Piše: Balša Knežević
Crna Gora se nalazi u živom blatu populizma, laži i društveno-političke neizvjesnosti, dok polako tone u mrak srednjovjekovne teokratije ukombinovane sa paklom sterilne i licemjerne zapadnjačke birokratije.
Kada tome dodamo sve težu ekonomsku situaciju u kojoj se država nalazi, postavlja se pitanje - što je krenulo toliko pogrešno pa da nakon smjene vlasti na koju se čekalo decenijama, umjesto u društveni prosperitet, dospijemo u mrak propadanja.
Stiče se utisak kao da su određeni interesni lobiji i inostrani faktori imali za cilj da destabilizuju Crnu Goru i obesmisle njenu državnost da bi ona bila lak plijen projekata kao što su upokojeni „Otvoreni Balkan“, iza kojeg se krila velikodržavna agenda rukovođena iz Beograda.
Garnitura korisnih idiota
Iako su male države nužno pioni i monete za potkusurivanje u krupnim geopolitičkim igrama, kada imaju jake lidere i uređena društva mogu ipak, koliko toliko da zadrže integritet i da u velikoj mjeri odlučuju o sopstvenoj sudbini.
Vlada Zdravka Krivokapića - rasadnik stranih agenata koji su dalje po nalogu spolja raspoređivani na nove pozicije
Crna Gora je država koja je, čini se planski razorena iznutra da bi postala pogodna moneta i „lak pijen“ u potkusurivanju velikih sila. Tu se prije svega misli na zapadne sile, kojima je projekat „Crna Gora za Kosovo“ bio najlogičniji korak za zadovoljenje najvećeg regionalnog igrača – Srbije i njenog kleronacionalističkog, autokratskog režima.
Međutim, da bi se taj projekat ostvario trebalo je dovesti garnituru korisnih idiota, koji su pod uticajem stranih službi trebali da „omekšaju“ Crnu Goru prije nego ona bude stavljena u regionalni geopolitički mlin nazvan „srpski svet“.
Sjetimo se samo kako je veleizdajnik Dritan Abazović pod uticajem američke diplomatije, konkretno bivšeg ambasadora u Beogradu Kristofera Hila, potpisao sramni „temeljni ugovor“ sa takozvanom SPC, čime je maltene priznata državna kapitulacija pred velikosrpkim hegemonom.
Trenutna vladajuća garnitura djeluje toliko nekompetentno, licemjerno i pogubljeno da se jak uticaj stranog, prije svega zapadnog obavještajno-bezbjednosnog faktora, nameće kao jedini logičan odgovor na pitanje – kako se ovolika gomila bezličnih poslušnika našla na čelu Crne Gore?
Spajić – američki čovjek u službi „srpskog sveta“
Trenutni formalni premijer Milojko Spajić odaje utisak potpune neozbiljnosti i diletantizma. Način na koji ova tragikomična figura vodi vladu odiše jakom aromom beznađa kombinovanog sa dozom ironije. U njegovom slučaju najopravdanije je postaviti pitanje – kako je takva neozbiljna figura mogla da se dokopa najvažnije državne funkcije?
Gabrijel Eskobar i njegov resurs Milojko Spajić
Odgovor se sam nameće – Spajića forsiraju američko-srpski lobiji preko garniture CIA-a. Agent čiji je Spajić bio direktni resurs je bivši izaslanik SAD za region Gabrijel Eskobar, inače, uz Kristofera Hila, bio je glavni čovjek Aleksandra Vučića u regionu.
Ovo je potvrdio i sam Eskobar, prilikom posjete Crnoj Gori u martu prošle godine, kada je na zajedničkoj konferenciji za medije sa Spajićem, maltene naredio da aktuelnog premijera svi treba da slušamo, poručivši da je ’’Vlada pod vođstvom Spajića već učinila ogromne korake’’. U prevodu – Spajić je dobio pohvale jer je odličan poslušnik.
Prema saznanjima Portala Aktuelno, „prijateljstvo“ Eskobara i Spajića datira još mnogo prije nego što je ovaj priučeni diletant izašao iz anonimnosti i postao ministar u vladi Zdravka Krivokapića. Naši diplomatski izvori potvrdili su da su Eskobar i Spajić uspostavili kontakt još prije osam godina.
Britanski đak – promašena investicija
Drugi stub disfunkcionalne antidržavne vlasti, koji odlično radi na razaranju kakvog takvog sistema koji smo imali prije avgusta 2020. godine je bezlični Jakov Milatović – predsjednik Crne Gore.
Milatović je osvjedočeni britanski „resurs“ koji je od ove države dobio stipendiju "Chevening" što mu je omogućilo da magistrira na Univerzitetu Oksford. On je prošle godine od svojih „dobrotovora“ iz Britanije dobio Chevening nagradu.
Jakov Milatović i Duško Di Kej Knežević - spaja ih ljubav prema Londonu
Milatović se takođe hvalio kako je bio stipendista raznih stranih vlada i fondacija, ali nikad nije isticao u javnosti da je bio stipendista Atlas fondacije kotroverznog biznismena Duška Kneževića poznatog kao Di Kej, koji se dok je bio u bjekstvu krio baš u Londonu.
Milatović je radio i kao ekonomista u Evropskoj Banci za obnovu i razvoj (EBRD) takođe u Londonu, zatim je prešao u Podgoricu odakle je, navodno, pokrivao zemlje zapadnog Balkana.
Da nije neki „resurs“ na koji se računa i da je podložan uticaju spolja, pokazala je i njegova neslavna epizoda u Podgorici, kada nije smio da ubijedi svoja četiri lokalna odbornika da uđu u koaliciju sa opozicijom, iako su to nagovještavali tokom kampanje. Takođe se spekuliše da ni srpski autokrata Aleksandar Vučić nije mogao da se osloni na njega jer Milatovića smatra „ne previše pametnim za politiku“. Izgleda da je ovaj britanski resurs odradio svoj zadatak kada je pobijedio Mila Đukanovića, koji je po odluci zapadnih lobija, morao da izgubi na izborima.
Rajo – svačija konkubina
Treća uzdanica državne destrukcije je prekaljeni agent-provokator na čelu Skupštine Andrija Rajo Mandić poklonik salonskog neočetništva koji je na profesionalnom srpstvu i čuvenoj „ugroženosti“ izgradio impozantnu karijeru.
Andrija Rajo Mandić - čovjek za sve: Javno voli Putina, tajno pregovara sa Amerikancima, mio mu Beograd, ali mu je milija funkcija u Podgorici, javno brani Kosovo, tajno priznao njegovu državnost da bi ušao u vlast
Mandić je neraskidivo povezan sa srpskim službama, i njegova karijera godinama se svodila na poslušnost svim režimima u Beogradu, uz obaveznu patološku snishodljivost prema Moskvi i ruskom diktatoru Vladimiru Putinu. Nakon pokušaja terorizma 2016. godine dovođen je u vezu sa ruskim obavještajnim službama, par puta je posjetio tu zemlju, ali se sastajao samo sa nižerangiranim činovnicima.
Razlog zašto Rusi nikad nijesu imali povjerenja u Mandića, pored toga što je poklonik četničke ideologije protiv koje se SSSR borio tokom Drugog svjetskog rata, je i činjenica da Rajo ima osobinu ideološke ameboidnosti i sklonost da „ispod žita“ sarađuje sa onima koje javno kritikuje.
Prema podacima Vikiliksa objavljenim 2011. godine, Mandić je 2007. godine u Američkoj ambasadi dao obećanje da će uvesti Crnu Goru u NATO, ako mu pomognu da sruši tadašnji režim DPS-a. Dakle Mandić je višedimenzionalni poslušnik, sa afinitetima prema više nalogodavaca.
Sve u svemu, na čelu države imamo „probranu ekipu“, pa se sasvim opravdano nameće pitanje – kako uopšte Crna Gora i dalje postoji?
