Holivud bi se mučio da smisli bolju radnju. U ponedjeljak, kada se Donald Tramp vrati u Bijelu kuću, u Davosu počinje godišnji Svjetski ekonomski forum (WEF).
Najveći protekcionista protiv duhovnog doma globalizacije. Čovjek koji kaže da je „tarifa“ „najljepša reč u rječniku“ polaže zakletvu za drugi mandat baš u trenutku kada se visoki zvaničnici slobodne trgovine okupljaju u švajcarskim Alpima, piše za Gardijan Leri Eliot.
Davos elita ima odnos ljubavi i mržnje sa Trampom: preziru ga, ali kada se pojavio na WEF-u tokom prvog mandata kao predsjednik bio je najtoplija karta u gradu.
Ove godine milijarderi će morati da se zadovolje pojavom Trampa putem video linka, ali čak i sa druge strane Atlantika, Tramp će dominirati događajima.
To nije iznenađujuće. Većina učesnika WEF je odrasla u uvjerenju da trgovinske barijere treba rušiti, a ne podizati. Kao takvi, Trampovu podršku protekcionizmu vide kao opasan jeres.
Glavni ekonomisti vjeruju da bi zemlje trebalo da se specijalizuju za ono u čemu najbolje rade (ili u čemu su najmanje loše): neefikasne proizvođače koji sprječavaju potrošače da imaju pristup boljem, jeftinijem uvozu.
Ovdje se radi, što je više od suve debate, o teoriji komparativne prednosti. Za početak, postoji mogućnost globalnog trgovinskog rata.
Zatim postoji rizik da bi bitka za prevlast između SAD i Kine mogla postati gadna. Postoji prijetnja globalne ekonomske fragmentacije ako Tramp odabere borbe ne samo sa zemljama koje se smatraju strateškim rivalima, već i sa onima koje su do sada viđene kao bliski saveznici.
Istorijski gledano, zemlje su postale željnije da uklone trgovinske barijere kada postanu najmoćnija svjetska ekonomija.
Tramp je u tom pogledu drugačiji. Njegove carine su odgovor na brzi rast Kine i prijetnju koju ona predstavlja za nastavak ekonomske hegemonije SAD.
Dakle, bez sumnje, Trampov povratak u Bijelu kuću mogao bi da predstavlja velike probleme – i to ne samo za SAD.
Ako uvede carine kako je predložio kada je bio u kampanji, efekat će gotovo sigurno biti više cijene za uvoz u SAD, što će povećati troškove za kompanije i potrošače.
Čak i ako, kao što se čini vjerovatnim, smanji tarife ili iskoristi prijetnju od njih kao monetu za pregovaranje da bi natjerao zemlje da rade ono što on želi, i dalje postoji potencijalna cijena.
Carine će značiti veće cijene, a svako povećanje inflatornog pritiska učiniće američku centralnu banku, Federalne rezerve, manje voljnom da smanji kamatne stope.
Veći troškovi zaduživanja će značiti povećanje za vladu SAD da servisira svoje dugove i, pošto ono što se dešava u SAD utiče na ostatak svijeta, otežaće život i drugim zemljama. Pritisak na američku inflaciju će se pojačati ako Tramp takođe nastavi sa predloženim smanjenjem poreza.
S obzirom na sve to, nije teško shvatiti zašto ministarka finansija Velike Britanije Rejčel Rivs sa strepnjom čeka Trampa.
Njoj je jako potrebna Banka Engleske da ubrza tempo smanjenja kamatnih stopa. Ipak, brz pogled širom svijeta pokazuje da Tramp nije usamljen glas. Zakon o smanjenju inflacije Džoa Bajdena – koji je obezbijedio neograničene subvencije za proizvodnju zelene tehnologije u SAD – bio je očigledno protekcionistički.
Odluka EU da uvede carinu do 35 odsto na kineska električna vozila osmišljena je da zaštiti njemačku automobilsku industriju. Indija je jedna od najbrže rastućih i najprotekcionističkijih od najvećih svjetskih ekonomija.
Štaviše, malo zemalja se ikada uspješno industrijalizovalo bez protekcionizma. Britanija sigurno nije, a ni SAD. Tramp može pratiti podršku američke vlade domaćim proizvođačima sve do Aleksandra Hamiltona, prvog američkog ministra finansija, koji je došao na ideju da podrži „mladu industriju“ 1790-ih.
Hamilton je odbacio ideju Adama Smita da bi se SAD trebalo koncentrisati na poljoprivredu i prepustiti proizvodnju Britaniji. Tramp nije ni prvi stanar Bijele kuće koji je bio uporni protekcionista: Abraham Linkoln je imao slične stavove.
Danas je globalizacija u povlačenju i tijelo koje je osnovano da se bavi slobodom trgovine, Svjetska trgovinska organizacija, ne može niti da posreduje u novim multilateralnim sporazumima o smanjenju carina niti da efikasno kontroliše postojeće sporazume.
Glasači su izgubili i ono malo vjere što su imali i očekuju više od svojih vlada nego pristup bez ruku, laissez-faire.
Britanija je nešto izvanredno. Ima visoko konkurentan uslužni sektor koji generiše znatne suficite platnog bilansa, ali mnogo slabiji proizvodni sektor koji ima trgovinske deficite od ranih 1980-ih.
Uslugama nije potrebna zaštita, ali ako postoji stvarna budućnost za proizvodnju, Britanija bi sa zadovoljstvom mogla naučiti neke lekcije iz brze industrijalizacije istočne Azije.
Nijedna od „ekonomija tigrova“ tog regiona ne bi se razvila tako brzo da su dozvolile svojim novonastalim kompanijama da osjete punu eksploziju konkurencije naprednijih industrijskih zemalja. Tek kada su osjetili da su njihovi proizvođači u stanju da stanu na svoje noge, Japan, Južna Koreja i Tajvan su počeli da smanjuju državnu podršku.
Oni su procijenili da slobodna trgovina nije najbolji način za razvoj njihove ekonomije i njihovo iskustvo pokazuje da je protekcionizam, u pravim rukama i u pravim okolnostima, djelotvorno oruđe. Ali mora se koristiti pažljivo i diskreciono. Podrazumijeva se da ovo nisu riječi koje se obično povezuju sa Trampom.
