu, političkom, pravnom, odbrambenom, kulturnom, vjerskom… Novi zakon, koji je usvojio crnogorski parlament i koji je proglasio crnogorski predśednik, ispravlja veliku istorijsku nepravdu učinjenu crnogorskom pravoslavnom narodu i Crkvi.

Jedan od osnovnih zahtijeva novoga zakona je da verske zajednice moraju dokumentima iz perioda prije 1. decembra 1918. dokazati svoje vlasništvo nad zemljištima, crkvama, manastirima i kultnim objektima koji trenutno koriste. Bijes uzurpatorske Crkve proizlazi iz činjenice da ona ne pośeduje nikakve vlasničke dokumente prije 1. decembra 1918. godine, odnosno prije okupacije Crne Gore od strane Srbije. Kao osvajač, ona pljačka pośede, manastire i kultne predmete Crnogorske pravoslavne crkve i crnogorskoga naroda. Sada, novim zakonom, biće u obavezi da vrati pravom i istorijskom vlasniku ono što je prisilno oduzela.

Pored gubitka vlasništva i velikog profita ostvarenoga vjerskim objektima, SPC u Crnoj Gori gubi status moćnoga kontrolora. Ona je strana crkva. Kao okupatorska crkva, SPC odbija da prizna ne samo nezavisnu Pravoslavnu crkvu Crne Gore, već i crnogorski narod, crnogorski nacionalni identitet i crnogorsku naciju.

Jednom rečju, SPC u svakome pogledu Crnu Goru smatra srpskom provincijom. Ta vjerska geopolitika nije samo instrument SPC, već i same srpske države. Stepen instrumentalizacije SPC u Crnoj Gori toliko je povišen da su se srpska država i vlada na najgrozniji način, ne samo suprotstavili novome zakonu u Crnoj Gori, već su išli protiv suvereniteta i integriteta organa i vlasti nezavisne države Crna Gora.

Predśjednik Srbije Vučić, sa tipično kolonijalističkim ponašanjem, telefonirao je 27. decembra čelnicima anticrnogorskoga fronta, koji su pokušali novi puč u crnogorskome parlamentu, i ohrabrio ih da nastave svoju misiju, jer su imali podršku Srbije.

Ovo je bezobrazno miješanje u unutrašnje stvari suverene države i drugoga naroda, kada predśednik Srbije formalno i javno podržava srpsku i prorusku pobunu. Srpska tajna služba  3. januara 2020. organizovala je radikalne proteste ispred crnogorske ambasade u Beogradu, gde su srpske fanatične bande napale zgradu pirotehničkim projektilima i zapalile crnogorsku zastavu na zgradi ambasade.

Jedna od parola koju su održali demonstranti koje je platila srpska tajna služba bila je „Milo Đukanović je Albanac [„Šiptar”]”. Bilo bi zanimljivo podśetiti da se ovim sloganom Albanci smatraju standardom zla za Srbiju; i to je moralni sistem „srpskoga mini-šengena“.

Da se u slučaju Crne Gore ne bavimo pukim religioznim pitanjem, pokazuje činjenica da se gubitak pośeda SPC u Crnoj Gori doživljava kao geopolitički poraz i kraj srpske kontrole nad ovom napadnutom jadranskom državom.

Neviđena i nesrazmjerna intervencija i reakcija u Moskvi naročito to ilustruje. Rusko ministarstvo inostranih poslova (MIP) izdalo je saopštenje 30. decembra 2019. izrazivši svoju „veliku zabrinutost“ zbog situacije u Crnoj Gori usvajanjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti.

MIP Rusije zabrinuto je, kako se navodi u saopštenju, činjenicom da novi zakonski akt daje crnogorskim vlastima pravo da zauzmu 650 vjerskih lokaliteta na teritoriji SPC i daju ih Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. U saopštenju se navodi da je Rusija zabrinuta zbog administrativnoga pritiska na SPC.

Ruski MIP legitimiše svoju intervenciju u unutrašnje stvari Crne Gore opravdanjem da je novi zakon međunarodni slučaj. Tako Rusija traži internacionalizaciju unutrašnje stvari suverene države; dovodi u pitanje prava suverenoga parlamenta i suverene države da usvoji zakone koji naromiraju pitanja iz domaćega života. Želi međunarodnu raspravu o tome. Rusija, s druge strane, proglašava svoj politički, diplomatski i strateški imperative: da predvodi sve pravoslavne države u ime pravoslavnoga jedinstva.

Rusija je strateški zainteresovana za srpski uticaj i kontrolu nad Crnom Gorom, jer je SPC filijala Ruske crkve i politike na Balkanu. Rusija kao država, njezina diplomatija, Ruska crkva i ruska međunarodna propaganda podržavali su anticrnogorsku pobunu SPC protiv prava crnogorskoga naroda da bude nezavisan i da ima svoju nezavisnu i autokefalnu Crkvu.

Rusija i rusko-srpska crkvena struktura izražavaju bojazan da Crnogorska pravoslavna crkva preduzme očekivani sljedeći legitimni korak traženja autokefalije, kao što je učinila i Ukrajinska pravoslavna crkva, koja je od Patrijaršije u Carigradu dobila autokefalni tomos. U slučaju Crnogorske pravoslavne crkve, pravo na autokefaliju nije zahtijev za novim statusom, već vraćanje statusa kakav je imala Crnogorska pravoslavna crkva prije srpske okupacije 1918.

Nezavisne države imaju svoju nezavisnu crkvu, a upravo taj proces nezavisnosti i dekolonizacije nacionalnih pravoslavnih crkava uznemiruje hegemonistički vjerski monopol Srbije i Rusije. Šokovi, kroz koje prolaze srpska i ruska vjerska geopolitika na Balkanu, spriječavaju njihove napore da prošire uticaj u regionu.

Nije slučajno što su Rusija i Srbija mobilisale sveštenike i svu propagandnu infrastrukturu da optuže Zapad i SAD da podstiču novi zakon u Crnoj Gori. Jedan ruski portal napisao je 31. decembra da je „strateško slabljenje SPC od interesa za SAD”.

Brutalno miješanje Srbije u unutrašnje stvari Crne Gore mora privući ozbiljnu pažnju albanske vlade i specijalizovanih institucija. Mora, jer Crna Gora ima važnu albansku zajednicu koja živi na njezinoj teritoriji, a čiji je vitalni interes uklanjanje svake srpske prijetnje nezavisnosti crnogorske države.

Treba obratiti pažnju, jer je Crna Gora suśedna država i članica NATO-a čiji su bezbjednosni interesi usko povezani sa interesima Albanije, jer pripadaju istom savezu i istoj atlantskoj bezbjednosnoj arhitekturi. Treba skrenuti pažnju Tirani, dok bi kasnije trebalo da se ispita zašto su srpski i ruski organizatori pokušaja puča u Podgorici 16. oktobra 2016. planirali prolazak kroz teritoriju Albanije nekoliko subverzivnih grupa koje su učestvovale u tim naporima.

Foto: AntenaM

Albanska vlada ne bi trebalo da zatvara oči pred opasnom pojavom sve otvorenije intervencije SPC u Crnoj Gori, koju predvodi episkop Amfilohije, srpski ultranacionalista i patološki anti-Albanac koji je ponovo i ponovo izveo provokacije u Skadru sa „teritorijalnim odmazdom“ grada za koji tvrdi da ga je Srbija oslobodila, te da bi ubijenim srpskim vojnicima ovđe trebalo da budu podignuti spomenici isti kao grčkim vojnicima, etc.

Vlada u Tirani, umjesto da je ovoga fašističkoga sveštenika prije nekoliko godina proglasila „non grata“ i dalje dozvoljava njegov ulazak u Albaniju. Najnoviji slučaj je pośeta i razgovori Amfilohije sa arhiepiskopom Albanske pravoslavne crkve u Tirani 2. decembra 2019. godine. Ništa nije saopšteno o sadržaju njihovih razgovora, ali različiti izvori ukazuju na to da Amfilohije vrši pritisak da Albanska pravoslavna crkva ne prizna nezavisnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu.

Brutalno miješanje Srbije u unutrašnje političke, zakonodavne, administrativne i vjerske poslove Crne Gore značajan je pokazatelj istinskoga sadržaja i strategije srpskoga projekta Zapadnoga Balkana pod lažnim nazivom „mini-šengen“. Srbija nastoji da nametne svoju hegemoniju državama koje učestvuju u ovom bloku.

Nije slučajno što se Srbija nikada nije pomirila sa nezavisnošću države Crne Gore, niti sa nezavisnošću Śeverne Makedonije, koju srpski nacionalizam smatra svojom provincijom. Srbija ni Kosovo ne priznaje. Srbija ignoriše nezavisnost Bosne i Hercegovine i njeguje separatizam Republike Srpske.

Srpski projekat ekonomskoga bloka Zapadnoga Balkana ima za cilj da oživi kolonijalne odnose koje je Srbija imala sa republikama u bivšoj jugoslovenskoj federaciji.

Ova država [Albanija], koja je sanjala da se integriše u federaciju kao sedma republika Jugoslavija prije nekih 75 godina, sada korača sa entuzijazmom albanske vlade ka pridruživanju ovome projektu, koji se slavi imbecilnom propagandom. Trebalo bi prvo otvoriti oči i viđeti što Srbija radi u Crnoj Gori, da bi se razumjela hegemonistička šema srpskoga projekta.

Foto: AntenaM

Tirana mora da uoči da Srbija trenutno ima zategnute odnose i napetosti s Hrvatskom, a novoizabrani hrvatski predśednik definisao je Srbiju „bijednom državom”. Srbija je dovela odnose sa Crnom Gorom do najniže tačke od nezavisnosti. Srbija je napeta u odnosima i izaziva tenzije sa Kosovom već 20 godina. Srbija je zategnula odnose sa Bosnom i Hercegovinom.

Sve regionalne tenzije imaju zajednički imenitelj – ambiciju Srbije za hegemoniju na Zapadnome Balkanu ili u „novoj Jugoslaviji“. Ako Srbija želi da nametne status kolonije Crnoj Gori, Kosovu i Severnoj Makedoniji, zašto bi napravila izuzetak za Albaniju?

To sanjaju samo korisni idioti Srbije u Tirani.

IzvorAntenaM

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve