Piše: Andrej Nikolaidis
Čitamo ovih dana: dok god se u Crnoj Gori bude više pričalo o crkvi nego o ekonomiji, nećemo na zelenu granu.
Zvuči razložno, ali: o čemu, ako ne o ekonomiji, pričamo kada pričamo o crkvi?
Nije li crkva ekonomski gigant? Nije li crkva velika, snažna kompanija?
Znam, ta kompanija ima jasno profilisanu ideologiju. Ali koji brend je danas nema? Ideologija, baš kao i seks, prodaje. Apple, Coca-Cola, Tesla, Amazon: svi ti brendovi prodaju i ideologiju. Samo što se njihova ideologija ne zove vjera, nego lifestyle, način života. To je ono što kupujete: ne tek stvar, predmet, nego i do detalja razvijeni narativ koji taj proizvod prati. Kupovinom Teslinog vozila vi ne kupujete samo prevozno sredstvo kojim ćete se prebaciti iz tačke A u tačku B, nego i oprost za svoje ekološke grijehe: pokajali ste se, vaši dani zagađenja atmosfere su okončani, postali ste dio zajednice o majci Zemlji brigujućih. Zvuči poznato? Nekako je slično paketu koji prodaje crkva? Carl Schmitt je tvrdio kako su svi bitni pojmovi savremenog nauka o državi tek sekularizovani teološki pojmovi. Nije li očito da taj lucidni uvid treba proširiti: svi pojmovi savremene teorije kapitalizma su sekularizovani teološki pojmovi.
Bilo da kupite bočicu vode pod Ostrogom ili limenku kole u Voliju, kupili ste ideologiju. Jedno je voda kojoj su dodane vradžbine; drugo je voda kojoj je dodana boja i šećer. I jedno i drugo osvježava, kao što osvježava i česmovača, ali vrijednost ima samo zahvaljujući ideologiji koja je istinski sadržaj proizvoda.
U vijestima se stidljivo pojavila i informacija da vlada preduzima ozbiljne korake u privatizaciji crnogorskih aerodroma – poslu koji je započela bivša vlada. Vladini predstavnici razgovaraće sa predstavnicima tri „renomirane strane kompanije“ zainteresovane da kupe crnogorske piste i nebo.
Moj prijedlog, moje „što da se radi“, samo je na prvi pogled radikalan.
Nakon što je politička klasa privatizovala sve, od vode do vazdušnog prostora; nakon što su hiljade, ako ne stotine hiljada ljudi u tim privatizacijama ostavili bez posla; nije li vrijeme da bez posla ostavimo političku klasu i da stranim investitorima prepustimo i takozvanu državu? Nakon što su naši političari privatizovali sve, nije li red da privatizujemo i njihove poslove?
Zašto ne raspustiti skupštinu i njene nadležnosti ne prepustiti na tenderu prvorangiranoj „pravnoj firmi“? Troškovi bi bili daleko manji a efikasnost veća. Zamislite to: nema više kabineta, krkanja u skupštinskom restoranu, nema više službenih kola, službenih putovanja i obezbjeđenja. Samo gola korporativna efikasnost. Napokon, imali bismo skupštinu koja donosi profit umjesto zakonodavnog doma koji pohlepno zahvata iz budžeta.
Zašto ne raspustiti sve sudove, uključujući tu i blaženopočivši Ustavni sud pa tu granu vlasti ne prepustiti uglednoj multinacionalnoj kompaniji specijalizovanoj za pravne poslove?
Šta će nam policija i vojska, kada njihov posao mogu obavljati američke „black op“ firme koje su i za Vašington odrađivale teške i povjerljive poslove u Iraku i Afganistanu, recimo. Ako su valjali Pentagonu, valjaće i nama. Je li tako? Tako je, hvala.
Čemu Vlada, kada ono što rade apostoli i eksperti daleko kompetentnije može završiti neka uspješna konsultantska kuća, koja će sa multinacionalnim kapitalom imati direktniji i iskreniji, takoreći intimniji odnos nego što ga bilo koja crnogorska vlada, ma kako podatna bila, može imati?
Zašto bi od ideologije privatluka bile sačuvane samo privilegije političke klase? Hoćete slobodno tržište? Marš na slobodno tržište.
Ili da, recimo, vlada državu da na tender ucijelo, onako đuture?
Da vlada objavi da je, nakon što je privatizovala sve što su u Crnoj Gori podigli komunisti, te sve četiri crnogorske dinastije, što će reći: Petrovići, Crnojevići, Balšići i Vojislavljevići, što je uključivalo i atraktivne nekretnine stare desetak vjekova, odlučila da privatizuje i državu Crnu Goru. Pa da u nekom od vladinih biltena čitamo:
“U toku su pregovori sa indijskom kompanijom Tata, koja je nedavno kupila švedski Volvo. Vlada ističe da se na prodaju države indijskim vlasnicima Volva odlučila za dobro građana – to je, po mišljenju Vlade, najbrži put Crne Gore do švedskog standarda. Iz kompanije Tata poručili su da je njihov prioritet održanje kulturnih, vjerskih, nacionalnih i svih drugih identitetskih osobenosti svakog stanovnika svake od njihovih akvizicija”.
Tome bi se, jasno je, suprotstavili takozvani ekstremisti sa obje strane, što bi vladi omogućilo da svoje posljednje dane provede ugodno ušuškana u centru političkog polja. Jedni bi ekstremisti bili protiv prodaje države indijskoj kompaniji jer bi smatrali kako to vodi kraju svetosavlja i instaliranju hinduizma kao državne religije Crne Gore.
Drugi bi se pak našli suočeni sa pitanjem: ima li smisla braniti državu koja će koliko sutra biti vlasništvo indijske kompanije? Možda bi Crnu Goru nadalje trebali braniti Indijci?
Plan prepuštanja državne uprave korporaciji u Crnoj Gori je, doduše, već u velikoj mjeri realizovan. Ovom zemljom već upravlja “Srpska pravoslavna crkva Co.”. Ta kompanija piše zakone i sporazume koje skupština tek poslušno usvaja. Ona bira vladu. Ona koordinira vojne i policijske aktivnosti, dok joj je cjelokupni represivni aparat države na raspolaganju 24 sata, 7 dana u nedjelji.
Stoga: čemu zgražavanje nad činjenicom da je državna televizija na skupštinskom kanalu prensila crkvenu ceremoniju održanu u Beranama?
SPC Co. je istinska zakonodavna vlast u Crnoj Gori, istinski vlasnik izvršne i sudske vlasti. Šta bi moglo bilo prirodnije nego da kanal državne televizije koji postoji da bi pratio aktivnosti zakonodavne vlasti prati aktivnosti te kompanije?
Nije li to, ako ništa drugo, korak ka takozvanoj transparentnosti kojoj ovu društvo, ako sam dobro razumio, iskreno teži?