Piše: Željko Vukmirović
Mrtva trka za adute „srpskog sveta“. Velika je gužva u tom rukavu. I tako smo, iako to uopšte nismo ničim zaslužili, ovih dana dobili novu priliku da se još jednom podsjetimo ko nam je predsjednik države.
Priznaćete, nakon neshvatljivog i nikad razjašnjenog preokreta u vrijeme izbora u Podgorici, te užasno neprijatne potvrde izuzetne nesposobnosti da proces samoinsistirane promjene iznese bar do stepena početne realizacije, bilo je sasvim umjesno ne znati ništa o zvaničnom predsjedniku države Jakovu Milatoviću. Ni gdje je, ni kako je, ni šta radi. Bili su to gotovo dani vina i ruža.
A onda, kada su stvari postale preozbiljne, a Evropska unija konačno odbila da samo posmatra upornu destabilizaciju Crne Gore, baš ničim nismo zaslužili Milatovićevo niotkuda pojavljivanje i njegov komentar kako je „otvaranje pitanja dvojnog državljanstva legitimno“.
Ima tu više verzija. Ova geostrateška podvala iznjedrena u lokalu proruskih i prosrpskih partija uglavnom je vezivana za lik i djelo još važećeg predsjednika Skupštine Andrije Mandića, te njegovog prvog poslušnika premijera Milojka Spajića. Naravno, tu se Milatović nigdje ne spominje. Čak, tim povodom, javnosti su bile dostupne i verzije iz projekcije sporednih osoba poput Milana Kneževića ili Alekse Bečića. Bilo je u tim komentarima puno razumjevanja za čuveno „ugroženo srpastvo“, a ponajviše zvanične promocije jednog od suštinskih elemenata „srpskog sveta“ iz sfere izbornog inžinjeringa, prečice do konačnog brisanja crnogorske nezavisnosti.
Svašta je tu bilo. Ali ne i Milatovića.
Rajo Evropa je još prošlog ljeta prosuo foru sa „daleko smo odmakli u priči o dvojnom državljanstvu“, pa i spominjao neke analize, studije, istraživanja... Poslije se nešto naprasno ućutao. Od te priče ostala je samo ozbiljnost evropskih zvaničnika porijeklom iz Slovenije i Hrvatske, kao zemalja koje su tradicionalno dobro upućene u uobičajene aktivnosti poklonika četničkog pokreta i svih čari destabilizacije koje zagovorništvo te akcije nudi, uz napomenu kako tako nešto Evropi ne treba ništa u životu.
Istina je, stvarno, da je premijer Spajić dugo odolijevao gašenju ideje o dvojnom državljanstvu i bio uzoran „ćaci“ prosrpskog naloga pod Mandićevim pokroviteljstvom, ali kako je nered nastao nakon promjene vlasti od 2020. godine očigledno prevazišao evropska očekivanja, morao je da pristupi potpisivanju sporazuma kojim će biti spriječene smicalice sa izmjenom Ustava, a samim tim i daljom eventualnom eksploatacijom zamisli o dvojnom državljanstvu.
Dobro, shvatili ste. Milatović se tu nigdje ne spominje. I to nije zbog nekakve garantovane lepršavosti teksta, već objektivnih okolnosti. Ukratko, nema mjesta.
I biće da je to prvi utisak kada je u igri normalizacija odnosa u Crnoj Gori i ućutkivanje prosrpskih aduta.
Zato se sada reakcija trenutnog crnogorskog predsjednika može smatrati kao isticanje kandidature da svoj angažman koji je na lokalnim izborima pretrpio nepopravljivu političku štetu i betonirao njegovu nesposobnost i uticaj, spasi pozivanjem na legitimitet ideje koja bi zbrisala postojanje države.
A za to već stvarno nema mjesta.
