Ako otvorimo Balkan zatvorićemo svijet

Piše: Đorđe Šćepović

Svakom elementarno inteligentnom biću jasno je da je geopolitika partija šaha nekog Borisa Spaskog i nekog Bobija Fišera. Moguće je i da Anatolij Karpov povremeno uzme učešća u svemu tome. Hoću reći: sve se događa na velikoj, luksuznoj tabli, s figurama ručno izrezbarenim u najskupljem drvetu. Svi mi želimo sebi dati na značaju i pripisati sebi mnoga svojstva, katkad i nadnaravna, supermoći i supervažnost, ali, ipak, ne ide to tako. Već bih duboko zagazio u kliše ako bih nas nazvao pijunima, pa zato to neću učiniti. Nek bude da smo pažljivo obrađeni komadi najfinijeg hrasta. Tako je uvijek, i u vezi s bilo čim. Stoga, ni Bermudski trougao Evrope, zvani Balkan, a u kojem prebivamo, nije izuzetak. Ovih nam dana zaglušujuća buka para ionako napaćene uši. Open Balkan je mantra kojom nas svakodnevno kontaminiraju. A kad se završi dan onda se budimo u znoju sve bunovno sričući: Open Balkan, Open Balkan, Open Balkan… i tako u beskonačno. Mantra kojom razaraju već uveliko razorene umove. Toliko su nam čula izložena sistematskom pokušaju indoktrinacije da u jednom trenutku mnogi od nas tek nemoćno podignu ruke i u njima bijelu plahtu, i prestanu pružati bilo kakav otpor. No, ko im može zamjeriti? Osim njih samih?

Ako prihvatimo ono što očekuju i žele da prihvatimo, onda su pobijedili. Ako prestanemo da govorimo, opet su pobijedili. Naša tišina njihov je trijumf. Neće pobijediti tako što će nas u borbi primorati na kapitulaciju. Pobijediće jedino ako kapituliramo i prije negoli pokušamo. Ako pokušamo i budemo poraženi, taj poraz je ipak častan. U svakom drugom slučaju i scenariju o časti nije moguće govoriti. Prilično je jednostavno. Koliko god se trudili da nam učine prihvatljivom bajku za laku noć, bajku o Otvorenom Balkanu, ne smijemo dopuštiti da u tom naumu i uspiju. Ne morate ništa više ili dalje znati o toj pogibeljnoj inicijativi ako znate samo ovo: Otvoreni Balkan je projekat Putinove Rusije. To, uostalom, Moskva više i ne krije. Otvoreni Balkan je projekat Putinove Rusije na čijem ostvarenju radi Vučićeva Srbija. Open Balkan je projekat Putinove Rusije na čijem ostvarenju radi Vučićeva Srbija, a kojoj u pomoć priskače Albanija Edija Rame. I sad sve to ponovimo uz umetnutog Dritana Abazovića, koji je svima njima na usluzi. To je jedina mantra koju bismo trebali ponavljati. Do u beskonačno. Ma koliko nam se katkad možda učinila prenaglašenom, ili, kako neki vole kazati: paranoičnom i dosadnom. Otvoreni Balkan je kraj nezavisne i suverene Crne Gore. Otvoreni Balkan je tačka na Crnu Goru. Ako dozvolimo da se na grbači Crne Gore namiruje glad Vladimira Putina, Aleksandra Vučića i Edija Rame, onda smo poništili 21. maj 2006. Kao da se nikad nije ni dogodio. Ako dopuštimo da servilni Dritan Abazović svoje dugove otplaćuje budućnošću Crne Gore, onda smo dopuštili da Crne Gore i ne bude. Jeste, moguće da je patetično i za uši mudrih i ravnodušnih nepodnošljivo neodmjereno, panično i prenaglašeno, ali zbog takvih smo danas u živom blatu, s glavom jedva iznad površine. Zbog takvih se danas moramo, nuždom i nevoljom, baviti Otvorenim Balkanom. Zapravo i ne moramo. Možemo se prepuštiti rulji, i onim već pomenutim klasicima šaha. Ili, poput Augusta Landmesera ne salutirati sopstvenoj propasti. To je, valjda, najmanje što možemo učiniti. Izbor uvijek postoji. Ako ne zato što vjerujemo da će naše ruke umjesto u zraku, priljubljene uz tijela, ili prekrštene na grudima, nešto promijeniti, a ono u inat mudrima i ravnodušnima. U inat onima zbog kojih je Crna Gora već neko vrijeme zemlja iz kakve fantastične proze, u kojoj Zdravko Krivokapić i Dritan Abazović mogu biti oni koji odlučuju. Zbog svih onih UDG kadrova, koje je bivša vlast tetošila ne bi li joj ti i takvi, na znak srpskih popova, na vrat namakli omču. I zbog svih onih građana svijeta (naročito zbog njih) čiji je jedini prihvatljivi i mogući svijet onaj „srpski“. E, ako smo sve to razumjeli, onda moramo razumjeti i da nije bilo takvih Dritan Abazović bi i dalje bio tek frustrirani, ambiciozni poslanik. Upravo zbog takvih on je danas frustrirani, ambiciozni premijer. Razlika je ključna. Premijer nas može gurnuti u ambis iz kojeg nema povratka. U raku zvanu Otvoreni Balkan. Poslanik to ne bi mogao. Ako otvorimo taj i takav Balkan zatvorićemo svijet. Ako otvorimo vrata tog i takvog Balkana zatvorićemo sva druga vrata.

Kao što rekoh na početku: mi nemamo moć jednog Bobija Fišera, ali, imamo moć skakača, ili lovca. Ili bar pješaka. Da problem na tabli učinimo vidljivim. Jer, čak i Robert Fišer je znao povući pogrešan potez.