Piše: Andrej Nikolaidis
Zamislite bilo koji skandal koji može biti vezan uz političara. Niti jedan ne može spriječiti Milojka Spajića da postane premijer Crne Gore. Kako je to moguće? Zašto će ljudi, bez obzira na format skandala, ipak glasati za lidera Evrope sad? Zašto je Spajić praktično Scandal-Proof?
Sa jedne strane, šta god da bude – hipotetički – plasirano u cilju Spajićeve diskreditacije, biće protumačeno kao pokušaj dotrajalog političkog sistema i potrošene elite da eliminiše antisistemskog kandidata. Crnogorska politička elita – jednako ona opoziciona kao i poziciona – je, dakle, dotrajala i potrošena. Doduše: ne jednako potrošena. Lideri DF-a su potrošeni manje od političkih figura negdašnje suverenističke većine koja tone kao kamen bačen u vodu. Dritan i Bečić potrošeni su manje od lidera Fronta.
Spajić je nov i u toj prostoj činjenici leži veliki dio njegove snage. Srpski blok u Crnoj Gori uspio je da izbaci nove ljude, nove lidere. Uspio je da inovira ponudu, tako da privuče i plutajuće, oscilirajuće glasače, kao i one suverenistički nastrojene. Uspio je da proizvede URA-u, bez koje pobjeda tog bloka nije bila moguća. Napokon, uspio je da proizvede Evropa sad, bez koje konsolidacija vlasti tog bloka ne bi bila izvjesna. Za to vrijeme, negdašnji suverenistički blok nije uspio ništa. Barem ne ništa konstruktivno. Držeći se tvrdo politički suicidalne logike „tim koji gubi ne treba mijenjati“, uspio je da izgubi parlamentarne izbore, Podgoricu, sve lokalne izbore i na koncu one predsjedničke. Na predstojećim junskim izborima biće sveden na 20, najviše 25 posto.
To sa jedne strane. A sa druge, Spajić na crnogorsku političku donosi zaboravljeni kvalitet: nadu. U tom smislu, on je sličan Obami, koji je izbore dobio jednom riječju: HOPE. Onaj ko kod svojih birača uspije probuditi nadu – pobjeđuje. Jasno: nakon nade dolazi razočarenje. Nakon Obame dolazi Trump. Ali to ne umanjuje snagu nade. Koja ne funkcioniše po principu „zbog“, nego „uprkos“.
Ideja nezavisnosti 2006. pobijedila je na snazi nade. To je bila progresivna ponuda. Alternativa – očuvanje propale, nemoguće „zajedničke države“ sa Srbijom bila je retrogradna ideja.
Nada je trajala još tri, možda i četiri godine. Potom je suverenistička politika postala reaktivna i reakcionarna. Postala je suštinski konzervativna („moramo očuvati, konzervirati nezavisnosti“) i sve je u većoj i većoj mjeri postajala politika straha – prije svega straha da će „tekovine 2006.“ biti izbrisane.
Taj strah je je opravdan a opasnost realna. Problem nije u dijagnozi, nego u terapiji. Strah i antropološki pesimizam stoje iza svake konzervativne politike. Mnoge konzervativne politike su i racionalne i konstruktivne. Problem nastaje onda kada strah postane jedina politika. A baš to se desilo sa politikom većine iz 2006.
U vezi Spajićeve politike postoji mnoštvo nepoznanica. Je li ta politika progresivna ili „progresivna“? Je li održiva? Je li konstruktivna ili prikriveno destruktivna? Sva su ta pitanja ne samo legitimna, nego i nužna, ako politiku posmatramo racionalno. No niti jedno od tih pitanja, međutim, nema značaja na ishod izbora koji će Spajića proizvesti u premijera.
To je jedna od moći nade: sve dok ne bude definitivno izvevjerena, ona sumnju uspješno odbija od sebe.
Ekonomija crnogorske politike je ovakva: sve što kažem o Spajiću, osim jasnog i direktnog napada, Spajiću nanosi političku štetu. Novinar, međutim, nije društveno-politički radnik. Kolumnista iznosi stav, ne vodi politiku. Uvjerenje da neke stvari ne treba reći zato što bi to moglo nanijeti štetu takozvanoj „našoj stvari“ toj je „našoj stvari“, kao i crnogorskom novinarstvu, nanijelo nemjerljivu štetu. Ta se praksa, međutim, nastavlja. Pogledajte najuticajniji provladin medij: to nije novinarstvo, to su smjernice političkog djelovanja, uključujući tu i jasna uputstva za kadriranje i korekcije stranačkih politika. Pogledajte opozicione medije: tu sve vrvi od „mi moramo ovo, mi moramo ono“ i „mi nećemo dozvoliti“. Novinarstvo nije diskurs vlade u sjeni, niti je diskurs aktivizma, nego diskurs analitičara. Činiti suprotno je greška. Koja mi nije strana. To je greška koju priznajem.
Iz perspektive analitičara, stvari stoje ovako. Spajić pobjeđuje jer misli brže i modernije od konkurencije. On govori ono što birači žele čuti. Neradna nedjelja i sedmočasovno radno vrijeme su progresivne politike. Tačka.
Crnogorsko biračko tijelo je radikalno drugačije nego 2006. Svake godine mnoštvo – vjerovatno hiljade – novih birača stiču pravo glasa. Ti mladi ljudi nemaju sjećanje na ratove devedesetih, NATO bombardovanje, Sedmi bataljon, Miloševića i Koštunicu. Njihove nade i njihovi strahovi su radikalno drugačiji nego oni njihovih očeva. Suštinski problem negdašnjeg suverenističkog bloka nije Spajić, nego to što ne razumije te ljude i praktično im se ne obraća.
