Nakon najnovije sramne presude u koristi Božene Jelušić i Suade Zoronjić, postalo je jasno da se Osnovni sud u Kolašinu pretvorio u kaznenu ispostavu za progon Portala Aktuelno.
Podsjetimo, zbog teksta „Odlazak starleta političke prostitucije“ Portal Aktuelno i njegov urednik Balša Knežević treba da plate po 2.000 eura navodno duševno povrijeđenim bivšim poslanicama URA-e, uz uklanjanje teksta, izvinjenja čitaocima i objavu u pet štampanih i pet elektronskih medija!
Ova prvostepena presuda je samo jedna u nizu koja potvrđuje da je sloboda govora privilegija nekolicine u Crnoj Gori, prije svega koncerna Vijesti poznatijeg kao „medijski gang“ i sa njim povezanih političkih krugova kojima Jelušić i Zoronjić pripadaju.
Advokatski tim Portala Aktuelno uložio je žalbu Višem sudu u Bijelom Polju na ovakvu presudu, čiji je jedini cilj brutalna cenzura i nastavak progona naše medijske kuće. Ovom prilikom integralno prenosimo tekst žalbe kojom je na sastavne djelove razbijena neosnovana tužba, i koja će ostati kao svjedočanstvo jednog zlog vremena u kojem je progon slobodnih medija bio institucionalno podržan od strane isprepadanih i korumpiranih sudova.
Osnovni sud u Kolašinu specijalizovan za kažnjavanje i cenzurisanje Portala Aktuelno
Presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je nerazumljiva, protivrječna sama sebi i razlozima iste, u presudi nijesu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni nejasni su i protivrječni, o odlučnim činjenicama postoji protivrječnost između onoga što se u razlozima presude navodi, sadržine zapisnika i dokaza iz spisa predmeta.
Jedan od ključnih razloga za podnošenje ove žalbe je grubo kršenje prava na obrazloženu sudsku odluku, koje garantuje član 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima (EKLJP). Prvostepeni sud nije odgovorio ni na jedan navod tuženih iz odgovora na tužbu i navode istaknute tokom postupka, već se ograničio na mehaničko prepisivanje izvoda presuda ESLJP bez pružanja objašnjenja o ključnim prigovorima i navodima iznijetim od strane tuženih.
Arbitrarnost i kršenje prava na obrazloženu sudsku odluku:
Pravo na obrazloženu sudsku odluku predstavlja osnovni element prava na pravično suđenje, jer omogućava strankama da razumiju razloge zbog kojih je donijeta određena presuda i omogućava im da djelotvorno koriste pravna sredstva. Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) dosljedno naglašava važnost obrazloženja sudskih odluka, kao što je to učinjeno u predmetima Hadjianastassiou protiv Grčke (16. decembar 1992, aplikacija br. 12945/87) i Hirvisaari protiv Finske (27. septembar 2001, aplikacija br. 49684/99), gdje je utvrđeno da sudovi moraju odgovarati na glavne navode stranaka.
U konkretnom slučaju, Osnovni sud u Kolašinu je zanemario ovu obavezu, čime je prekršio pravo tužienih na pravično suđenje. Ovakav propust ne predstavlja samo formalno-procesnu grešku, već i suštinsko kršenje prava na obrazloženu odluku, što se ne može tolerisati u pravnom poretku demokratske države, a posebno kada se ocjenjuje u skladu sa standardima EKLJP-a. Ignorisanjem navoda tuženih, sud je onemogućio tužene da shvate razloge za odbijanje svojih navoda i argumentaciju suda, čime su povrijeđena njihova prava na djelotvornu zaštitu. U predmetu Tatishvili protiv Rusije (presuda od 22. februara 2007. godine, aplikacija br. 1509/02), ESLJP je utvrdio da presuda mora biti dovoljno obrazložena da stranke mogu razumjeti zašto su određeni navodi odbijeni ili nijesu uopšte razmatrani. Odsustvo takvog obrazloženja čini presudu arbitrarno donesenom i krši pravo na pravično suđenje.
U konkretnom slučaju sud svoju odluku bazira na tome da su predmetnim tekstom tužilje navodno, po zaključku suda, predstavljene kao „starlete“ i „prostitutke“. Zaključci koje je sud donio u ovom predmetu predstavljaju drastično pogrešno tumačenje izraza korišćenih u spornom tekstu i svjedoče o nerazumijevanju konteksta i suštine političkog diskursa i samog stava novinara. Sud je, umjesto da prepozna ironiju i satiričku prirodu izraza "starlete političke prostitucije," odlučio da iste protumači kao direktnu uvredu ličnosti tužilja, svrstavajući ih u kategoriju "starleta" i "prostitutki". Ovakav pristup suda nije samo pravno neosnovan, već i opasan za slobodu izražavanja i javnu debatu. Sud je grubo pogrešno interpretirao sintagmu "starlete političke prostitucije" kao direktnu kvalifikaciju tužilja, ignorišući njegov kontekst i značenje. Ova sintagma ne predstavlja ličnu uvredu ili diskreditaciju ličnosti tužilja, već je jasno korišćena u političkom diskursu kao metafora za opis određenih političkih pojava i ponašanja političkih aktera. Umjesto da sud prepozna ovu činjenicu, izvršio je svojevrsnu "dekonstrukciju" izraza, razdvajajući ga na sastavne dijelove ("starlete" i "prostitucije") i time izveo potpuno netačne i pravno neprihvatljive zaključke. Sintagma "starlete političke prostitucije" ima jasno satirično i ironično značenje koje se koristi za kritiku političkih aktera. Sud je propustio prepoznati da javni diskurs, naročito u političkom kontekstu, često uključuje izraze koji su provokativni, oštri ili ironični. Evropski sud za ljudska prava u više presuda (pr. Lingens protiv Austrije) naglašava da se u političkom govoru dozvoljava šira margina izražavanja, uključujući satire i ironije koje mogu "šokirati" ili "uvrijediti". Sud u ovom slučaju očigledno nije razmatrao te standarde, već je iznio zaključke zasnovane na subjektivnom tumačenju.
Ovakav zaključak suda predstavlja direktan udar na slobodu izražavanja i pravo na javnu kritiku, koje su ključni elementi demokratskog društva. Sud je, nepravilnim tumačenjem izraza, suzio prostor za političku debatu i ohrabrio atmosferu cenzure, gdje će svaki oštriji izraz biti podvrgnut sankcijama. Sintagma koja je predmet spora, iako može biti neprijatna, nije ni uvredljiva ni klevetnička u pravnom smislu, već se jasno uklapa u širi diskurs političke kritike.
Sud nije ponudio nijedan valjan argument niti dokaz da su tužilje zaista predstavljene kao "starlete" ili "prostitutke". Pokušaj suda da razdvoji metaforički izraz na njegove sastavne djelove predstavlja pravno nasilje nad samim jezikom i logikom. Ovaj pristup rezultirao je apsurdnim zaključkom da su tužilje lično uvrijeđene, iako je jasno da se sintagma ne odnosi na njih kao privatne osobe, već na širi kontekst njihovog političkog ponašanja i djelovanja.
Ova presuda nije usklađena sa standardima proporcionalnosti koji nalažu balansiranje između prava na slobodu izražavanja i zaštite časti i ugleda. Evropski sud za ljudska prava u predmetu Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva istakao je da sloboda izražavanja obuhvata i informacije i stavove koji "šokiraju, vrijeđaju ili uznemiravaju." Sud u ovom predmetu nije proveo procjenu proporcionalnosti, već je automatski stavio pravo tužilja iznad prava tuženih, čime je narušio samu suštinu slobode izražavanja. Sud je svojom subjektivnom interpretacijom izmijenio značenje samog izraza, što se može smatrati jedino pokušajem proizvoljnog pravnog zaključivanja. Pretvaranjem izraza iz političke kritike u ličnu uvredu, sud je kreirao kontekst koji ne postoji i time ograničio pravo na slobodu govora. Takvo ponašanje prvostepenog suda ne samo da šteti demokratiji, već i ponižava samu svrhu javne debate.
Kako je to već isticano i u odgovoru na tužbu, tužilje nijesu podnijele zahtjev za objavu odgovora niti zahtjev za objavu ispravke, niti su pokrenule tužbu za ispravku spornog teksta. Ova činjenica jasno pokazuje da cilj tužilja nije bio da se putem odgovora ili ispravke ukaže na moguću netačnost ili neistinitost navoda u tekstu, čime bi se omogućilo korektivno djelovanje i pružila prilika za zaštitu njihovih prava. Umjesto toga, cilj tužilja je, očigledno, bio da izvrše pritisak na medij i nametnu cenzuru, čime se direktno ugrožava sloboda izražavanja. Posebno smo istakli da Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) u svojoj presudi Melnychuk protiv Ukrajine (05.07.2005. godine, br. predstavke 28743/03) jasno navodi da je zahtjev za objavljivanje odgovora ili ispravke obavezan korak prije podnošenja tužbe za naknadu štete zbog povrede časti i ugleda. Ignorisanje ovog koraka od strane tužilja ukazuje na izostanak njihovog stvarnog interesa za zaštitu ugleda putem zakonskih mehanizama koji su za to predviđeni. Sud je, međutim, potpuno zanemario ovu činjenicu, iako smo u odgovoru na tužbu jasno ukazali na praksu ESLJP, koja je obavezna za primjenu i tumačenje prava u Crnoj Gori. Ovakvo ignorisanje predstavlja ozbiljan propust i dovodi u pitanje zakonitost same presude, jer se sud nije bavio bitnim pravnim argumentima koji su od ključnog značaja za odlučivanje u ovom predmetu. Sud je bio dužan da razmotri ovaj pravni argument i praksu ESLJP, a njegovo ignorisanje predstavlja ozbiljan propust koji presudu čini neodrživom i pravno neutemeljenom.
Nadalje, prvostepeni sud je propustio razmotriti političku prirodu izraza i njihovo značenje u demokratskom društvu. Sintagma "starlete političke prostitucije" su metafore koje se koriste u javnom govoru radi kritike ili satire političkih aktera. U savremenom političkom diskursu, takvi izrazi se često koriste za izražavanje nezadovoljstva i ukazivanje na određene pojave u društvu, te kao takvi ne mogu biti smatrani kao direktna uvreda na lično dostojanstvo pojedinca, svakako ne političkih aktera – javnih ličnosti.
Tokom prvostepenog postupka, tužilje nijesu uspjele dokazati da su im tuženi svojim tekstom povrijedili čast i ugled. Uprkos tvrdnjama tužilja, nijedan materijalni dokaz nije dostavljen sudu kako bi se utvrdilo da je sporni tekst izazvao bilo kakve štetne posljedice po njihovo dostojanstvo, čast, ugled ili društveni položaj.
Nedostatak dokaza o povredi časti i ugleda
Prvostepeni sud je tokom postupka napravio ozbiljan procesni propust zabranjujući odgovor na brojna pitanja koja je punomoćnih tuženih postavio tužiljama, a koja su bila ključna za utvrđivanje da li je zaista došlo do povrede njihovog prava na čast i ugled. Ova pitanja nisu bila proizvoljna niti usmjerena na ometanje postupka, već jasno fokusirana na razjašnjavanje navoda iz tužbe, posebno u vezi sa stvarnim posljedicama spornog teksta i utvrđivanjem da li ih je zaista i bilo. Uprkos tome, sud je zabranio odgovore na ta pitanja, ali pritom nije dao nijedno obrazloženje za svoju odluku, ni u zapisniku ni u obrazloženju presude, iako je bio dužan to učiniti. Izostanak obrazloženja predstavlja grubo kršenje prava tuženih na pravično suđenje, jer sud ne može arbitrarno zabraniti izvođenje dokaza bez valjanog razloga. Takvo postupanje direktno ugrožava načela pravičnosti i nepristrasnosti, jer je onemogućeno utvrđivanje svih relevantnih činjenica koje bi mogle biti ključne za odlučivanje u ovom sporu. Pitanja koja su postavljena bila su usmjerena na ispitivanje da li je sporni tekst izazvao javnu osudu, stigmatizaciju ili omalovažavanje tužilja i na koji način, da li su trpjele stvarne posljedice u privatnom ili profesionalnom životu, te da li postoji bilo kakva konkretna šteta koja bi opravdala zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Sud je ovim postupkom svjesno zanemario jednu od osnovnih obaveza – da omogući utvrđivanje činjeničnog stanja u punom obimu i da odluku zasnuje na valjano izvedenim dokazima. Odluka suda da zabrani odgovore na pitanja bez obrazloženja predstavlja propust koji direktno utiče na zakonitost i pravičnost donijete presude. Ovaj propust dodatno narušava osnovno načelo tereta dokazivanja, jer su tužilje bile obavezne dokazati da su pretrpjele štetu, dok su tuženima bila uskraćena osnovna procesna prava da to opovrgnu ili ospore. Ignorisanje ovako bitnog elementa postupka u obrazloženju presude pokazuje ne samo površan pristup suda, već i namjeru da se ključna pitanja koja idu u korist tuženih potpuno zaobiđu.
2. Nepostojanje dokaza o stigmatizaciji ili diskriminaciji
Tužilje nisu uspjele dokazati da su zbog spornog teksta doživjele bilo kakvu stigmatizaciju, diskriminaciju ili društvenu osudu. Sve što su iznijele ostalo je na nivou njihovih subjektivnih tvrdnji, bez ikakvih dokaza koji bi ih potkrijepili. Na primjer:
- Tvrdile su da uzimaju terapiju, ali su odbile da govore o prirodi terapije ili njenoj vezi s predmetnim tekstom.
- Tvrdile su da su doživjele osudu ili omalovažavanje, ali nisu navele od koga niti pružile ikakve dokaze o tome.
- Nijesu dostavile dokaze o tome da je sporni tekst uticao na njihov profesionalni ili društveni položaj.
Oslanjanje isključivo na njihove gole tvrdnje bez konkretnih dokaza ne može biti osnova za utvrđivanje odgovornosti i dosuđivanje naknade nematerijalne štete.
Osnovni princip naknade nematerijalne štete
Za dosuđivanje naknade nematerijalne štete, osnovni princip je postojanje konkretne povrede prava ličnosti, kao što su čast, ugled ili dostojanstvo. Tužilje su morale dokazati:
- Postojanje povrede – da je određena radnja ili izjava zaista povrijedila njihovo pravo na čast i ugled.
- Uzročno-posljedičnu vezu – da je ta povreda direktno uzrokovana spornim tekstom.
- Posljedice povrede – da je povreda izazvala realnu štetu, poput stigmatizacije, javne osude, omalovažavanja ili duševnih bolova.
U ovom slučaju, tužilje nijesu dokazale:
- Konkretnu povredu časti i ugleda – nije dokazano da je sporni izraz „starlete političke prostitucije“ objektivno narušio njihov ugled u zajednici ili profesionalnom okruženju.
- Posljedice povrede – nije dokazano da su pretrpjele javnu osudu, stigmatizaciju ili duševne bolove. Sve tvrdnje ostale su na nivou subjektivnih osjećaja bez pružanja dokaza.
- Uzročno-posljedičnu vezu – nijesu pokazale da je sporni tekst direktno uzrokovao štetu, niti su pružile dokaze o stvarnim posljedicama poput omalovažavanja, terapije ili bolovanja.
Tužilje su, da bi uspjele u sporu morale dokazati da je nastala šteta i da postoji uzročno-posljedična veza između spornih navoda i navodne štete. Međutim, u konkretnom slučaju nisu dostavile nikakve dokaze koji bi to potvrdili. Nije dokazano da je njihov društveni položaj ugrožen, niti da je došlo do bilo kakvog oblika stigmatizacije, omalovažavanja ili diskriminacije. Bez konkretnih dokaza, sud ne može jednostavno vjerovati njihovim tvrdnjama i zaključiti da je šteta nastala. Tužilje nijesu uspjele dokazati da su pretrpjele bilo kakvu štetu kao posljedicu spornog teksta. Sve tvrdnje tužilja ostale su na nivou subjektivnih osjećaja i golih navoda, bez pružanja materijalnih dokaza ili konkretnih činjenica koje bi potvrdile povredu časti, ugleda ili društvenog položaja. Nijedan dokaz nije predočen sudu niti proveden u postupku, a koji bi pokazao da je tekst izazvao javnu osudu, stigmatizaciju ili bilo kakvu negativnu posljedicu za tužilje u profesionalnom ili društvenom kontekstu. Sud, kao nepristrasni organ, dužan je donositi odluke na osnovu dokaza, a ne pretpostavki ili subjektivnih osjećaja stranaka. Ovakva odluka, zasnovana na nedokazanim tvrdnjama je pravno neutemeljena i suprotna osnovnim principima pravičnosti i vladavine prava. Teret dokazivanja štete bio je na tužiljama, a one taj teret nijesu uspjele iznijeti. U odsustvu dokaza o uzročnoj vezi između spornog teksta i navodne štete, sud ne može donositi zaključke o postojanju povrede prava ličnosti niti dosuđivati naknadu nematerijalne štete. Presuđivanje na osnovu neosnovanih tvrdnji ugrozilo bi integritet sudskog postupka i kreiralo presedan koji omogućava zloupotrebu pravnog sistema. Stoga, jasno proizilazi da u konkretnom slučaju nije bilo povrede prava ličnosti, niti štete koja bi opravdala naknadu, pa je sud bio dužan odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovanu u cjelini.
Sud je ovom presudom grubo prekršio osnovna načela i pravila o naknadi nematerijalne štete, dosuđujući štetu bez ijednog dokaza o stvarnoj povredi, uzroku i posljedicama. Ovakvo postupanje nije samo pravno nasilje, već brutalno narušavanje pravila o teretu dokazivanja, koja jasno nalažu da je na tužiljama da dokažu štetu i njen uzrok. Presuda koja je donijeta mimo zakona i suprotno osnovnim principima Zakona o obligacionim odnosima ne predstavlja samo pravni apsurd, već opasni presedan koji ugrožava vladavinu prava i temeljne postulate pravne sigurnosti.
Sud se u obrazloženju presude pozvao na član 39 Zakona o medijima Crne Gore, kojim se zabranjuje objavljivanje informacija koje vrše povredu časti i ugleda. Međutim, sintagma „starlete političke prostitucije“ nije informacija u smislu ovog člana zakona, već stav i mišljenje, odnosno izraz subjektivne kritike autora teksta. Ovdje je ključno razlikovati informacije, kao objektivne činjenice, od vrijednosnih sudova, mišljenja ili kritičkih osvrta, posebno u političkom kontekstu, što sud nije uradio. Naprotiv, u obrazloženju svoje presude na str 14 sud navodi: „Objavljivanje informacije koje mogu štetiti časti i ugledu, dozvoljeno je ako je informacija tačna, izvještava o stvarima od javnog interesa i doprinosi pravu na informisanje. Iznijetim ponašanjem tuženih tužiljama je nanešena duševna bol, čiji intenzitet i trajanje očigledno opravdavaju dosuđeni iznos novčane naknade nematerijalne štete kao adekvatne satisfakcije, kao i bjavljivanje presude o trošku tuženog, što je u skladu sa članom 206 i 207 ZOO“. Sud očigledno ne pravi razliku između informacije i vrijednosnog suda. Informacija, u smislu člana 39 Zakona o medijima, podrazumijeva objektivnu i činjeničnu tvrdnju o određenom događaju, osobi ili situaciji. Sintagma „starlete političke prostitucije“ ne sadrži nijednu objektivnu činjenicu niti informaciju o tužiljama – ona je, to je jasno vrijednosni sud autora. Vrijednosni sudovi, za razliku od informacija, imaju subjektivnu prirodu i kao takvi ne podliježu istim standardima dokazivanja istinitosti, jer predstavljaju izražavanje mišljenja, a ne tvrdnju o činjenicama.
Evropski sud za ljudska prava u više navrata je naglasio razliku između činjenica i vrijednosnih sudova, ističući da vrijednosni sudovi ne podliježu zahtjevu dokazivanja istinitosti – istinitost vrjednosnih sudova se ne može dokazivati pred sudom (presuda Lingens protiv Austrije, 1986). Ova sintagma je to je jasno metaforička, kritička i subjektivna procjena političkog ponašanja i djelovanja tužilja u javnom prostoru, a ne činjenica koja se može dokazivati ili pobijati. Ova sintagma predstavlja politički komentar, satirički prikaz i oštar kritički osvrt na djelovanje tužilja kao javnih ličnosti, a ne informaciju koja bi podlijegala ograničenjima iz člana 39 Zakona o medijima. Njeno značenje i svrha su jasno usmjereni na kritiku političkog ponašanja, a ne na povredu ličnih prava.
Član 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima dozvoljava ograničenja slobode izražavanja samo u slučaju nužnosti i proporcionalnosti u demokratskom društvu. Primjena člana 39 Zakona o medijima u ovom slučaju nije proporcionalna jer sud nije dokazao da je sintagma nanijela konkretnu štetu časti i ugledu tužilja. Povreda časti i ugleda ne može se zasnivati na subjektivnom osjećaju uvrijeđenosti tužilja, već mora biti dokazana kroz objektivne posljedice po njihov društveni položaj, što tužilje nijesu dokazale. Ovo ukazuje na nerazlikovanje između objektivne informacije i vrijednosnog suda, što predstavlja ozbiljnu pravnu grešku.
Tuženi I reda je u svom autorskom tekstu iznio jedan negativan vrijednosni sud upotrijebivši navedenu sintagmu. Negativni vrednosni sud, u pravnom smislu, odnosi se na subjektivnu ocjenu ili stav izražen o nekoj osobi, događaju ili situaciji. To su izrazi mišljenja koji ne mogu biti objektivno dokazani kao tačni ili netačni, jer predstavljaju ličnu procjenu ili uvjerenje autora. Za razliku od činjenica, koje se mogu provjeriti i dokazati, vrijednosni sudovi su inherentno subjektivni. Važno je naglasiti da negativni vrijednosni sudovi predstavljaju dio legitimne kritike. Negativni vrijednosni sudovi se razlikuju od činjenica jer predstavljaju ocjenu ili stav autora prema određenoj temi ili osobi. Evropski sud za ljudska prava je u više navrata istakao da sloboda izražavanja uključuje i izražavanje koje može biti šokantno, uvredljivo ili uznemirujuće. Izjave iznesene u spornom tekstu nijesu bezrazložni lični napadi već su dio šire kritike načina na koji su tužilje obavljale svoj posao, načina na koji su javno istupale i politika koje su zastupale. Kritika je usmjerena na javno djelovanje tužilja, a ne na njihovu ličnost. Iz samih odgovora tuženih na ročištu od 02.10.2024.g. da se posredno zaključiti da tuženi nemaju bilo kakvih ličnih pretenzija prema njima kao privatnim osobama, već je kritika usmjerena na njihovojavno djelovanje Negativni vrijedonosni sudovi neizostavan su dio slobode izražavanja u demokratskom društvu. Oni omogućavaju otvorenu i kritičku raspravu o pitanjima od javnog interesa. U slučaju tuženih, koje su javne ličnost (nesporno), ovakve kritike su ne samo dozvoljene već i neophodne za održavanje transparentnosti i odgovornosti u javnom diskursu.
Pretpostavka za realizaciju slobode izražavanja u smislu člana 10 EKLJP jeste sistem pozitivnog prava koji omogućava i podržava slobodnu razmjenu informacija i mišljenja kroz medije.Dakle, dozvoljenost rasprava o svim pitanjimaodjavnog interesa kojima se može u velikoj mjeri uticati na obezbjeđivanje adekvatne odgovornosti na svim nivoima javnog života. Bez slobode primanja i razmjenjivanja gledišta, javnost ne može da učestvuje u društvenim procesima i upravo zbog toga je zaštita pravanaslobodu izražavanja u osnovi svakog demokratskog društva. Sloboda izražavanja zagarantovana članom 10 Evropske Konvencije oslanja se na formulaciju člana 19 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravimaičlana 19 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji član ne štiti samo informacije ili ideje koje su dobro prihvaćene ili se smatraju neuvredljivima (ili odražavaju ravnodušnost), već i one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju, jer su takvi zahtjevi tolerancije i širokoumnosti, bez kojih nema demokratskog društva.
Takođe, ističemo da naslov teksta, koji presuda apostorfira, pa bio on i provokativan, predstavlja subjektivni doživljaj onoga ko iznosi takav stav u skladu sa pravom na slobodu iznošenja mišljenja i kao vrednosni sud, ne predstavlja činjeničnu tvrdnju, pa je kao takav dozvoljen i nije podoban za dokazivanje, što je potvrđeno u brojnim presudama ESLJP. (Lingens protiv Austrije i Oberschlick protiv Austrije)
Kako je Ustavni sud Crne Gore u svojoj odluci Už-III br. 87/09 jasno naglasio, redovni sudovi su dužni detaljno raspraviti i utvrditi sve relevantne činjenice koje se odnose na povredu časti i ugleda. U toj odluci, Ustavni sud je kritikovao Viši i Vrhovni sud zbog arbitrarnih zaključaka o povredi prava, jer:
- Nisu adekvatno obrazložili postojanje štete i njenu uzročnu vezu s navodima iz medija;
- Nisu utvrdili intenzitet i stvarne posljedice povrede časti i ugleda;
- Nijesu sproveli test proporcionalnosti za odmjeravanje prava na slobodu izražavanja i prava na čast i ugled.
Sličan propust evidentan je i u ovom slučaju. Sud nije izvršio neophodno odmjeravanje između dva ustavom garantovana prava, niti je pružio obrazloženje da li je ograničenje slobode izražavanja bilo neophodno i proporcionalno u demokratskom društvu. Evropski sud za ljudska prava u predmetima poput Lingens protiv Austrije i Oberschlick protiv Austrije jasno ističe da se sloboda izražavanja posebno štiti u političkoj debati. Javni interes i demokratska diskusija imaju prednost nad subjektivnim osjećajem povrede ličnosti, naročito kada je riječ o javnim ličnostima. Sintagma „starlete političke prostitucije“, iako provokativna, predstavlja negativni vrijednosni sud u okviru političke debate, a ne činjeničnu tvrdnju, posebno ne kako to prvostepeni sud tumači. Sud nije uzeo u obzir ovu razliku niti je pružio jasne razloge zašto smatra da navedeni izraz predstavlja povredu prava tužilja.
Sud je u pobijanoj presudi samo paušalno prepisao principe iz prakse ESLJP bez njihove konkretne primjene na predmetni slučaj. Iako je citirao standarde iz odluka ESLJP, sud nije:
- Obrazložio zašto sintagma „starlete političke prostitucije“ prelazi granice slobode izražavanja;
- Utvrdio konkretne posljedice koje je sporni tekst imao na čast i ugled tužilja;
- Objasnio zašto je ograničenje slobode izražavanja bilo nužno i proporcionalno.
Ustavni sud u svojoj odluci Už-III br. 87/09 takođe je kritikovao sudove zbog nepreciznog obrazlaganja povrede časti i ugleda, ističući da paušalni pristup ne može biti osnov za donošenje odluke o naknadi štete. Ovo pravilo ima posebnu težinu u kontekstu političke debate, gdje su sudovi dužni pokazati dodatnu pažnju pri donošenju odluka koje mogu ograničiti slobodu govora.
Zaključak je više nego jasan, prvostepeni sud u ovom slučaju nije dao konkretne razloge zašto je ograničenje slobode izražavanja tuženih bilo nužno i proporcionalno. Njegovo pozivanje na praksu ESLJP ostalo je na nivou paušalnog citiranja, bez primjene tih standarda na konkretni slučaj. Takođe, sud nije uzeo u obzir ključne elemente koji su potrebni za pravilno odmjeravanje prava, što uključuje politički kontekst izraza i status tužilja kao javnih ličnosti. Ovakvim postupanjem sud je narušio temeljna načela pravičnosti i vladavine prava, čineći svoju presudu pravno neodrživom.
Sud je u osporenoj presudi, potpuno suprotno načelima zakonitosti, proporcionalnosti i pravičnosti, naložio tuženima uklanjanje spornog teksta, objavu izvinjenja čitaocima i tužiljama, te objavu pravosnažne presude u pet štampanih i pet elektronskih medija. Ove mjere su nesprovodive, pravno neutemeljene i suštinski apsurdne, jer sud nije primijenio standarde nužnosti i proporcionalnosti, niti se pozvao na normu materijalnog prava kojom su ove obaveze propisane. Sud je naložio tuženima da se izvine čitaocima i tužiljama zbog objave spornog teksta, a da se pri tome nije pozvao ni na jednu normu materijalnog prava koja predviđa takvu obavezu. Niti Zakon o obligacionim odnosima, niti Zakon o medijima, niti bilo koji drugi pravni akt u Crnoj Gori ne poznaje pravnu osnovu za ovakvu mjeru. Odluka suda time izlazi izvan zakonskih okvira i predstavlja proizvoljno kreiranje obaveze koja nije utemeljena u pravnom poretku. Sud, umjesto da odlučuje u granicama zakona, arbitrerno nameće obavezu koja nije predviđena nijednim važećim propisom, što predstavlja flagrantno kršenje načela zakonitosti. Takvo postupanje narušava pravnu sigurnost i povjerenje u sudski sistem, jer sud stvara novo pravo mimo zakona, čime ugrožava osnovne postulate vladavine prava.
Prema standardima Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP), svaka mjera kojom se ograničava sloboda izražavanja mora biti:
- Neophodna u demokratskom društvu,
- Proporcionalna legitimnom cilju (presuda Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva).
Sud u ovom slučaju nije utvrdio nijedan od ovih kriterijuma. Umjesto da pruži jasno obrazloženje, sud je paušalno naložio drastične mjere bez dokazivanja njihove nužnosti i proporcionalnosti. Sud nije pokazao:
- Zašto je uklanjanje spornog teksta neophodno za zaštitu prava tužilja, niti
- Da li su ovako drastične mjere proporcionalne navodnoj povredi časti i ugleda tužilja (koja uostalom nije ni dokazana).
Izostankom ove analize, sud je prekršio osnovne standarde pravičnosti, a izrečene mjere nisu samo neosnovane, već i nesrazmjerne. Na taj način, sud je ignorisao širi kontekst političke debate i činjenicu da su tužilje javne ličnosti koje moraju biti spremne na veći nivo kritike. Odluka suda da naloži tuženima uklanjanje spornog teksta i naloži izvinjenječitaocima i tužiljama, predstavlja direktno zadiranje u slobodu izražavanja i formu cenzure, što je nespojivo s demokratskim društvom.
Obaveza objave pravosnažne presude i izvinjenja u pet štampanih i pet elektronskih medija je i krajnje nesrazmjerna, jer:
- U Crnoj Gori postoje samo tri dnevna štampana medija, što čini ovu obavezu praktično neizvodivom. Ovi mediji usko sarađuju s političkom partijom u kojoj su tužilje visoki predstavnici, što dodatno narušava nepristrasnost objave.
- Objava presude, koja ima 16 strana, u tolikom broju medija bi izazvala ogroman trošak za tužene, dosežući desetine hiljada eura. Ovaj finansijski teret je nesrazmjeran bilo kakvoj navodnoj povredi i dodatno ugrožava prava tuženih.
- Odluka je nejasna i pravno nesprovodiva. Tuženi nemaju mogućnost objaviti presudu u medijima koji nisu njihovi, već eventualno dostaviti tekst za objavu, ali nisu u mogućnosti garantovati da će treći mediji to objaviti. Ovakav dispozitiv presude nije samo pravno neutemeljen, već i apsurdan.
Nalog za uklanjanje sadržaja i objavu izvinjenja predstavlja jasnu formu cenzure, čime se narušava sloboda medija i politička debata.
Sud je ovom presudom, koja sadrži brojne propuste i manjkavosti na koje je ukazano,napravio drastičan i neoprostiv pravni presedan, kršeći osnovna načela pravičnosti, zakonitosti i vladavine prava. Bez ikakvog zakonskog osnova, bez dokaza o povredi, posljedici ili uzročnoj vezi, i bez primjene testa proporcionalnosti, sud je arbitrerno dosudio naknadu štete i naložio mjere koje su nesprovodive, nesrazmjerne i pravno apsurdne. Ovakva odluka nije samo čin pravne neodgovornosti, već i direktno narušavanje slobode izražavanja, nametanje cenzure i pokušaj javnog ponižavanja tuženih. Ova presuda ne smije ostati u pravnom sistemu, jer predstavlja ozbiljan udar na pravni poredak, pravnu sigurnost i temelje demokratskog društva.
Imajući navedeno u vidu, predlažemo da Viši sud u Bijelom Polju preinači presudu Osnovnog suda u Kolašinu P br 117/23 od 01.11.2024.g. i odbije tužbeni zahtjev tužilja u cjelini ili da istu ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Tražimo troškove postupka po AT-u.
DOPUNA ŽALBE TUŽENIH
Tuženi su preko svog punomoćnika 21.11.2024.g izjavili žalbu na presudu Osnovnog suda u Kolašinu P br 117/23 kojom. Ovim putem, tuženi, blagovremeno i dozvoljeno, preko svog punomoćnika, dopunjuju predmetnu žalbu.
Izraz „politička prostitucija“ predstavlja metaforički i vrednosni sud, koji se koristi u političkim komentarima kako bi se ukazalo na oportunizam i neetičko ponašanje političara. U ovom kontekstu, nije riječ o činjeničnoj tvrdnji, već o legitimnoj kritici koja doprinosi javnoj debati o političkim pitanjima od interesa za društvo. Takva praksa ima čvrsto uporište u savremenom novinarstvu i naučnom razumijevanju termina, a potkrijepljena je kako dosadašnjim primjerima tako i naučnim analizama prestižnih institucija. Sama sintagma „politička prostitucija“ redovno se koristi u medijima širom svijeta, uključujući tekstove renomiranih medija poput HuffPost-a, koji je dobitnik Pulicerove nagrade za nacionalno izvještavanje. U tekstu iz 2016. godine naslovljenom „Pobjednik ili samo još jedna politička prostitutka?“, ovaj izraz je korišćen kao kritika političke strategije Donalda Trampa, sugerišući da je njegov politički oportunizam u sukobu s vrijednostima koje javno zastupa. Cilj ovakvih tekstova nije omalovažavanje, već razotkrivanje nesklada između političkih izjava i stvarnog djelovanja. Ovaj tekst nije bio izolovan slučaj, već dio šire tradicije američkog novinarstva, gdje se izrazi poput „politička prostitucija“ koriste kako bi se privukla pažnja javnosti na politička pitanja od značaja. HuffPost, kao kredibilan medij, pokazuje da ovakvi izrazi nisu samo dozvoljeni, već i prepoznati kao legitimni alat u političkom novinarstvu.
Slične primjere imamo i na Balkanu, gdje su politički komentatori, pačak i sami političari koristili ovaj izraz za kritiku svojih protivnika. Tako je, na primjer, Dragan Mektić, tadašnji ministar sigurnosti BiH, a sada poslanik, Nikolu Špirića nazvao „najvećom političkom prostitutkom“, aludirajući na politički oportunizam i prilagođavanje ličnim interesima. Ovi primjeri potvrđuju da je ovaj izraz dio političkog diskursa, a ne klevetnički ili omalovažavajući.
Naučni rad "The Whore Stigma: Female Dishonor and Male Unworthiness" objavljen u Duke University Pressu, prestižnoj izdavačkoj kući jednog od najkredibilnijih univerziteta na svijetu, dodatno pojašnjava metaforičku upotrebu termina „prostitucija“. Gail Pheterson, u svojoj studiji, objašnjava da je izraz „prostitutka“ u metaforičkom smislu evoluirao i poprimio moralistički ton kroz istoriju, postajući sinonim za „obezvređivanje sebe ili drugih u svrhu nepoštene dobiti“. Ovaj rad pruža ključnu osnovu za razumijevanje upotrebe izraza „politička prostitucija“ kao metafore koja ukazuje na izdaju moralnih principa zarad političke ili lične koristi.Kredibilitet ovog naučnog rada dodatno potvrđuje činjenica da je Duke University, izdavač rada, rangiran na visokom 27. mjestu na globalnoj rang-listi univerziteta Times Higher Education World Education Rankings 2025 (najkredibilnija rang-lista univerziteta u akademskom svijetu).
Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) u svojim presudama, poput Lingens protiv Austrije i Oberschlick protiv Austrije, jasno naglašava da vrijednosni sudovi, čak i kada su provokativni ili uvredljivi, uživaju visok stepen zaštite prema članu 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima. Političke kritike su posebno zaštićene jer doprinose javnoj debati o pitanjima od opšteg interesa. Sudovi su više puta isticali da javne ličnosti, uključujući političare, moraju biti spremne na viši nivo kritike. Ova pravna zaštita odnosi se upravo na ovakve izraze, jer su oni dio slobodnog političkog izražavanja, a ne tvrdnje koje zahtijevaju dokazivanje činjenica. Pokušaji da se ovakve izjave ograniče predstavljaju direktno zadiranje u pravo na slobodno novinarstvo i političku kritiku.
Da zaključimo, upotreba izraza „politička prostitucija“ u medijima i političkom diskursu nije uvreda, već legitimna metafora koja doprinosi razumijevanju političkih anomalija. Ovaj izraz, kada se koristi u kontekstu političke kritike, ima jasnu simboličku vrijednost i zaštićen je pravom na slobodu izražavanja. Podršku ovakvom tumačenju pružaju kako primjeri iz globalnog i regionalnog novinarstva, tako i naučni radovi objavljeni od strane prestižnih institucija poput Duke University Press-a (27. na globalnoj listi THE World Education Rankings 2025). Zato ograničavanje ovakvih izraza ne samo da ugrožava slobodu medija, već i osnovno pravo na političku kritiku, koje je temelj svakog demokratskog društva. Ovaj izraz jeste i mora ostati legitimno sredstvo za razotkrivanje političkih neslaganja i anomalija u javnoj debati.
Imajući navedeno u vidu, predlažemo da Viši sud u Bijelom Polju preinači presudu Osnovnog suda u Kolašinu P br 117/23 od 01.11.2024.g. i odbije tužbeni zahtjev tužilja u cjelini ili da istu ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Tražimo troškove postupka po AT-u.
