Operativno-obavještajna ispostava ”srpskog sveta” svetosavska sekta (SS) poznata pod akronimom SPC, odavno je izgubila božiju podršku, a sada je dokazano da je i vjernici masovno napuštaju!
Nedavno održani popis stanovništva potvrdio je pisanje Portala Aktuelno da ova parapolitička organizacija gubi podršku zbog umiješanosti njenih visokih funkcionera naviknutih na ekstravagantan stil života u subverzivne, obavještajno-bezbjednostne aktivnosti, ali i teške kriminalne radnje.
Kako je prije par dana saopšteno iz Uprave za statistiku, na nedavno održanom popisu nešto manje od 13% (12,68%) stanovnika Crne Gore pravoslavne vjeroispovijesti izjasnili su se na popisu kao vjernici takozvane Srpske pravoslavne crkve! Ovakav rezultat je katastrofalan za organizaciju koja se do prije nekoliko godina hvalila podatkom da joj vjeruje najveći procenat građana Crne Gore.
Očigledno je da je na naplatu došlo svo zlo koje je širila ova organizacija koja se pretvorila u antipod hrišćanstvu i pravoslavlju.
Osim što su ovi podaci potvrdili naše pisanje, postalo je jasno da uporna i neumorna borba Portala Aktuelno protiv malignog, militantnog svetosavlja daje vidljive rezultate. Naša medijska kuća već godinama redovno objavljuje tekstove zasnovane na činjenicama i neoborivim dokazima koji građanima Crne Gore ali i regiona ukazuju da je tzv. SPC kontroverzna, finansijsko-politička, obavještajno-operativna organizacija u službi ”srpskog sveta”. Uz to, upletena je u brojne teške kriminalne radnje, odavno je sinonim za ratnohuškanje i velikosrpski nacionalizam, a ima veliki uticaj na regionalna politička, društvena i ekonomska zbivanja. Ali je zato potpuno obezduhovljena i više nema ni teorijske veze sa izvornim hrišćanstvom i pravoslavljem.
U današnjem tekstu ponovićemo naše pisanje o decenijskoj istoriji ratnohuškanja koje se neraskidivo povezuje sa takozvanom SPC. Ova paramilitarna organizacija bila je glavni pobornik ratnih stradanja u regionu devedesetih godina i ideološki inspirator genocida u Srebrenici. Ovo je jedan od glavnih razloga zašto su vjernici masovno počeli da se odriču ove sekte, ali i zašto se od SPC odrekao i sam Bog!
Ratnohuškačka ispostava
Takozvana SPC je poznata kao ratnohuškačaka, svetosavska, nacionalistička ispostava, sa jasnim političkim ciljevima, koja sarađuje sa stranim bezbjednosno-obavještajnim službama na uništavanju državnosti Crne Gore i njenoj integraciji u granice neonacističkog ideološkog provizorijuma pod imenom ”srpski svet”. Konstatacija MCP, od septembra 2022. godine, da njihovi popovi nijesu učestvovali u podstrekavanju ratnih zločina u ratovima 90-tih, ne samo da je providna laž i manipulacija, već je i vrijeđanje svih žrtava zla koje su oni direktno nanijeli!
Rodonačelnici militantnog svetosavlja: Dimitrije Ljotić i Nikolaj Velimirović
Osim što je antihrišćanski nastrojena, treba napomenuti da SPC zastupa radikalnu klero-nacionalističku ideologiju nazvanu “svetosavlje” koja je nastala 30-ih godina prošlog vijeka podstaknuta srpskim fašizmom sa Nikolajem Velimirovićem i Dimitrijem Ljotićem kao vodećim ideolozima.
Takozvana SPC, kao legitimni predstavnik ratnog, krvoločnog svetosavskog kulta ”krvi i tla” bila je glavni duhovno-ideološki pokretač gotovo svega zla, razaranja i ratova koja su zadesila region bivše SFRJ.
Svetosavski sveci
Pod patronatom SPC decenijema unazad slave se najveći zločinci kao nacionalni junaci, a neke od njih srpska crkva stavlja i u ikonostase manastira, među “Hristove vojnike” – na primjer četničkog vođu, koljača i kvislinga iz Drugoga svjetskog rata Dražu Mihailovića kome su službenici SS u crnogorskim crkvama održavali parastos.
Među svecima SPC su čuveni monstrumi Maca Vukojičić i Slobodan Šiljak, a osnivač svetosavske ideologije na kojoj počiva SPC Nikolaj Velimirović otvoreno je glorifikovao Hitlera i podržavao progon Jevreja, a proglašen je za sveca.
Svetosavlje eksplodiralo 90-ih
Pogubni svetosavski nacionalizam nekako je držan pod kontrolom za vrijeme komunizma, ali je tokom 1990-ih naprosto ekslodirao. SPC se tada istakla kao institucija koja je bila preokupirana širenjem “svetosavskog nacionalizma” koji je postao dominantna struja unutar crkve.
Kao glavni zastupnici nacionalizma unutar svetosavske sekte (SS) ili kako je takođe poznata Svetosavskog kulta ”krvi i tla”, istakli su se učenici jednog od utemeljivača ekstremne fašističke svetosavske ideologije Justina Popovića – Amfilohije Radović, Artemije Radosavljević, Atanasije Jevtić i Irinej Bulović.
Sva četiri Justinova ”svetosavska jahača apokalipse” su se našli u vrhu SPC, kao episkopi. Njih četvorica, uz nekadašnjeg lidera SS Gojka Stojčevića, predstavljali su “idejni sinod” SPC koji je podržavao gotovo sve ratne akcije srpske vojske, opravdavao zločine i relativizovao genocid.
Srpska pravoslavna crkva je bila glavna pokretačka snaga ratnohuškačkih aktivnosti na prostoru bivše SFRJ, a tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji odbacila je sve ponuđene mirovne planove, uključujućiVensov plan, Vens-Ovenov plan, Plan Kontakt grupe i Dejtonski mirovni sporazum. Čak i kad su poslanici Republike Srpske bili spremni na povlačenje, SPC je zastupala “jedan puno militantniji stav”.
Amfilohije i Arkan na Cetinju 1991.
Amfi, Arkan, Tigrovi i ”mitraljez vladika” Filaret
Primjera ekstremne militarističke ideološke ostrašćenosti koju je stimulisala SPC ima na pretek, a u nastavku ćemo navesti samo neke od najpoznatijih.
Prisjetimo se čuvenog događaja kada je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije na Badnji dan 1991. godine doveo Željka Ražnatovića Arkana i njegovu do zuba naoružanu paravojnu formaciju “Tigrovi” u Cetinjski manastir.
Arkanovci su uz blagoslove i zdravice ispraćeni na ratište gdje su se bavili omiljenim svetosavskim aktivnostima – ubijanjem, silovanjem, pljačkanjem, mučenjem… Amfilohije Radović je potom i sam krenuo u Dubrovnik, gdje je tokom jeseni 1991. hrabrio crnogorske rezerviste i srpske paravojne formacije koje su vršili opsadu Dubrovnika.Treba takođe podsjetiti da je vođa paravojnih snaga koje su opsjedale Dubrovnik u to vrijeme izjavljivao da mu je “vrhovni zapovjednik” tadašnji patrijarh SPC Pavle.
Tadašnji arhimandrit Filaret Mićević je putem medija pozivao na rat i išao na ratom zahvaćene prostore hrabreći srpske dobrovoljce. U avgustu 1991. godine Filaret je uslikan kod manastira Komogovina, između Kostajnice i Gline, s grupom srpskih “boraca” na oklopnom vozilu sa mitraljezom koji mu je naslonjen preko ramen
Ratnohuškački ”podvizi”
U aprilu 1992. Amfilohije Radović opet ”briljira”, u jednom od svojih brojnih ratnohuškaških napora, izjavljuje kako se zalaže za ujedinjenje svih srpskih zemalja, ali se plaši da će ta šansa ponovo biti propuštena, “kao što je bila propuštena i 1918.”.
Početkom rata u Bosni i Hercegovini zvorničko-tuzlanski episkop Vasilije Kačavenda je u Bijeljini držao ratnohuškaške govore i javno podržavao politiku Radovana Karadžića. Kod Kačavende su dolazili pripadnici vojnih i paravojnih formacijama i referisali mu ”koliko je džamija poravnato”.
„Prošao sam asfaltnim putem Jadar-Petriča. Ugledao sam minaret do nebesa. Mislim da je on jutros poravnat. Trebao je biti“, rekao je general Miodrag Živanović, dok je 13. jula 1995. godine, u kući Zvonka Bajagića, izvještavao vladiku Vasilija Kačavendu o akciji u Srebrenici.
Zvorničko-tuzlanski vladika, koji će kasnije postati sinonim za seksualnu izopačensot i lanac pedofilije u SPC, samo se osmjehnuo. Kasnije tog dana Kačavenda će služiti liturgiju u vlaseničkoj crkvi.
„Ja želim da čestitam generalu i preko vas hrabroj srpskoj vojsci i vojskovođama. I mnogim našim Obilićima. Koji su u svakoj prilici spremni teći i oteći, i na strašnom mjestu ostajati u odbrani vječnih ideala, vjere naše pravoslavne imena Srbinovog i otadžbine. Koji hrabro nose krst časni, da bi dobili slobodu zlatnu“, reći će vladika Vasilije.
Pogledajte VIDEO koji fariseji iz SS nikako ne mogu da ospore niti da negiraju koliko god bili vješti u laganju!
Jevtić ”solidan” u huškanju
Hercegovački episkop Atanasije Jevtić, na čiju su sahranu ”potrčali” bivši premijer Zdravko Krivokapić i njegovi ”apostoli”, uključujući i aktuelnog premijera Milojka Spajića, 1993. godine je izjavio kako Republika Srpska mora “sići na Neretvu” i “na srpsko more”.
U prilog širenju ratne propagande 90-ih ide i dokument koji je donijet na arhijerejskom Saboru, održanom od 14. do 28. maja 1992. godine, nazvan “Memorandum SPC”, koji govori protiv “avnojevskih” granica i uskraćuje podršku vlastima novoosnovane SRJ koje su prihvatile te granice i službeno se “povukle” iz rata.
Treba takođe podsjetiti da su visoki predstavnici takozvane SPC bili prisutni na skoro svim ratnim zasjedanjima Skupštine Republike Srpske. Mitropolit dobrobosanski Nikolaj Mrda je govorio da Srbi pod vođstvom Radovana Karadžića i Ratka Mladića “slijede trnovit put Isusa Hrista”.
Atanasije Jevtić u punoj ratnohuškačkoj snazi
O odličnim odnosima čelnika SPC i ratnih zločinaca govori i podatak da je krajem aprila 1993. godine, mitropolit Nikolaj izjavio da general Ratko Mladić prihvata sve njegove prijedloge, dok je predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić, početkom 1994. ocijenio odnose između Crkve i države kao ”izvanredne”.Atanasije je u avgustu 1994. još jednom podržao odbacivanje plana Kontakt grupe, čak i po cijenu NATO bombardovanja.
Doprinos ”blaženog” Pavla ratnim podvizima
Bivšeg patrijarha SPC Pavla srpska propaganda uporno nastoji da predstavi kao sveca i reprezenta istinskog hrišćanskog učenja, ali ni on nije bio imun na huškanje Srba na odbranu ”svetog srpskog tla” u Bosni.
U avgustu 1994. godine Pavle je imao ”turneju” po “Republici Srpskoj” i oštro agitovao protiv prihvatanja plana Kontakt grupe i svakog drugog sličnog sporazuma. Srpska pravoslavna crkva je tada još uvijek zastupala čvrstu poziciju stvaranja “Velike Srbije” u koju bi ušla cijela BiH i tadašnji okupirani prostor Republike Hrvatske i svako odstupanje od tog cilja za nju je bila “izdaja nacionalnih interesa”.
Krstareći po etnički očišćenim područjima BiH, patrijarh Pavle je držao “opela”, “parastose” i liturgije “srpskim žrtvama” i u svojim “besedama” iznova podsjećao na “genocid nad Srbima”, a u Foči (koja je u međuvremenu preimenovana u “Srbinje”) otvorio je “Duhovnu akademiju ‘Vasilije Ostroški’” u kojoj će SPC odgajati mlade bogoslove i pripremati ih za sveštenički poziv. Patrijarh pri tom, kako su pisali mnogi regionalni i svjetski mediji, nije vidio rijeke krvi koje su tekle i nije se sablažnjavao nad masovnim klanjima.
Ova fotografija, na kojoj se nalaze patrijarh srpski Pavle i osuđeni ratni zločinci Ratko Mladić i Radovan Karadžić, nastala je ratne 1995. godine za Vidovdan (28.juna) u opštini Sokolac u BiH, neposredno pred genocid u Srebrenici
Turneja kulminira posjetom Palama 14. avgusta, gdje patrijarh blagosilja Radovana Karadžića i Ratka Mladića, lomi s njima pogaču i drži liturgiju. Time je praktično dao eshatološku legitimaciju dvojcu zločinaca koja im je poslužila kao neka vrsta religiozno-mističnog opravdanja za genocid u Srebrenici – najveći zločin na teritoriji Evrope nakon Drugog svjetskog rata.
Dejton za razočarenje Srpske crkve
Krajem 1995. godine je došlo do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini, na veliko razočarenje Srpske pravoslavne crkve.
Naime, nakon što je Radovan Karadžić ovlastio Miloševića da u Dejtonu zastupa interese bosanskih Srba, Milošević je tražio da to patrijarh odobri. Patrijarh Pavle je isprva potpisao dokument, ali je u decembru 1995. godine najmanje deset episkopa SPC zbog toga zatražilo njegovu ostavku. Sazvan je čak i vanredni crkveni sabor 21. i 22. decembra na kojem je Pavlov potpis proglašen nevažećim!
Zatim 1996. godine stupa osvjedočeni ratnohuškač Amfilohije Radović koji je uredio zbornik “Jagnje Božije i zvijer iz bezdana”, u kome se izlaže srpska pravoslavna filozofija rata. Knjiga sadrži doprinose mnogih srpskih popova i ”učenjaka”, među kojima je i Radovan Karadžić, a služi pravdanju rata u Bosni i suprotstavljanju srbijanskoj protivratnoj literaturi.
Risto Radović Amfilohije i Gojko Stojčević Pavle u naponu ratnohuškačke snage
Kritičari crkve, poput pokojnog analitičara religije Mirka Đorđevića, često su naglašavali da je SPC u procesu raspada jugoslovenske države i tokom burnih ratnih zbivanja “odigrala neslavnu ulogu”. Zvanični podaci govore da su na području Republike Srpske porušene gotovo sve džamije (ukupno 1.186) i veliki broj katoličkih crkvi (preko 500), što srpska crkva nikad nije osudila.
Za kraj treba napomenuti da je Srpska pravoslavna crkva izgubila 1995. godine sudski spor u Parizu, nakon što je podnijela tužbu protiv listova Libération, Le Monde, Le Figaro zbog tekstova u kojima je optužena za podržavanje etničkog čišćenja i zločina genocida u Bosni i Hercegovini.
Ovo je samo šturi podsjetnik jednog neznatnog djelića ratnohuškačkih napora i zločinačkih poduhvata koje je ideološki i logistički podržavala svetosavska sekta (SS).