Piše: Dubravka Jovanović
Bilo je to u vrijeme dječije kotorske fešte, kada se Gradom ne hoda, nego leti. Vrijeme kada ni noću nije mrak, nego svjetlost zvijezda iz dječijeg oka.
Ona treperava blistavost čiste sreće njihove, koja se razlije od ljetnje pozornice sa citadele, do morskoga praga na Luži.
Ono more igre i veselja koje valovima ulazi vratima od mora, pa južnim od Gurdića, do sjvernih od Parila.
Taj čin za podignutu festivalsku zavjesu te godine, režirao je i kao veliki dječak stizao korakom s pjace od rive, do svake male pjacete, kaletama uskim, tim arterijama i venama kotorskim, da upali svijetlo reflektora svog ogromnog srca za početak fešte.
Na takvom ringišpilu u prvom krugu njegovog zamajca, onom visokom što nebo dotiče a djeca ciče od radosti, upoznala sam Gorana Bulajića.
Nijesmo imali vremena za duga predstavljanja i ćakulanja od preše da se što više za dan uradi, završi, provjeri, kako bi Kotorski festival pozorišta za đecu otvorio prvu stranicu slikovnice toga ljeta i krenuo za sljedećih deset julskih dana.
Vrelinu radosti njihove na kojoj se ne možeš opeći, možeš samo preplanuti da ti oči jače blistaju, priredio im je kapo od fešte Goran Bulajić.
Taj mag od teatra, drame i režije, svo to stvaranje nosio je lako kao košulju.
Sa neizbježnom cigaretom koja bi dogorijevala a već palio novu, imao je ideju više, onu što samo umjetnik u trenu smisli. Onu za koju ne trebaju sastanci, veliki mozgovi i finansije, projekti, elaborati i mudrovanja.
Goran bi svoje zamisli i ideje ostvarivao ležernim i šarmantnim potezom, poput slikarevog kista i na tom platnu od kotorske dječije fešte kapnuo novi kolur.
Nije bilo prepreka ni povišene oktave, ni u glasu mu ni u pokretu.
Šeretski, duhovito ako bi iskočio problem kao u svakoj velikoj raboti, on bi mu nalazio lijeka. Kao čarobnjak taj napitak bi djelovao sad i odmah.
I za sve je imao vremena u šempijanome Kotoru. U tom magičnom Gradu kojim vlada pravi potres kada se festival dječijih pozorišta punim pliućima i na svakom kantunu diše. Sve bi, kažem treslo, samo bi Goran, kapo od fešte, bio miran kao sumrak, stamen kao gradski bedem.
A kad se ugase reflektori, evo ti ga na banj. Na spljažu dobrotsku, opet i po pravilu praćen rojem djece svoje i iz komšiluka njegovog morskog života u Dobroti.
Ja ovako: Alo Gorane, malo na more, a? Nego da te pitam, oli doć do Skale ujutro za intervju.
A on: Moraš li Dube i u ovom cartstvu mora i tišine da me dozivaš i ne daš da počinem? Naravno, dolazim, dogovoreno. Počini malo i ti jadna, dobacio bi ispod oka.
Onda mreže, kašete i parangali, barka i veliko ukrcavanje kapetana Kuke sa najmlađom posadom. I odošeeee u duboko. Samo se namreškalo more iza barke i traka čipke od malog vala praćena zvukom tomosa.
Goran kao pravi muljanski, autentični ribar. U svojoj novoj ulozi i roli.
Ostali su festivali, ostalo je more, porasla su djeca, stigli neki novi klinci a Gorana čujem s tugom ovih dana, nema.
Čitam u kratkom slovu o njemu u medijima da je režirao predstavu 2005. godine pod nazivom „Nije čovjek ko ne umre“.
Tebe, dragi priajtelju sve smrti ubiti neće!
Bio si Čovjek – Ljudina i prijatelj i veliki dječak.
I još ću ti ovo reći: ne moraš da se penješ tamo đe si sada, jer zvijezde rukom možeš dohvatiti. Na tvojoj su strani.
A ona koja će jače od drugih zablistati na nebu iznad Kotora na dječijoj teatarskoj fešti, biće znak da si među nama.
