Piše: Dubravka Jovanović
Luča svijetla s Lovćena se pali.
Na tvojoj bandi je luč i sunčev korak. Bjelina galebovog leta i njihovog krika iz dubine Boke.
Tvoja istina s Jezerskoga vrha u lice diše i u lice zbori.
Kraj jeftinih preprodaja tvoga zlatnog ruha još ne vide.
Zato slijepi piju ti krv ne znajući da je junačka. Da je crvena kao drenjina u drači.
Neceš ostat skamenjena ni u suzi ni u orlovome oku . Goro i Vodo. Lovćena dok ti je i svijetla je i obraza i časti i ČOVJEKA.
Ovaj je krš tvrđi od vjere i od ljubavi. Krov i čelo Ljudi tvoji nebom pokrili su. Da ne zakoroviš.
Da otrov izdaje njihove ne nagrize ti obraz.
Živa i stvarna s Lovćenom biljegom tvoga dostojanstva kazaćeš izrodima koliko su ništa, od sebe i bez tebe. Kako su sramno pogazili i krstove i grobove prađedove i oltare i svodove i međe i vrtove.
Ništa su i prazno su i zato su im pusti putevi namjere da te lome.
Osmijeh Lovćenskih vrhova i prkos njihova ne da im mira i kad su nam smišljali beskrilnu budućnost.
Padaće dugo oni i njihove izdaje jer su im visine uzaludnost šporkih nauma.
Sve tvoje arije i psalme skuplja Lovćenski vrh. Anđeoski glasovi i kristali sniježnih ti noći umom tvojim lete.
Kad gromovi posao završe u zvijezdu se pretvaraš. Nećeš okoštati niti se izgubiti u njihovom zlu. Jer si velika. I sa znakom si rođena. Da je vječna vatra tvoja.
Gutljaj slobode tvoje lijek je i spas imenu što se vječnost zove.
U kamenu za dva mala sunca , nikad skamenjena!
Crna Goro tvoje vrijeme opet zri.
Plotunima tica ćeš u kamen i u more pod Lovćenom pobjedu proslaviti!!
