Kada je ove godine počela škola za 15-godišnjeg Mikalaja u Belorusiji, otkrio je da ga nastavnici i uprava škole više ne zovu tim imenom. Umjesto toga, nazivali su ga Nikolajem, što je ruski ekvivalent. Štaviše, nastava u njegovoj školi, jednoj od najboljih u zemlji, sada se izvodi na ruskom, a ne na bjeloruskom, kojim govori veći dio svog života.
„Očigledno je da se naša djeca namjerno lišavaju maternjeg jezika, istorije i bjeloruskog identiteta, ali roditeljima je oštro savjetovano da ne postavljaju pitanja o rusifikaciji“, rekao je Mikalajev otac Anatolij koji je govorio za Asošijeted pres uz strah od odmazde.
„Obavješteni smo o sinhronizaciji nastavnog plana i programa sa Rusijom ove godine i prikazan nam je propagandni film o tome kako ukrajinske specijalne službe navodno regrutuju naše tinejdžere i tjeraju ih da izvrše sabotažu u Bjelorusiji“, rekao je on.
Posljednjih godina na desetine nastavnika su otpuštene, a odjeljenja na bjeloruskom jeziku na veb stranici nestaju. U Bjelorusiji maternji jezik nestaje jer ruski dobija prednost, pošto se službeni poslovi vode na ruskom koji dominira većinom medija, a državni službenici često ne koriste beloruski jezik.
To nije prvi put. Rusija pod carevima i u doba Sovjetskog Saveza nametala je Bjelorusiji svoj jezik, simbole i kulturne institucije.
Raspadom SSSR-a 1991. godine, Bjelorusija je počela da stvara svoj identitet, a bjeloruski je nakratko postao službeni jezik.
Ali sve se to promjenilo 1994. godine, pošto je Aleksandar Lukašenko došao na vlast. Taj autoritarni lider je učinio ruski zvaničnim jezikom i ukinuo nacionalističke simbole. Te 1994. godine, oko 40 odsto škola je predavalo na bjeloruskom jeziku, a sada ih je manje od devet odsto.
Sada, kada Lukašenko kontroliše zemlju više od tri decenije, dozvolio je Rusiji da dominira svim aspektima života u Bjelorusiji. Bjeloruski koji, kao i ruski, koristi ćirilicu, više se gotovo ne čuje na ulicama Minska i drugih velikih gradova.
Bjelorusija zavisi od ruskih kredita i jeftine energije i stvorila je politički i vojni savez sa Moskvom, dozvoljavajući predsjedniku Vladimiru Putinu da rasporedi trupe i rakete na njenom tlu.
Lukašenko ismijava svoj maternji jezik, govoreći da se „ništa veliko ne može izraziti na bjeloruskom. Na svijetu postoje samo dva velika jezika: ruski i engleski“.
Obraćajući se novinarima ruskih državnih medija, Lukašenko je jednom ispričao kako mu je Putin jednom zahvalio što je učinio da ruski bude dominantan jezik u Bjelorusiji.
„Rekao sam: ‘Čekaj, na čemu mi zahvaljuješ? … Ruski jezik je moj jezik, mi smo bili dio jedne imperije i učestvujemo (pomažemo) u razvoju tog jezika“, rekao je Lukašenko.
Belorusija je vijekovima bila dio Ruskog carstva i postala je jedna od 15 sovjetskih republika poslije Boljševičke revolucije 1917. godine. Svakodnevna upotreba beloruskog jezika se smanjila i nastavila samo na zapadu i sjeveru zemlje i u selima.
To je odigralo ključnu ulogu u masovnim protestima pošto su sporni izbori 2020. dali autoritarnom lideru šesti mandat. U oštrom obračunu koji je uslijedio, pola miliona ljudi pobjeglo je iz zemlje.
Kao i Ukrajinci, i Bjelorusi su imali želju za zbližavanje s Evropom koja je pratila njihovo nacionalističko raspoloženje, rekao je beloruski analitičar Valerij Karbalevič.
„Ali Kremlj je brzo shvatio opasnost i počeo proces puzeće rusifikacije u Bjelorusiji“, dodao je on.
To je podstaklo proruske organizacije, zajedničke obrazovne programe i kulturne projekte da „niknu kao pečurke poslije kiše uz oštru represiju protiv svega bjeloruskog“, rekao je Karbalevič.
Ličnosti beloruske kulture su proganjane, a stotine njenih nacionalističkih organizacija su zatvorene.
Cenzura i zabrane utiču ne samo na savremenu bjelorusku književnost već i na njene klasike. Tužilaštvo je 2023. proglasilo ekstremističkim pjesme Vincenta Dunin-Marcinkeviča iz 19. vijeka, koji se suprotstavljao Ruskom carstvu.
Četiri grada u Bjelorusiji su sada domaćini „Ruske kuće“ da bi promovisale svoju kulturu i uticaj, nudeći seminare, filmske klubove, izložbe i takmičenja.
„Cilj je da se podmetnu ruski narativi kako bi što veći broj Bjelorusa smatrao ruski svojim“, rekao je analitičar Aleksandar Fridman. „Kremlj ne štedi i djeluje u velikim razmjerama što bi moglo biti posebno djelotvorno i opasno u situaciji dok je Bjelorusija u informacionoj izolaciji, a u zemlji gotovo da više nema ko da se odupre ruskom svijetu“.
„Razumijem da je naša Bjelorusija okupirana… A ko je predsjednik? Nije Lukašenko. Predsjednik je Putin“, rekla je Svetlana Aleksijevič koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost 2015. i živi u Njemačkoj u egzilu. „Zemlja je ponižena i Bjelorusima će biti veoma teško da se oporave od ovoga“, rekla je ona.
Zagovornik ljudskih prava Aleš Bjajatski, osuđen 2023. godine, zahtjevao je da mu se suđenje vodi na beloruskom jeziku. Sud je to odbio i osudio ga na 10 godina zatvora.
Čak i govoriti bjeloruskim jezikom se smatra demonstracijom protivljenja Lukašenku.
„Bjeloruski jezik se sve više doživljava kao znak političke nelojalnosti i napušta se u korist ruskog jezika u javnoj upravi, obrazovanju, kulturi i medijima, po nalogu ili iz straha od diskriminacije“, rekla je Anais Marin, specijalna izvjestiteljka UN za ljudska prava u Bjelorusiji.
Skoro cijela trupa Pozorišta Janka Kupala, najstarijeg u zemlji, pobjegla je iz Bjelorusije usred političkih obračuna. Njegov bivši direktor Pavel Latuška, sada opozicionar u inostranstvu, rekao je da nova uprava nije mogla da angažuje dovoljno novih glumaca i da je morala da pozove Ruse, „ali se ispostavilo da niko ne zna beloruski jezik“.
„Putin je još 2021. objavio članak u kojem je poricao postojanje nezavisne Ukrajine, a već tada smo savršeno dobro razumjeli da on teži sličnim ciljevima u Bjelorusiji“, rekao je Latuška.
„Glavno jelo je trebalo da bude Ukrajina“, dodao je, uz rusifikovanu Bjelorusiju „kao desert“.
