Piše: Željko Vukmirović
Kaže se, gori pod nogama. Ovaj izraz obično podrazumjeva provalu očaja i užasa samo malo nakon prihvatanja činjenice da stvari stoje loše. Sve o tome, bar na prostoru Zapadnog Balkana, ponajbolje zna srpski predsjednik Aleksandar Vučić. Uživljen u ulogu moćnika i balkanskog gospodara, ovaj lik je ponajviše doprinio popularnosti kriminalističke obavještajne agencije Evropske unije, Europolu, koji je kroz svoje istrage razotkrivao poslove tamošnjeg podzemlja i države..
I zato danas Vučić ima o čemu da brine. Ona oholost sa traljavo obavljenim građevinskim poslom koji je poubijao ljude i djecu, te oholost sa ponudom foliranja u preuzimanju i najmanje odgovornosti tim povodom, predstavljaju neoprostivi epilog jedne ohole politike koja je za više od deceniju krojila sudbinu regiona.
Ono o čemu, pak, treba da brine Vučićevu crnogorsku poslugu oličenu u Andriji Mandiću i Milojku Spajiću su politički angažmani koje su ova dvojica u svojim karijerističkim težnjama prigrabili upravo prema Vučićevim željama. Mandić je tu prošao mnogo bolje i dokopao se ugodne pozicije predsjednika najvišeg zakonodavnog tijela u državi, dok mlađani Spajke baš i nije mogao da bira. Ono što je Spajke prvobitno želio nije išlo, pa je morao da se zadovolji čelnim zvanjem na prvoj liniji radno izvršilačkog fronta u očiglednoj destabilizaciji države Crne Gore.
Ono što je sigurno je da su i jedan i drugi prepoznali političke blagodeti koje im je odradila Vučićeva kreacija hegemonističkog aranžmana “srpski svet”, uz pomoć neizostavnog krunskog saradnika – srpske crkve. Ovo političko poslovanje upućuje na klijentelizam iz priručnika za početnike i nije neka muka odgonetnuti trgovinu uticajem u činjenju štete u oblasti zaštite javnog interesa. Ili bi možda glavni akteri ove priče poželjeli da prebroje sve potrošene pare na bezobzirno zapošljavanje po državnoj i opštinskoj administraciji, besprizorne ustupke srpskoj crkvi u njihovim građevinskim zamislima, bespoštednom gašenju nacionalne avio kompanije, beskrupulozne krađe kulturnog i istorijskog nasljeđa…I tako sve do neizostavne saradnje sa diletantima koji su ostvarili nemjerljiv doprinos u urušavanju vodećih državnih institucija. Čitati, bezbjednosni sektor.
I eto ti prečice do sličnosti sa Vučićem i onoga o čemu bi morali danas da brinu ovdašnji politički asovi u crnogorskoj izvršnoj vlasti. I one oholosti u obezbjeđivanju sigurnosti crnogorske prijestonice koja je poubijala djecu i ljude, one oholosti u nepreuzimanju i najmanje odgovornosti tim povodom, te samim tim neoprostivog epiloga jedne ohole politike koja više od četiri godine defiluje našom svakodnevicom.
U prilog toj činjenici govori i Mandićev nesebičan doprinos na popularizaciji Europola, kao posljednjeg regionalnog hita po uzoru na njegovog nalogodavca Vučića. Spajke u toj priči ne privlači naročitu pozornost. A i Spajketove štete su očigledne, neupakovane, primitivne.
Pa vi sokoli pričajte o blokadi demokratskih procesa ili povećanju penzija i investicijama…
I Vučić i njegova ovdašnja posluga vode svoju trku sa vremenom. Svaki dan na vlasti za njih predstavlja premiju. Svako odugovlačenje bilo kakvog rješenja je prava povlastica. Taman do podsjećanja na one čuvene riječi iz Alan Ford produkcije, kao jedne naročite biblije modernog doba: “Izdržite još malo, nećete još dugo”. Dok očaj provaljuje.
Gori pod nogama.
