Piše: Юрий Райхель
Kao što se i očekivalo, priča o tomosu za Pravoslavnu crkvu Ukrajine (PCU) ima nastavak. Konkretno, na Balkanu – u Crnoj Gori.
Srpska pravoslavna crkva kategorički ne podržava autokefalnost PCU. Beograd je oduvijek svjestan činjenice da će, s njihove tačke gledišta, loš primjer nezavisnosti PCU slijediti drugi. Čak i prije pokušaja državnog udara, koji su pripremile ruske specijalne službe, propao u Crnoj Gori – u Podgorici su ozbiljno govorili o hitnoj potrebi da se nacionalna crkva liši srpske kontrole.
Kao i u Rusiji i u Srbiji crkva je oduvijek u tijesnoj vezi s državom, kontrolisana i podržavana. Velikoruski šovinizam u Rusiji, velikosrpski – u Srbiji. Nije iznenađujuće da države bivše Jugoslavije, nakon što su se pravno i donekle ekonomski oslobodile srpske kontrole, željele da postanu nezavisne i duhovno.
Situacija sa Srbijom i Crnom Gorom ima jasne paralele u percepciji Rusije o Ukrajini. Veoma bliski jezici, duge istorijske veze, vjerska zajednica itd. Mnogo je onih u Crnoj Gori koji još smatraju svoju državu privremenom i da bi se trebalo ponovno ujediniti s Velikom Srbijom. Srbi se arogantno odnose prema Crnogorcima kao mlađoj braći ili tvrde da su Crnogorci izraz podijeljenog srpskog naroda. U tom smislu, Srbi nijesu ništa manje imperijalna nacija nego Rusi.
Priča o neuspjelom državnom udaru imala je takvu komponentu. Pokazalo se da Crna Gora, koja je potom ušla u NATO, nije prešla tačku bez povratka i da postoji opasnost od preokreta pro-zapadnog političkog kursa prema pro-istočnoj i donekle pro-ruskoj. Tako su kustosi državnog udara u Moskvi i njeni protagonisti iz Beograda sami ubrzali potrebu Crne Gore za potpunim raskidom sa Srbijom i preko nje sa Rusijom.
Crnogorski predsjednik Milo Đukanović rekao je u intervjuu za emisiju „Živa istina” na crnogorskoj televiziji da „Autokefalna pravoslavna crkva u Crnoj Gori ima svoju istoriju i tradiciju i moderna Crna Gora ima neosporno pravo da pokrene operaciju za njeno obnavljanje. Potrebna nam je jasna strategija, argumenti su na našoj strani. I siguran sam u ishod: Crna Gora će, bez sumnje, imati svoju Autokefalnu pravoslavnu crkvu”. Prema njegovim riječima, to će biti učinjeno kako bi se prevazišao raskol između Crnogoraca i Srba koji žive u Crnoj Gori. Ovaj zadatak, kazao je, uporediv je sa obnavljanjem crnogorske nezavisnosti 2006. godine.
Za osnovu se uzima ukrajinski model. Postojeće crnogorske i srpske pravoslavne crkve će se spojiti i odvojiti od Srpske patrijaršije. U isto vrijeme, niko neće biti prisiljen na odgovarajuću crkvu. „Naš glavni motiv je pokušaj pomirenja”, rekao je Đukanović. Da, razumljivo je. Crna Gora želi da se pridruži Evropskoj uniji i mora poštovati demokratske standarde. SPC neće biti proćerana, ali će njen uticaj, imovinska i finansijska sredstva ograničiti. Trenutno, Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori ima zvaničan status i međunarodno priznanje. Crnogorska pravoslavna crkva nema takav status, ali mnogi Crnogorci SPC smatraju „crkvom druge države”.
Kako su stručnjaci za crnogorsko pravoslavlje objasnili moskovskom „Коммерсанту”, temelji crnogorske mitropolije položeni su još davne 1485. godine, a njena autokefalija prepoznata je i od strane Carigradske patrijaršije i Ruske pravoslavne crkve, što je dokumentovano. Mitropolija je eliminisana nakon što je Crna Gora ušla u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine.
Jedan od vodećih balkanskih stručnjaka u oblasti pravoslavlja, Vladimir Jovanović, smatra da „ne postoji nijedan zakon, ni Božji ni ljudski, po kome se u Crnoj Gori ne može stvoriti autokefalna crkva”.
Postoji još jedan faktor zbog kojeg se autokefalnost i Ukrajinske crkve i Crnogorske crkve sada susrijeću sa tako jakim otporom. Programski intervju sa predsjednikom Milom Đukanovićem poklopio se sa završetkom diskusije o zakonu o vjerskim slobodama. Treba zamijeniti sličan dokument usvojen prije oko 50 godina.
Novi zakon bi trebao urediti pitanje crkvene imovine. Usvojiće se krajem jula i nema razloga za pretpostavku da se to neće dogoditi. Predviđeno je vraćanje crkvene imovine u državno vlasništvo. Do 1918. godine crkvena imovina je pripadala crnogorskoj nezavisnoj državi. Nacrt zakona je izrađivan dugo vremena i dobio je pozitivnu ocjenu Venecijanske komisije Savjeta Evrope.
Tokom perioda raspada Jugoslavije i vojnih sukoba, Srpska pravoslavna crkva je prepisivala zemljišne parcele i objekte u ukupnom iznosu od MILIJARDU EURA. I ne čudi da srpski crkveni službenici energično štite ovu imovinu. Sa svoje strane, vlasti izjavljuju da će zakon u svakom slučaju biti usvojen i sproveden u potpunosti. Prema tvrdnji Srpske pravoslavne crkve, sekularne vlasti u Crnoj Gori grubo se upliću u crkvene poslove. Dan nakon intervjua predsjednika, mitropolit SPC u Crnoj Gori Amfilohije je izjavio da „ateisti i nekršteni stvaraju svoje crkve u Crnoj Gori”.
Koliko sličnosti s onime što se desilo i što se dešava u Ukrajini!
I kako bi Ruska pravoslavna crkva mogla da ostane po strani? Nekoliko dana prije intervjua predsjednika Mila Đukanovića, Sinod Ruske pravoslavne crkve osudio je „raskolničku djelatnost takozvane Crnogorske pravoslavne crkve”. Tvrdi da crnogorski Zakon o vjerskim slobodama predviđa „oduzimanje dijela imovine Srpske patrijaršije, uključujući i hramove i manastire”. I, naravno, to je „direktno uplitanje u unutrašnje poslove crkve”.
Dobijanje tomosa za Crnogorsku pravoslavnu crkvu neće biti kratak proces. O tome je Milo Đukanović u intervjuu kazao: „Nijesmo obnovili državu za godinu dana, a potrebno je i vreme da se obnovi autokefalna crkva”.
U međuvremenu, Rusija gubi svoj uticaj na Balkanu. Ovo je strateško pitanje u vojnom i geopolitičkom smislu. Udarac Srpskoj crkvi u Crnoj Gori neminovno će odjeknuti u Beogradu i ojačaće one krugove koji bi željeli da se približe i približe Evropi. Shodno tome, Moskva već napola gubi Srbiju i u opasnosti je da ponovi svoj kolaps na primjeru Crne Gore. Istovremeno, pozicije Ruske crkve i tijesno povezanih crkava, posebno Srpske, oslabljene su.