Piše: Božidar Proročić
U mitskoj zemlji Crne Gore, đe je svaki kamen istorija, svaki vrh himna, a svaka zastava “prava” - osim one crnogorske, zasjeo je na parlamentarni tron čovjek imena Mando Andrić, samoproglašeni vojvoda srpskog sveta. Priča kaže da je, čim je sjeo, unio pravilo: „Ova fotelja pripada Crnoj Gori, ali Crna Gora meni ne pripada.“
Mando, ponosan i uspravan, odlučno je prekrio zvaničnu crnogorsku zastavu srpskom trobojkom, jer, kako reče, „ne možeš biti preśednik nečega što ne priznaješ – osim ako to ne učiniš svojim.“ Tako je, u ime parlamenta, odlučio da Crnogorce, Hrvate, Bošnjake i Albance prevede na „pravi“ put, objasnivši da je sve to, u stvari, srpski narod koji je samo zalutao. Uvijek je imao rješenje: ako se neko ne slaže, može mu se ponuditi karta u jednom pravcu – do najbliže granice.
Jednog dana, dok je Mando zaneseno govorio o svom planu da od Crne Gore napravi “prvu srpsku državu na Jadranu”, javili su mu da se u parlamentu pojavila neka čudna grupa ljudi – zovu se antifašisti. Mando, zbunjen, pita: „Ko su ti? Jesu li članovi Srpske pravoslavne crkve?“ Kad je dobio negativan odgovor, odmah je odbacio svaku daljnju diskusiju. „Fašizam je naša tradicija,“ rekao je uz osmijeh, „a tradiciju moramo čuvati.“
Parlament je uskoro postao mjesto đe se odlučivalo o najvažnijim pitanjima - poput toga da li će Crnogorci postati počasni Srbi ili će se jednostavno asimilovati. U međuvremenu, Mando je zatražio da mu se uz parlamentarnu fotelju doda i vojvodska kapa. „Ako već neću da priznam Crnu Goru,“ rekao je, „neka bar kapa bude simbolična.“
U jeku rasprave o crnogorskoj granici i pitanju Prevlake Mando je inspirisano predložio: „Ne smijemo zaboraviti naš srpski Dubrovnik. Naša je istorijska dužnost da to pitanje stavimo na sto! Ako se Crna Gora ikada proširi, neka to bude ka jugu. Dubrovnik je ionako bio srpski dok nije postao hrvatski, a onda su ga Crnogorci oslobodili – što ga čini idealnim za našu viziju!“
Dok je narod gunđao, a manjinske zajednice pokušavale naći smisao u novoj stvarnosti, Mando je ponosno stajao na čelu parlamenta, držeći govor: „Nema Crne Gore bez srpske zastave, nema naroda bez srpske crkve, i nema parlamenta bez mene!“ Naravno, zaboravio je dodati: „Nema ni smisla u ovome što govorim.“
U međuvremenu, kroz hodnike parlamenta i restoran „Kristal“, odjekivali su duboki glasovi popova Srpske pravoslavne crkve, koji su postali Mandovi najvjerniji saveznici u očuvanju „svetog srpskog sveta“. Njihove masne brade, koje su sijale od koljenice i tamjana, bile su simbol posvećenja svakom političkom manevru. Bilo da se radilo o preimenovanju ulica ili prekrivanju zvaničnih zastava trobojkama, popovi su bili tu da blagoslove svaki Mandov potez, sa bokalom šljivovice u jednoj ruci i krstom u drugoj.
Jednog dana, dok su sjedili za velikim stolom u „Kristalu“, jedan od popova, nakon zalogaja gibanice, znatiželjno se nagnu prema Mandi i upita: „Vojvodo, je li istina što kažu? Kako si uspioKrivokapa Zdravkovića prodati za koljenicu, gibanicu i šljivu?“
Mando se nasmija široko, kao da je upravo dobio orden svetog Save i uzvrati:
„Još od Kosova pa do danas, moj brate, sve se kod nas rješava uz pravu trpezu. Narod voli simboliku, a simbolika voli mast i šljivu! Šta će nam više?“
Popovi su se nasmijali, nazdravili bokalom šljivovice i saglasno klimnuli glavama, mumlajući: „Neka si ga blagoslovio, vojvodo!“
Od tog trenutka, svaki novi politički manevar završavao se u „Kristalu“, đe su se uz tamjan i koljenicu dogovarali o budućim koracima. „Ako narod ne razumije našu politiku, razumjeće našu šljivovicu“, rekao je Mando dok je oblizivao prste nakon krupnog parčeta gibanice.
A narod? Oni su u tišini posmatrali, pitajući se koliko još koljenica i šljive može stati na račun njihove budućnosti. I dok su brade sijale, a hodnici parlamenta mirisali na tamjan, Mando je odlučno izjavio: „Nema boljeg temelja za politiku od koljenice, masne brade i čašice šljive. To je svetinja, narode moj! Ne damo svetinje!“
I tako je „Kristal“ postao epicentar svetog srpskog sveta, dok je narod sa podozrenjem gledao svaki dim tamjana, pitajući se šta se krije iza oblaka.
Na kraju priče, Mando je odlučio da preimenuje parlament u „Zadužbinu svetog srpskog sveta“ i postavi statuu sebe samog, na kojoj piše: „Ovjekovječio srpstvo na tuđem tronu.“
I dok Crnogorci, Bošnjaci, Albanci i Hrvati mudro ćute, znajući da je humor najjače oružje protiv apsurda, jedino što se čulo iz daljine bio je šapat: „Vojvodo Mando, ako nemaš državu, bar ostavi fotelju.“
Napomena: Sličnost sa stvarnim likovima i događajima je potpuno slučajna... kao i svaka njihova politička izjava.