Piše: Željko Vukmirović
Bestidnost i kukavičluk su ključne komponente fukcionisanja partije Demokrate. Ne može to svako da izvede. Viđeniji članovi Demokrata su tu doktori, profesori, primarijusi. Bez obzira na nevjerovatnu konkurenciju u svim strukturama izvršne vlasti. Ukratko, likovi iz Demokrata razvaljuju od totalnog nedostatka srama.
Prava je enigma kako su preživjeli, ne samo sopstveni politički angažman sazdan bez trunke integriteta i kredibiliteta, već ono groteskno nošenje i zatezanje crvenokmerskih kravata i uskih odijela. Pa tu bi svaki iole normalan čovjek puko'. Ta bi uniformisanost morala da ostavi nekakvog traga na koži, rebrima i krvnim sudovima svakog običnog ljudskog bića. Bez nekog žešćeg deformiteta, slabo da bi ko prošao kroz taj pakao.
Demokratama, ništa.
Čak, prošli su bezbolno i sa isticanjem stava da nema subjektivne i objektivne odgovornosti. O moralnoj neće ni da pričaju. Bar tim povodom uvijek mogu da nađu nekog drugog da isprljaju. Tek je to blato koje im prija. Iako su, realno, tu tanki do zla boga. Baš kao što su tanki i u odvažnosti da smjenjuju policajce na položajima. Sa onim nižerangiranim ili onim promrzlim, sa ćoškova, ogoljenih đonova, nemaju problema. Tu već znaju da navale. Baš kao što to najbolja tradicija kukavičluka i nalaže. A i više im, dokazano, leže oni koji „rastjeruju bagru“.
Pažnju zaokuplja i njihova privrženost foteljama. Ukratko, ludilo. Pa čak je i jedan od najvećih zavisnika o fotelji, Andrija Mandić, svojevremeno upozoravao na nedostatak kreveta u Skupštini. Bar je tako bilo onaj put kada je štrajkovao glađu, a uslužno partijsko osoblje se rastrčavalo po gradu da mu donese što masniji burek u sitne sate. Dakle, čak je i Raju u tim trenucima fotelja bila na dalekom drugom mjestu u odnosu na krevet, tek da se malo ispruže noge, odmore leđa.
Ali ne i Demokratama. Nema za njih ništa preko fotelje. Obezbjeđena udobnost zadnjice, prije svega i iznad svega. Doduše, to i ne treba da čudi. Nije lako sačuvati fotelju. Posebno ako si lišen bilo kakvih profesionalnih kvaliteta i poznavanja elementarnog gradiva u domenu posla kojim se baviš. A onda, sa takvim rasterećenjem i nije neka muka biti potpredsjednik Vlade ili ministar unutrašnjih poslova. Još ako si Demokrata, naročito. Uostalom, tako je svima u izvršnoj vlasti lakše. Uvijek na raspolaganju imaju dibidus diletante dovoljno umišljene i ohole da zagorčaju život državi Crnoj Gori. Na kraju krajeva, destabilizacija ove države je i poenta zauzimanja fotelja sadašnje izvršne vlasti. Uživanje u benefitima koji pristižu iz druge države je već mnogo zanimljivija odrednica.
Zato Demokrate ne treba da se čude kada im stigne odgovor iz organizacije Akcija za ljudska prava u prilog njihovom zastrašivanju, kriminalizovanju i obezvrijeđivanju neistomišljenika. Bar da su se raspitali što ta organizacija znači i predstavlja u svijetu, vjerovatno bi njihov Ljaljo ostao tek nerealizovana fudbalska zvijezda iz Zete, njihov ministar unutrašnjih poslova bi se posvetio ekonomiji koju je učio u školi i eventualno bio ponosan zbog položenog ispita za revizora, a njihov ministar odbrane se zadržao na nivou većinskog vlasništva dvije turističke podmornice u Budvi. I nikad ne bi ni primirisali poslu bavljenja politikom.
Nego, biće da se ono „rastjerivanje bagre“ karmički vraća kući.
