piše: Željko Vukmirović
Strategija nasilništva ne zaobilazi Zapadni Balkan. Nema šanse. I predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić je savršeno upoznat s mogućnostima poretka sile sa pozicije moći. Još kad se ustanovi da su mu na raspolaganju bezbjednosni resursi povjereni diletantima i parazitima instaliranim u vlasti, praktično je samo nebo granica.
Malo takozvanog „pojačanog prisustva“ policije i nešto naredbodavnih uputstava za službu obezbjeđenja je sasvim zadovoljavajuća mjera opreza u interesu očuvanja sopstvene foteljaške udobnosti. Naročito kada do pozicije moći stigneš utjerujući strah partnerima s kojima dijeliš vlast. Tada već možemo da pričamo o galatiktičkim nivoima.
Pa, u čemu je problem gospodo?
Političar Andrija Mandić je poodavno prepoznao benefite prosrpske i proruske politike u Crnoj Gori. Zato se sadašnja Rajova produkcija može smatrati tek odbranom doktorata jedne političke discipline smišljene u cilju zadovoljenja starih geostrateških planova. Taj dio priče, a bez posebnog prostora za sumnju, podrazumjeva učešće koje prilično prevazilazi nevelike teritorijalne granice Crne Gore.
Priznaćete, za sve neuke glavne aktere lišene ličnog integriteta koji su zaposjeli pozicije u ovdašnjoj vlasti to se nameće kao ozbiljan Rajov adut u zastrašivanju. Još kad im Rajo iskopa raspoloživa saznanja saradničke srpske BIA iz njihovih ličnih i kompromitujućih biografija, gaće same spadaju.
Pa, u čemu je problem gospodo?
Pomanjkanje radnog iskustva u uslovima trenutne muljaže se promoviše kao izuzetan nedostatak za garnituru novajlija iznjedrenih u okrilju srpske crkve i postavljenih nakon blockbuster – a pod imenom „ne damo svetinje“. Pa, iako je cijela stvar i bukvalno veoma primitivno definisana i tiče se isključivo elementarnog rješenja u već poodmakloj destabilizaciji države Crne Gore.
I tako stižemo do novca. Kompletna predstava sa skupštinskim nasiljem izazvana je neusvajanjem budžeta koji obezbjeđuje samo novo zaduženje i sadašnjoj izvršnoj vlasti garantuje opstanak, siguran priliv sredstava za njih i njihove, baš kao i nastavak urušavanja crnogorske države. A to, praktično posmatrajući, uopšte nije malo obavljenog posla za samo jednu skupštinsku odluku.
Pa, u čemu je problem gospodo?
Strategija nasilništva je obezbjedila trenutni izlaz izvršnoj vlasti. Siledžijsko upravljanje državom je odradilo za sebe novo vrijeme. Sa sve Rajom. Glavni protagonisti će nas još malo uvjeravati da vjerujemo njima, a ne svojim očima. Stvarno fukcionisanje vodećih institucija biće zaglavljeno upravo prema mjeri dibidus diletanata. I bilo kakva odgovornost će ostati iza vrata.
Dok raspolažete tek uznemirujućim utiskom da vas neko zajebava kad vas pita – u čemu je problem gospodo?
U pravu ste.
