Piše: Željko Vukmirović
Svaka ptica svome jatu, kaže ona narodna. A kad ti se jato razleti, pa sve ostane na nekoliko olinjalih svraka od kojih čak i njihovi zaziru, te kada uporno i besmisleno graktanje postane posljednje što želiš da čuješ, onda si stvarno Andrija Mandić.
Sve je učinio Rajo što je znao i umio. Stvar je u tome što je taj kapacitet oduvijek bio zaista izuzetno skromne sadržine. Vrtio se stalno oko Kosova, Nemanjića, svetih srpskih zemalja i ugroženog srpstva, ratnih drugova i zakopanog oružja, bez naročitih iskoraka, bez trunke inventivnosti.
Postao je čak i Rajo Evropa, nije se štedio, odmah nakon što je zbog fotelje predsjednika Skupštine ispotpisivao sve protivno onome zbog čega se godinama trošio. I tako stigao do svoje potpune potrošenosti da se za toliko i takvo bezvrijedno stanje mora smisliti neka nova riječ za potrošenost. Nema Rajo što više da ponudi, niti koga da izblefira. A i ucjenjivanje, kao najveći štih koji je lansirao prošlog ljeta, sve mu slabije prolazi.
Susret sa novim izborima u Nikšiću podsjećaju Raja samo na novo mlaćenje prazne slame. Ili cijeđenje suve drenovine, kako vam drago. Uz još malo onog jadno istrošenog potezanja priče o dvojnom državljanstvu i srpskom jeziku. Jeftin fol. Nema na tim policama Rajove trgovine ništa iz uobičajene ponude asortimana „srpskog sveta“ što bi mu još neko kupio. Ta se roba ubuđala. A i ozbiljno je osporen njen dalji prolaz na tržištu regiona i Evrope. Sa sve raznim inicijativama za promjenu Ustava.
Dok se jato razilazi i svaka do juče viđenija svraka gleda da zapali što bezbolnije.
Dok Dodik briše prijeteće tvitove i trpi veći strah nego kad mu je direktor CIA navratio prošle godine.
I dok Vučić poslije prijetnji batinašima i Kobrama, te rješavanjem problema za 15 minuta ili sat vremena, sada poteže i vojsku. Mnogo mraka, mnogo graktanja, mnogo loših uvjerenja.
Rajo se samo savršeno uklopio u tu sliku.
U kandžama foliranja.
