Tragedija koja se desila u beogradskoj Osnovnoj školi “Vladislav Ribnik”, u kojoj je ubijeno osmoro djece i jedan zaposleni potresla je cijeli region, a kolektivna trauma se proširila i van granica bivše Jugoslavije. Natjerala nas je da preispitamo svoje vrijednosti, zapitamo se gdje kao društvo griješimo i pokušamo da otkrijemo kakav to teret nose ljudi koji nas okružuju.
Psihološkinja Radmila Stupar-Đurišić savjetuje da se u ovakvim traumatičnim trenucima ne treba zatvarati u sebe, već treba dijeliti ono što osjećamo.
“Ovo nisu momenti kada čovjek treba biti jak, ovo nisu momenti kada čovjek treba da se pravi da se ništa nije desilo. Ali ono što roditelji i odrasli ljudi treba da urade je da, najprostije rečeno, smanje doživljaj. Ne treba ispred djece pokazivati jačinu emocija koju imamo. Treba je priznati, treba je podijeliti, ali ne i one prve emocije. Djecu treba učiti da prepoznaju osjećanja, da prepoznaju uplašenost i da budu spremni da dijele sve emocija koje imaju u sebi sa onima kojima vjeruju, a to bi trebalo da su roditelji,” objasnila je Stupar-Đurišić.
Skorašnji nemili događaji su pokazali koliko je važno razgovarati sa djecom, koliko je značajno imati njihovo povjerenje i spremnost da sa roditeljskim figurama u svom životu dijele sve što ih muči ili zabrinjava. Kako bi se uspostavila dobra komunikacija sa najmlađima potrebno je da postoji kontinuitet i rutina kvalitetnih razgovora, napominje psihološkinja.
“Psiholozi često pričaju o redovnim obrocima zajedno, redovnim zajedničkim igranjima, večernjim pričama. To su rituali koje porodica treba da ima, jer ti rituali, ustaljeni obrasci ponašanja unutar porodice su u kriznim i traumatičnim situacijama ono što nam treba, jer nam pomažu da prevaziđemo teške emocije sa kojima kao porodica treba da se suočimo.”
Osim kulminacije maloljetničkog nasilja u Beogradu, i u Crnoj Gori je zabilježeno više primjera nasilništva u školskom uzrastu. Stupar-Đurišić ukazuje da svaki vid ovako intezivnog antisocijalnog ponašanja ima mnoštvo pozadinskih razloga.
“Uvijek u razgovoru sa djecom otkrijemo te razloge. Stvar je samo što nekada roditeljima i drugim odraslima nemamo načina da objasnimo da moramo drugačije, neke stvari moramo mijenjati, jer sve što nam se dešava ima svoj razlog, ništa se ne dešava slučajno i odjednom, pogotovo u ljudskom ponašanju. Mi, odrasli koji se bavimo mentalnim zdravljem nekada nemamo riječi, nemamo način, nemamo glas kako da tim odraslima koji mogu napraviti promjenu, objasnimo da ona nekada treba biti izvršena.”
Stupar-Đurišić ističe da sada mora nastati promjena i da trenutna dešavanja koja pogađaju dječije živote moraju da nas probude.
“Mislim da će djeca koja su žrtve i nad kojima se dešava velika nepravda biti ta tačkica koja će nam pomoći da se okrenemo ka pravim vrijednostima, ka kvalijetetnijem obrazovanju, ka kvalitetnijim međuljudskim odnosima, da se okrenemo ka traženju dobrog u nama, a ne isticanju onog što pojedinačno ne valja. Vjerujem da nas čeka jedno novo vrijeme,” kazala je psihološkinja.
