Piše: Milutin L. Cerović
Novak Đoković, svetski teniski fenomen i čovek bez jasnog identiteta, dao je nedavno intervju za RTCG, koji se može nazvati pravim primerom šizofrenog narativa.
Najemotivniji deo razgovora bio je posvećen njegovom đedu po ocu – čoveku koji je, za razliku od svojih potomaka, do poslednjeg daha ostao veran crnogorskom identitetu.
Novak je gotovo sa suzama u očima govorio o dedi, ističući njegovu odanost crnogorskom jeziku i korenima, ali istovremeno zaboravljajući da je upravo on, zajedno sa svojim ocem, sve to hladnokrvno odbacio. Prodali su svoje poreklo bez trunke griže savesti, zamenivši ga za popularnost u Srbiji i prilagodivši se narativu mase. Da su bar imali hrabrosti da kažu: "Postali smo Srbi iz praktičnih razloga", možda bi im se i moglo oprostiti.
Ali ne, Novak nije stao samo na tome. Godinama unazad, njegovo društvo u Crnoj Gori čine upravo oni koji poriču postojanje crnogorskog identiteta – ljudi koji bi i njegovog dedu nazvali fikcijom. I dok pred kamerama emotivno izjavljuje koliko mu znači crnogorsko poreklo, njegovo ponašanje pokazuje suprotno – odabrao je da bude ono što nije, jer je za to bilo više koristi.
Na kraju, ostaje pitanje: kako čovek može biti toliko ponosan na nešto što je svesno pogazio? Da li je ovaj intervju bio pokušaj iskupljenja ili samo još jedan čin nespretne glume pred publikom?
Možda će jednog dana, kada bude manje zavisan od aplauza, skupiti snage da celom svetu saopšti istinu:
"Svete moj, đedo moj voljeni, ipak sam ja crnogorski polu-Hrvat, ali oprostite nam, otac i ja smo samo ispunjavali želju narodu u Srbiji. Praštajte nam ako možete."