Revizija kao prilog borbi protiv medijsko-reketaške NVO klike
Podijeli vijest

Revizija kao prilog borbi protiv medijsko-reketaške NVO klike

Dodatni značaj koji ima ova revizija je u tome što će svakome ko je pažljivo pročita, ukazati na isprepadanost i selektivnost crnogorskih pravosudnih organa, koji u strahu da ne postanu predmet javnog linča, ne smiju da donesu presudu koja se ne bi svidjela NVO i paramedijskim siledžijama.

Autor:
Aktuelno
Izvor: Aktuelno
6. dec 2024 u 07:02

NVO i paramedijsko-politički lobiji potpuno su isprepadali crnogorske sudove, preuzeli monopol nad pravom da tuže i sude, pri tom imaju dozvolu da kleveću, iznose laži i vrše hajke na sve i svakoga za koga im nalogodavci kažu da je meta.

Ako neko digne glas protiv ove opasne medijsko-političke NVO organizovane grupe i pokuša da potraži pravdu na domaćim sudovima, biva automatski „disciplinovan“. Jer crnogorsko sudstvo nema moć da donese presudu protiv plaćeničkih organizacija kao što su MANS, koncern Vijesti poznatiji kao „medijska mafija“, i sa njima povezanim organizacijama.

Kako smo već pisali, najnoviji primjer sramnog hajkaškog ponašanja i selektivnosti isprepadanih sudova je presuda Višeg suda u Podogrici kojom je odbijena žalba na preusudu Osnovnog suda, u slučaju privatne tužbe biznismena i jednog od suvlasnika portala Aktuelno Zorana Bećirovića protiv Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) i reketaških medija Vijesti i Dana.

Tužba je pokrenuta pred Osnovnim sudom u Podgorici nakon što je MANS, uz medijsku podršku Vijesti i Dana, u više navrata krajem 2019. godine, u klasičnom reketaško-hajkačkom maniru, između ostalog, objavio da kupoprodajni aranžman koji je Bećirović sklopio sa bivšom predsjednicom Vrhvonog suda Vesnom Medenicom „predstavlja školski primjer pranja novca kroz trgovinu nekretninama“. Uzalud je bilo što su Bećirović i kompanija „Caldero Trading Limited“, slali reagovanje na tekst MANS-a, koji su prenijeli dva reketaška medija. Njegov odgovor nije objavljen, a plasiranje insinuacija i etiketiranje se nastavilo.

Za Osnovni i Viši sud u Podgorici očigledne klevete o pranju novca, za koje se na kraju ispostavilo da se radi o podlim insinuacijama, nijesu bile dovoljne da MANS i reketaši iz Vijesti i Dana budu kažnjeni, već su Bećirović i kompaniji „Caldero Trading Limited“, morali da plate sudske troškove koji sa zateznim kamatama iznose 18.000 eura.

S obzirom da smo već pisali o motivima i istoriji progona, u cilju razjašnjavanja pravnih nelogičnosti i propusta sudova, danas ćemo u cjelosti objaviti reviziju koju je advokatski tim Bećirovića predao Vrhovnom sudu Crne Gore.

Medijski i NVO reketaši iznad zakona

Objavljivanje ove Revizije je značajno u kontekstu borbe protiv medijsko-reketaške NVO klike koja je zarobila Crnu Goru i njene pravosudne organe, nemoćne da se odupru njihovim malicioznim poduhvatima.

Dodatni značaj koji ima ova revizija je u tome što će svakome ko je pažljivo pročita, ukazati na isprepadanost i selektivnost crnogorskih pravosudnih organa, koji u strahu da ne postanu predmet javnog linča, ne smiju da donesu presudu koja se ne bi svidjela NVO i paramedijskim siledžijama.

Reviziju pročitajte u nastavku:

Arbitrarnost i kršenje prava na obrazloženu sudsku odluku: 

Pravo na obrazloženu sudsku odluku predstavlja osnovni element prava na pravično suđenje, jer omogućava strankama da razumiju razloge zbog kojih je donijeta određena presuda i omogućava im da djelotvorno koriste pravna sredstva. Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) dosljedno naglašava važnost obrazloženja sudskih odluka, kao što je to učinjeno u predmetima Hadjianastassiou protiv Grčke (16. decembar 1992, aplikacija br. 12945/87) i Hirvisaari protiv Finske (27. septembar 2001, aplikacija br. 49684/99), gdje je utvrđeno da sudovi moraju odgovarati na glavne prigovore-žalbene navode stranaka.

Obaveza suda da odgovori na bitne žalbene navode:

Prema članu 367 Zakona o parničnom postupku, sud je obavezan da u obrazloženju presude pruži razloge za odluku, kao i da odgovori na sve odlučne činjenice i žalbene navode stranke. Sud je, dakle, dužan da odgovori na ključne argumente žalbe i da pruži objašnjenje koje strankama omogućava da razumiju pravnu logiku i osnov presude.

U konkretnom slučaju, Viši sud je zanemario ovu obavezu, čime je prekršio pravo tužilaca na pravično suđenje. Ovakav propust ne predstavlja samo formalno-procesnu grešku, već i suštinsko kršenje prava na obrazloženu odluku, što se ne može tolerisati u pravnom poretku Crne Gore, a posebno kada se ocjenjuje u skladu sa standardima EKLJP-a. Ignorisanjem žalbenih navoda, sud je onemogućio tužioce da shvate razloge za odbijanje svojih prigovora i argumentaciju suda, čime su povrijeđena njihova prava na djelotvornu zaštitu u daljem postupku.

Evropski sud za ljudska prava je u brojnim predmetima istakao važnost odgovora na ključne žalbene navode stranaka. Na primjer, u predmetu Tatishvili protiv Rusije (presuda od 22. februara 2007. godine, aplikacija br. 1509/02), ESLJP je utvrdio da presuda mora biti dovoljno obrazložena da stranke mogu razumjeti zašto su određeni prigovori odbijeni. Odsustvo takvog obrazloženja čini presudu arbitrarno donesenom i krši pravo na pravično suđenje.

Isto tako, u predmetu Ruiz Torija protiv Španije (presuda od 9. decembra 1994. godine, aplikacija br. 18390/91), ESLJP je zaključio da sudovi moraju odgovoriti na bitne argumente stranaka jer je to nužno za pravičan postupak. Ovaj standard je u potpunosti izostao u postupku pred Višim sudom u Podgorici, čime su tužioci ostali uskraćeni za obrazloženje ključnih pravnih i činjeničnih pitanja.

U suštini i prvostepeni i drugostepeni sud zasnivaju svoje presude na pogrešnim zaključcima, koje smatramo posljedicom bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešnom primjenom materijalnog prava, pa tako prvostepeni sud zaključuje, a drugostepeni potvrđuje sljedeće: 

  • „U predmetnom postupku od strane tuženih II i III reda su iznijete činjenice iz sadržine kojih proizilazi da ovi tuženi nijesu imali razloga da sumnjaju u objektivnost činjenica koje je tuženi I reda nakon istražvačkog rada iznio u predmetnim saopštenjima, a koja su tuženi II i III reda prenijeli kroz novinarske tekstove“ (obrazloženje prvostepene presude,poslednji pasus na strani 34). 
  • „Uostalom, kako to proizilazi iz sadržine spornih tekstova, u odnosu na tužioca I reda nije iznijeta ni jedna činjenica koja bi ukazivala na nesumnjivo označavanje tužioca I reda kao osobe koja je izvršila neko krivično djelo, konkretno krivično djelo pranje novca“ (obrazloženje presude, pretposlednja rečenica na strani 37). 
  • „Iz navoda „problematičnih privatizacija“ ne može se izvesti zaključak da su od strane tuženog I reda u predmetnim saopštenjima, a što je prenijeto od strane tuženih II i III reda, iznijete činjenice da su te privatizacije „problematične“ baš zbog činjenice da je u istima učestvovao tužilac I reda, niti se iz sadržine predmetnih saopštenja i konteksta u kojem se pominju privatizacije pravnih lica može izvesti takav zaključak“ (Obrazloženje presude, prvi pasus na strani 38).
  • „Jasno iz predmeta predmetnih tekstova, naslova istih, proizilazi da se primat kod izvještavanja u predmetnom slučaju odnosio upravo na radnje i postupke tada predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore, a ne da bi se naškodilo ličnosti tužioca I reda i ugledu tužioca II reda“ (Obrazloženje presude, drugi pasus na strani 38).
  • Da su tuženi postupali „u dobroj vjeri“, odnosno da „cilj njihovih objavljivanja nije bio direktno optuživanje pojedinaca (ovdje tužilaca I i drugog reda), odnosno nije bio cilj da se istima nanese šteta“, već da je „cilj predmetnih saopštenja tuženog I reda, koje su prenijeli tuženi II i III reda, kao što je već navedeno, bilo otvaranje, odnosno pokretanje javne debate o predmetnoj kupoprodaji zemljišta“ (Obrazloženje presude, poslednji pasus na strani 38).
  • Da su se „tuženi u konkretnom slučaju koristili pravom na slobodu izražavanja“ (Obrazloženje presude, poslednji pasus na strani 39), te da sloboda izražavanja „obuhvata, između ostalog, pravo na nepristrasne, dobronamjerne informacije o pitanjima od javnog interesa, čak i kada predmetna publikacija podrazumijeva netačne i štetne izjave o privatnim pojedincima“ (Obrazloženje presude, prvi pasus na strani 40), iz kojih navoda obrazloženja prvostepene presude proizilazi da prvostepeni sud smatra da su tuženi prenosili „dobronamjerne“ informacije o pitanjima od javnog interesa.
  • Da je „u konkretnom u pitanju iznošenje informacija od javnog značaja, te je doživljaj tužioca I reda da navode iz predmetnih tekstova i saopštenja“ „smatra uvrijedljivim njegova lična impresija, koja ne može povlačiti odgovornost tuženih“.

Vanja Ćalović: Ne mogu mi sudovi ništa, jača sam od sudbine!

Međutim, razlozi drugostepene presude uopšte ne sadrže razloge o određenim odlučnim činjenicama koje opovrgavaju citirane činjenične zaključke prvostepenog suda, a oni razlozi koji su navedeni nejasni su i protivrječni, zbog čega se prvostepena presuda, pa samim tim i drugostepena, koja navedeno samo tehnički i paušalno potvrđuje, za sada ne može sa sigurnošću ispitati, što predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 15 ZPP. Konkretno, radi se o sledećim bitnim povredama postupka:

  1. U dokaznom postupku pred prvostepenim sudom je pročitan odgovor punomoćnika tužilaca upućen elektronskom poštom medijima, uključujući i „Vijesti“ i „Dan“, povodom prvog saopštenja prvotuženog od 16.09.2019. godine i drugog saopštenja prvotuženog od 18.09.2019. godine, koja saopštenja su penijele „Vijesti“ i „Dan“. Taj odgovor punomoćnika tužilaca, pod naslovom: „Javni odgovor na laži i uvrede MANS-a“ dostavljen je medijima dana 26.09.2019. godine u 13 časova i 32 minuta, dakle 2 časa i 58 minuta prije nego što su „Vijesti“ i „Dan“ objavili na svojim portalima treće saopštenje prvotuženog pod naslovom: „MANS: Bećirović još ne priča o poslovnoj saradnji sa Medenicom“. Ni u ovom trećem po redu saopštenju prvotuženog, kao ni u tekstovima tuženih drugog i trećeg reda u kojima je objavljeno treće saopštenje prvotuženog, ne pominje se javni odgovor punomoćnika tužilaca koji je tri sata ranije dostavljen tuženima drugog i trećeg reda, niti sadržina tog odgovora na optužbe koje su protiv tužilaca iznijete u prethodna dva saopštenja. Suprotno tome, navodi se da je da je „Kontroverzni kolašinski biznismen Zoran Bećirović do sada propustio svaku priliku da pruži svoje viđenje saradnje sa predsjednicom Vrhovnog suda Vesnom Medenicom“. Sa druge strane, objavljeno je da je „Bećirović najavio sudsku parnicu protiv MANS-a“, što je jedini dio javnog odgovora punomoćnika tužilaca od 26.09.2019. godine na koji su tuženi obratili pažnju. Imajući u vidu nespornu činjenicu da su i prvotuženi i drugotuženi tokom trajanja parnice tvrdili da su saopštenja „MANS“-a predstavljala rezultat saradnje između „MANS“-a i „Vijesti“, kao i činjenicu da tužioci do javnog odgovora od 26.09.2019. godine nigdje nijesu najavili nikakvu tužbu protiv „MANS“-a, očigledno je da je prije objavljivanja trećeg saopštenja prvotuženog od 26.09.2019. godine svim tuženima bilo poznato da je tužilac Zoran Bećirović tri sata ranije dao javni odgovor na prethodna dva saopštenja od 16. i 18. septembra 2019. godine. Ove odlučne činjenice, koje ni prvostepeni ni drugostepeni sud uopšte ni ne pominju u razlozima svojih presuda, u potpunosti opovrgavaju pogrešne i kontradiktorne zaključke prvostepenog suda, dok se drugostepeni sud nije ni bavio njima, bolje reći nije se ni bavio ovim predmetom niti žalbenim razlozima. Kod činjenice da su tuženi prije objavljivanja trećeg saopštenja prvotuženog znali da je tužilac prvog reda odgovorio na navode iz prethodna dva saopštenja, očigledno je da tuženi nijesu postupali „dobronamjerno“, „u dobroj vjeri“ i sa idejom „otvaranja, odnosno pokretanja javne debate“, već potpuno postaje jasno da je njihovo postupanje zlonamjerno. Da su postupali „dobronamjerno“ i „u dobroj vjeri“, tuženi bi objavili što je tužilac imao da kaže u svom javnom saopštenju od 26.09.2019. godine o saopštenjima prvotuženog od 16.09.2019.g. i od 18.09.2019. godine, ili bi barem objavili da je tužilac dao javni odogovor sa kojim su tuženi mogli i da se ne slažu. Umjesto toga, prvotuženi je u saopštenju od 26.09.2019. godine iznio lažnu tvrdnju da je tužilac prvog reda „propustio svaku priliku da pruži svoje viđenje saradnje sa predsjednicom Vrhovnog suda“, a „Vijesti“ i „Dan“ su ovakvo netačno saopštenje prvotuženog objavili takođe ignorišući javni odgovor tužioca prvog reda. Ovdje se radi o ponašanju koje je krajnje zlonamjerno, a ne „dobronamjerno“ ili „u dobroj vjeri“ kako to pogrešno zaključuje prvostepeni sud. Kod takvog stanja stvari, još je dalji od istine činjenični zaključak prvostepenog suda da su tuženi htjeli da „otvore, odnosno pokrenu javnu debatu“. Da im je to zaista bio cilj, ne bi bilo bolje prilike da se razvije javna debata objavljivanjem odgovora tužioca prvog reda na prethodna dva saopštenja „MANS“-a. Propuštanje tuženih da se oglase povodom javnog odgovora tužioca prvog reda od 26.09.2019. godine, što oni nijesu učinili ni do današnjega dana, ukazuje da tužene nije ni interesovala nikakva javna debata, pogotovu ne debata u kojoj bi neko iznio stav koji je suprotan njihovom, a što bi trebalo da bude osnovni demokratski princip svake javne debate. Njihov stvarni cilj nije bio da informišu javnost, već da kroz jednostrano i tendenciozno izvještavanje naruše ugled tužioca, predstavljajući ga kao kontroverznu i nepouzdanu osobu povezanu s kriminalnim radnjama, dok su se manipulativnim tehnikama, poput selektivnog izostavljanja ključnih informacija i jednostranog prikazivanja priče, prikrivali iza zavjese navodnog prava javnosti da zna. Ovakvo ponašanje novinara i NVO udruženja, koji se koriste medijskom manipulacijom i pristrasnim izvještavanjem, narušava osnovne principe objektivnog i odgovornog novinarstva. Selektivnim izostavljanjem ključnih informacija i jednostranim prikazivanjem priče, novinari koji se upuštaju u ovakve prakse ne samo da obmanjuju javnost, već i zloupotrebljavaju svoju moć, usmjeravajući medijsku pažnju prema diskreditaciji pojedinaca umjesto prema istinitom i nepristrasnom informisanju. Time se novinarska profesija, umjesto da bude čuvar javnog interesa, pretvara u sredstvo za manipulaciju i ostvarivanje skrivenih ciljeva, što ozbiljno podriva povjerenje javnosti u medije.Takođe, očigledno ne stoji citirani činjenični zaključak prvostepenog suda da drugotuženi i trećetuženi „nijesu imali razloga da sumnjaju u objektivnost prvotuženog“, jer im je prilikom objavljivanja trećeg saopštenja „MANS“-a od 26.09.2019. godine bilo poznato da je tužilac prvog reda javno odgovorio na prethodna dva saopštenja, te da je u saopštenju „MANS“-a od 26.09.2019. godine netačno navedeno da je tužilac prvog reda „propustio svaku priliku da pruži svoje viđenje saradnje sa predsjednicom Vrhovnog suda“. Zašto se sudovi nijesu bavili ovim pitanjem? Zašto nijesu dali odgovore na njega? Ovo pitanje je suština ovog postupka, a o tome riječi nema ni u drugostepenoj presudi!
  2. U dokaznom postupku pred prvostepenim sudom je pročitana Odluka Ombudsmanke „Vijesti“ od 22.10.2019. godine, kojom je djelimično usvojena žalba punomoćnika tužioca prvog reda povodom članaka u kojima su „Vijesti“ prenosile saopštenja prvotuženog „MANS“-a. Ombudsmanka „Vijesti“ je usvojila žalbu punomoćnika tužioca prvog reda upravo u dijelu koji se tiče propuštanja „Vijesti“ da objave činjenicu da je Zoran Bećirović, ovdje tužilac prvog reda, dostavio svoj odgovor „Vijestima“, čime je prekršen Kodeks novinara Crne Gore. U Odluci Ombudsmanke „Vijesti“ se, između ostalog, navodi: „Nakon neuspjele medijacije donijela sam odluku da žalbu advokata Čolovića djelimično usvojim jer je neobjavljivanje informacije da je odgovor gospodina Bećirovića dostavljen Vijestima (bez obzira na to što nije bio objavljen) u tekstu koji se bavi izostankom njegovog odgovora, dovelo do kršenja svih navedenih načela (1.2, 2 i 3), s tim što smatram da načelo 3 KNCG nije prekršeno na način što odgovor nije objavljen, nego na način što Vijesti nisu ispravile netačnu, odnosno dopunile nepotpunu informaciju. To pokazuje da su "Vijesti" nastavile plasirati neistinite tvrdnje, ignorišući odgovor tužioca koji je dostavljen prije objavljivanja trećeg saopštenja. Ova činjenica ukazuje na zlonamjernost, a ne "dobronamjernost"kako zaključuje prvostepeni sud, u djelovanju tuženih drugog i trećeg reda. Odluka Ombudsmanke potvrđuje da je ignorisanje odgovora tužioca svjesno i namjerno, što se ne može opravdati standardom slobode izražavanja koji je u vezi s nepristrasnim i tačnim informisanjem. Nižestepeni sudovi nijesu analizirali ovaj aspekt, što predstavlja propust u primjeni materijalnog prava jer zanemaruje činjenice koje jasno ukazuju na neobjektivno i pristrasno, pa čak i lažno izvještavanje. Ni prvostepeni ni drugostepeni sud nijesu dali baš nikakve razloge o ovoj odlučnoj činjenici, koja opovrgava pogrešne činjenične zaključke oba suda o navodnoj „dobronamjernosti“, navodnom „otvaranju javne debate“ i „nepostojanju razloga da tuženi II i III reda sumnjaju u objetivnost prvotuženog“, iz istih razloga koji su navedeni pod tačkom 1 ove revizije, tj. u odnosu na prethodnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Takvim postupkom Viši sud je prekršio obavezu obrazlaganja presude, što istu čini arbitrarnom.
  3. Prvostepena presuda nema nikakvih razloga ni o odlučnoj opšte poznatoj činjenici da su od 2004. godine „off-shore“ firme ukinute na Kipru, što znači da tužilac drugog reda kao kiparska kompanija nije i ne može biti „off-shore“ firma i da je prvotuženi neistinito predstavio tužioca II reda kao „off-shore“ firmu u svojim saopštenjima koja su prenijeli drugotuženi i trećetuženi. Isto tako, prvostepena presuda nema nikakvih razloga o odlučnoj činjenici da su kompanije tužioca prvog reda „Caldero Trading Limited“, ovdje tužilac drugog reda, „Katun“ d.o.o. i „Lolkan Investment Montenegro“ registrovane kao takve u javnim registrima, što znači da nijesu „nepoznate firme“ kako to tvrdi prvotuženi a prenose drugotuženi i trećetuženi. Radi se o odlučnim činjenicama jer je prvotuženi u svojim saopštenjima naveo da je došao do „ekskluzivnog otkrića“ da je tužilac prvog reda kupio zemljište od predsjednice Vrhovnog suda koristeći „mrežu“ „nepoznatih“ i „off-shore“ firmi. Predmet ovog spora nije objavljivanje istinite informacije da je tužilac prvog reda kupio zemljište od predsjednice Vrhovnog suda, već netačan i omalovažavajući način na koji su tužioci tom prilikom predstavljeni. 
  4. Svjedoci Milovac Dejan i Grdinić Lazar iz „MANS“-a su u svojim iskazima prilikom saslušanja na ročištima za glavnu raspravu 04.02.2021. godine (Millovac) i 19.03.2021. godine (Grdinić) priznali da im je od ranije bilo poznato da je kompanija „Caldero Trading Limited“ vlasništvo tužioca prvog reda. Međutim, u prvostepenoj presudi nema nikakvih razloga ni o ovoj odlučnoj činjenici. Ova činjenica potvrđuje da prvotuženi nije postupao „u dobroj vjeri“, kako to zaključuje prvostepeni, a prihvata drugostepeni sud, već upravo obrnuto, sa svješću da objavljuju neistinitu informaciju da se radi o „mreži“ „nepoznatih“ i „off-shore“ firmi, a sve sa namjerom da se tužioci predstave javnosti u negativnom svjetlu.
  5. Prvostepena presuda nema nikakvih razloga ni o odlučnoj činjenici da je crnogorska javnost u više navrata obavještena o činjenici da je tužilac I reda vlasnik tužioca II reda, koja proizilazi iz dokaza pročitanih u dokaznom postupku, a radi se o Odluci Ombudsmanke „Vijesti“ povodom članka objavljenog 10.07.2014. godine, koja je objavljenja u medijima i o Saopštenju tužioca prvog reda za javnost od 08.04.2016. godine, koje je takođe objavljeno u medijima. U pitanju su odlučne činjenice koje dodatno potvrđuju neistinitost navoda iz saopštenja prvotuženog da je tužilac II reda „nepoznata“ firma. Situacija je upravo obrnuta, jer se tužilac prvog reda očigledno starao da u svojim ranijim obraćanjima medijima obavijesti javnost da je „Caldero Trading Limited“ njegova kompanija.
  6. Nejasni su, nelogični i protivrječni razlozi prvostepene presude iz drugog pasusa na 38. strani prvostepene presude, na što je ukazano žalbom, naravno bez odgovora u drugostepenoj odluci, u pogledu odlučne činjenice koja se tiče „dobronamjernosti“ saopštenja prvotuženog u odnosu na tužioce. U ovom dijelu obrazloženja presude, prvostepeni sud navodi: „Jasno iz ovih tekstova, naslova istih, proizilazi da se primat kod izvještavanja u predmetnom slučaju odosio upravo na radnje i postupke tada predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore, a ne da bi se naškodilo ličnosti tužioca I reda, odnosno ugledu tužioca II reda“. Ovakvo zaključivanje prvostepenog suda je u potpunoj kontradikciji sa činjenicom da je prvotuženi u saopštenju od 16.09.2019. godine naveo: „Kada je porijeklo novca u pitanju, smatramo da bi Medenicu trebalo da zabrine činjenica da se kompanije i njihov vlasnik u javnosti pominju uglavnom u kontekstu sumnji na pranje novca i korupciju“. Tu je akcenat upravo na tome da se tužilac prvog reda predstavi javnosti u što negativnijem svjetlu, da bi se „zabrinula“ ne samo predsjednica Vrhovnog suda, već i javnost. Pri tome se tužioci nedvosmisleno omalovažavaju i ugrožava se njihov ugled bez ikakvog realnog osnova ili bilo kakvog dokaza, imajući u vidu nespornu činjenicu da nadležni državni organi nikada nijesu protiv tužilaca pokretali nikakav postupak zbog pranja novca ili korupcije. Citirani dio obrazloženja pobijane presude je nelogičan i kontradiktoran i kada se ima u vidu dio teksta iz saopštenja prvotuženog od 16.09.2019. godine u kome se navodi da su „braća Bećirovići preko off-shore kompanija u Budvi poslovali i sa Milošem Marovićem, sinom i članom kriminalne organizacije Svetozara Marovića, visokog funkcionera DPS-a“. Ovaj dio saopštenja nema nikakve veze sa predsjednicom Vrhovnog suda, već je jedino i isključivo usmjeren na povredu ličnosti tužioca prvog reda, što znači da je potpuno pogrešno rezonovanje prvostepenog suda da su „primat kod izvještavanja“ bili postupci Vesne Medenice „a ne da bi se naškodilo ličnosti tužioca I reda“. Naravno, nesporno je da ni tužilac I reda ni njegov brat Dragan nijesu učestvovali ni u jednom od poslova zbog kojih su osuđeni Svetozar i Miloš Marović, pa je pominjanje tužioca I reda i njegovog brata u kontekstu „kriminalne organizacije Svetozara Marovića“ očigledno usmjereno na difamaciju tužioca I reda, što je prvostepeni sud propustio da utvrdi, pogrešno zaključujući da izvještavanje tuženih nije imalo za cilj povredu ličnosti tužioca I reda, odnosno ugrožavanje ugleda tužioca II reda. Sud je zanemario da je ovaj segment saopštenja namjerno fokusiran na tužioca prvog reda, dok je Vesna Medenica pominjana samo kao formalno opravdanje za ovakvo izvještavanje.
  7. Sledeća bitna povreda odredaba parničnog postupka koju želimo da istaknemo je u tijesnoj vezi sa prethodnom, a radi se o propuštanju oba nižestepan suda da u pobijanim presudama daju razloge o odlučnoj činjenici da su drugotuženi i trećetuženi duži niz godina prije objavljivanja tekstova koji su predmet ove tužbe u kontinuitetu objavljivali članke u kojima su tužioce I i II reda prikazivali javnosti na negativan način, kršeći Kodeks novinara Crne Gore, što je konstatovano u odlukama ombudsmana i Medijskog savjeta za samoregulaciju objavljenim u knjizi „Dosije II – „Dan“ – „Vijesti“ – „Monitor“ protiv Bećirovića“. Sve ove ove odluke su pročitane u dokaznom postupku. Radi se o odlučnoj činjenici, jer je i po gore citiranom zaključivanju samog prvostepenog suda za donošenje pravilne odluke u ovoj građansko pravnoj stvari od bitnog uticaja da li je postojala namjera tuženih da naškode ličnosti tužioca I reda, odnosno ugledu tužioca II reda. Upornost tuženih drugog i trećeg reda u kršenju Kodeksa novinara Crne Gore na štetu tužilaca, koja kršenja su konstatovana u odlukama samoregulatornih tijela koje su pročitane u dokaznom postupku, jasno ukazuje na namjeru tuženih da istu kampanju nastave i ovom prilikom, tj. u tekstovima koji su predmet ovoga spora. Ovo je još jedan argument koji čini neprihvatljivim citirane činjenične zaključke prvostepenog suda o „nedostatku razloga za sumnju u objektivnost saopštenja prvotuženog“, „dobronamjernosti“ tuženih i o njihovoj navodnoj namjeri da „pokrenu javnu debatu“ (ali u kojoj ne samo da nema mjesta za tužioca I reda, već se njegovi odgovori kriju od javnosti i neistinito tvrdi da tužilac I reda „nema odgovora“ i da je „propustio sve šanse“ da odgovori).
  8. Potpuno su nelogični, nejasni i protivrječni razlozi prvostpene presude, citirani u ovoj žalbi, koji se tiču navodnih „problematičnih privatizacija“, u kojima prvostepeni sud pokušava da objasni da privatizacije koje se pominju u spornim saopštenjima prvotuženog nijesu isticane od strane tuženog kao „problematične“ zbog činjenice da je u njima učestvovao tužilac prvog reda, već iz nekih drugih razloga. Prije svega, ne postoje objektivni razlozi zbog kojih bi se bilo koja privatizacija u kojoj je učestvovao tužilac I reda nazvala „problematičnom“. Ni država Crna Gora, ni državne kompanije čija je imovina bila predmet privatizacije, ni nadležni sudovi nikada nijesu doveli u pitanje ni jednu od privatizacija u kojima su učestvovali tužioci. Nikada nije raskinut ni jedan privatizacioni ugovor, sve kupoprodajne cijene su isplaćene, svi investicioni i socijalni programi izvršeni. To je objektivna situacija, o kojoj prvostepeni sud nije vodio računa. Nasuprot tome, postoji samo subjektivno mišljenje prvotuženog i dugogodišnja medijska kampanja drugotuženog i trećetuženog o „problematičnosti“ privatizacija. Kao drugo, prvostpeni sud potpuno pogrešno zaključuje u prvostepenoj presudi da „problematične“ privatizacije nijesu isticane kao takve zbog činjenice da je u njima učestvovao tužilac prvog reda“. Suprotno ovakvom zaključivanju prvostepenog suda, „problematične privatizacije“ su u saopštenju prvotuženog od 16.09.2019. godine posebno izdvojene u dio posvećen isključivo tužiocu I reda, pod naslovom: „Ko je Zoran Bećirović“? Prvotuženi tu navodi: „Ime Zorana Bećirovića se povezuje sa više problematičnih privatizacija, počev od budvanskog hotela Avala londonskoj kompaniji Beppler & Jacobson čiji je većinski vlasnik, Igor Lazurenko na sudu u Londonu Bećirovića optužio da je svoj udio u toj kompaniji dobio zahvaljujući poznanstvu sa porodicom Đukanović tokom prodaje hotela“. Nema, dakle, nikakve dileme da prvotuženi, suprotno od zaključivanja prvostepenog suda, privatizaciju hotela „Avala“ označava kao „problematičnu“ baš zbog tužioca I reda i njegovih navodnih veza sa porodicom Đukanović. 
  9. Sa navedenim je povezana još jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka, koja se sastoji u tome da u prvostepenoj presudi nema nikakvih razloga o odlučnoj činjenici da je svjedočenje Igora Lazurenka pred sudom u Londonu, na koje se poziva prvotuženi, okarakterisano od strane Visokog suda pravde u Londonu kao „iznošenje tvrdnji prožetih nepoštenjem“ i kao davanje „predumišljeno neistinitog“ iskaza pod zakletvom. Ova činjenica proizilazi iz presude Visokog suda pravde u Londonu br. 3860 iz jula mjeseca 2013. godine, koja je pročitana u dokaznom postupku. U pobijanoj presudi takođe nema nikakvih razloga o odlučnoj činjenici koja se utvrđuje iz Saopštenja punomoćnika tužioca I reda za javnost od 09.07.2014. godine koje je dostavljeno svim crnogorskim medijima (uključujući i tužene II i III reda) nakon pravosnažnosti presude Visokog suda pravde u Londonu i koje niko nikada nije demantovao. Ovo saopštenje je pročitano u dokaznom postupku, ali je prvostepeni sud propustio da o njemu da bilo kakve razloge, iako se radi o odlučnoj činjenici iz koje proizilazi da su tuženi imali saznanje o činjenici da je Igor Lazurenko pred sudom u Londonu dao neistinit iskaz. Imajući u vidu ukupno neobjektivno izvještavanje i ponašanje tuženih, ne treba da čudi ni pozivanje tuženih na lažni iskaz svjedoka. Međutim, propuštanje nižestepenih sudova da pruže razloge o ovoj odlučnoj činjenici se ne može prihvatiti niti opravdati, a presuda koja je zahvaćena tako bitnom povredom odredaba parničnog postupka ne smije opstati u pravnom sistemu.
  10. Nelogični su, nejasni i protivrječni razlozi prvostepene presude u odnosu na optužbe prvotuženog na račun tužioca I reda koje se tiču navodne korupcije i pranja novca. Prvostepeni sud pogrešno smatra da nije došlo do provrede ličnosti tužioca prvog reda odnosno do povrede ugleda tužioca drugog reda zato što, navodno, u spornim saopštenjima prvotuženog „u odnosu na tužioca I reda nije iznijeta ni jedna činjenica koja bi ukazivala na nesumnjivo označavanje tužioca I reda kao osobe koja je izvršila neko krivično djelo, konkretno krivično djelo pranje novca“. Ovaj zaključak prvostepenog suda je logički neodrživ i u potpunoj je kontradikciji sa navodma iz saopštenja prvotuženog od 18.09.2019. godine, i to: „Vesna Medenica je dužna da javnosti objasni zašto je sakrila da je svoju imovinu prodala porodičnom prijatelju, kontroverznom biznismenu Zoranu Bećiroviću, kroz kompleksnu strukturu domaćih i offshore kompanija. Takve šeme predstavljaju školski primjer pranja novca kroz trgovinu nekretninama“. Kontekst citiranog saopštenja jasno i nedvosmisleno sugeriše javnosti da se tužilac bavi pranjem novca, jer se ne radi o uopštenoj tvrdnji koja se može odnositi na više lica, vec o kvalifikaciji koja je vezana direktno za tužioca prvog reda jer je baš konkretna kupoprodaja zemljišta, a ne neka druga, označena kao „školski primjer“ pranja novca! Pri tome je potpuno nebitno što saopštenje prvotuženog nije formulisano kao optužnica, jer ono po svojoj sadržini nedvosmisleno upućuje čitalačku javnost na zaključak da se radi o kriminalnom ili u najmanju ruku kranje sumnjivom ponašanju tužioca prvog reda. Ovdje posebno želimo da ukažemo na činjenicu da prijavljivanje prihoda od kupoprodajnog ugovora nije bila obaveza tužioca prvog reda, te da postojanje ili nepostojanje te obaveze na strani kupca – bivše predsjednice Vrhovnog suda ne dovodi u pitanje zakonitost poslovanja tužilaca i ne opravdava citiranu tvrdnju prvotuženog u pogledu navodnog „školskog primjera“ pranja novca.

Željko Ivanović i Miodrag Miško Perović - navikli da maltene preko Vijesti diktiraju presude sudovima

Iskazi Milovca i Grdinića tokom postupka jasno pokazuju da je pažnja tuženih bila isključivo usmjerena na tužioca, dok se Vesna Medenica pominje samo usputno i formalno, bez stvarne analize njenog ponašanja ili odgovornosti. U svojim izjavama, svjedoci su naglašavali pitanja vezana za tužioca, kao što su navodne "problematične privatizacije" i "pranje novca" – teme koje nemaju nikakve stvarne veze sa Medenicom. Milovac i Grdinić su iznosili tvrdnje o tužiočevim poslovnim aktivnostima u Londonu i povezivali ga s privatizacijama i offshore firmama, što su navodi koji direktno narušavaju ugled tužioca, a nemaju nikakvu relevantnost za Vesnu Medenicu, osim što služe kao povod za njihovo uključivanje u javni diskurs. Nesumnjiva je namjera tuženih da tužioca prvog reda označe kao osobu koja se bavi „prljavim“ rabotama, sa kojom ne treba da ima posla ni bivša predsjednica Vrhovnog suda ni bilo ko drugi. Iskazi svjedoka Milovca, Grdinića i Sekulića su u pogledu odlučnih činjenica neubjedljivi, protivrječni i u suprotnosti sa pisanim dokazima izvedenim u toku postupka. 

Prilikom saslušanja na ročištu za glavnu raspravu 04.02.2021. godine svjedok Milovac je naveo: „Nijesam naveo da ta šema predstavlja školski primjer za pranje novca, niti smo bilo koga optužili za pranje novca, već smo samorekli da takve šeme mogu to predstavljati“. Citirani dio iskaza svjedoka Milovca je suprotan sadržini i kontekstu saopštenja prvotuženog od 18.09.2019. godine („Vesna Medenica je dužna da javnosti objasni zašto je sakrila da je svoju imovinu prodala porodičnom prijatelju, kontraverznom biznismenu Zoranu Bećiroviću, kroz kompleksnu strukturu domaćih i offshore kompanija. Takve šeme predstavljaju školski primjer pranja novca kroz trgovinu nekretninama“).

Dalje, svjedok Milovac kako u saopštenjima prvotuženog, tako i prilikom saslušanja na glavnoj raspravi, tvrdi da se bavio „istraživačkim radom“. Međutim, u svom iskazu od 04.02.2021. godine, on za tužioca drugog reda navodi: „Ja nijesam imao uvida u to da je u vrijeme objavljivanja predmetnog saopštenja ova firma bila registrovana kao firma koja nije of šor. Poznato mi je da je Kipar u Evropsoj Uniji a nisam se bavio time da li je u Evropskoj Uniji zabranjena registracija of šor firmi“. Potpuno je nelogično, neubjedljivo i kontradiktorno da se neko bavi „istraživačkim radom“ u vezi sa problematičnim poslovima, korupcijom i pranjem novca, što je praktično osnovna ako ne i jedina djelatnst i predmet interesovanja „MANS“-a, a da mu nije poznato da na Kipru od 2004. godine, kada je ta država pristupila EU, nema „off shore“ firmi. Milovac, bez ikakvih dokaza za svoje tvrdnje, svjesno i zlonamjerno koristi termin "offshore firme" kako bi tužioca prikazao kao sumnjivog poslovnog subjekta, iako mu je, kao predstavniku NVO sektora koji se navodno bavi korupcijom i pranjem novca, dobro poznato da na Kipru, od njegovog ulaska u EU 2004. godine, više ne postoje offshore kompanije. Uprkos potpunom nedostatku dokaza, Milovac istrajava u ovakvom manipulativnom djelovanju, koje nije vođeno profesionalnom etikom ili istinitošću, već željom da kroz veći uticaj i senzacionalističke napade na tužioca stvori lošu sliku o njemu i njegovoj firmi u društvu. 

Takođe, u svom iskazu od 04.02.2021. godine, svjedok Milovac navodi: „Meni nije poznato da li je Zoran Bećirović dana 26.09.2019. godine dostavio Vijestima i Danu neko saopštenje. Vjerovatno sam pročitao u novinama da Zoran Bećirović prijeti tužbom MANS-u a ne mogu da se sjetim odakle smo to saznali kada smo naveli u našem trećem saopštenju, možda je to bilo istaknuto na nekom od portala“. Ovim djelom svog iskaza svjedok Milovac pokušava da objasni da prilikom pisanja saopštenja „MANS“-a od 26.09.2019. godine nije znao za javni odgovor tužioca prvog reda koji je njegov punomoćnik dostavio„Vijestima“ i ostalim crnogorskim medijima nekoliko sati ranije te da je iz nekog drugog izvora saznao da tužilac prvog reda prijeti tužbom. Na taj način, svjedok Milovac želi da opravda činjenicu da je u saopštenju „MANS“-a od 26.09.2019. godine iznio neistinitu tvrdnju da je tužilac prvog reda „propustio svaku priliku da pruži svoje viđenje saradnje sa predsjednicom Vrhovnog suda“. Međutim, prvotuženi nije u prvostepenom postupku predložio ni jedan dokaz da je javno saopštenje tužioca prvog reda objavljeno u nekom drugom mediju koji nije „Vijesti“ prije objavljivanja saopštenja prvotuženog od 26.09.2019. godine, te da bi svjedok Milovac mogao da pročita ili da dođe do saznanja da tužilac prvog reda „prijeti tužbom“ iz nekog drugog izvora a ne iz samog javnog odgovora tužioca prvog reda. Čak i da je javni odgovor tužioca prvog reda objavljen u nekom mediju prije nego što je objavljeno saopštenje prvotuženog od 29.09.2019. godine, što insinuira svjedok Milovac, njegov iskaz bi i dalje bio nelogičan, neživotan i neprihvatljiv, jer je potpuno nevjerovatno da neko ko se u vremenskom kontinuitetu od više dana i po sopstvjenim riječima „ekskluzivno“ i „istraživački“ bavi istom temom i piše o tužiocima sasvim slučajno stekne saznanje o samo jednom dijelu javnog saopštenja tužioca prvog reda (da „prijeti tužbom“) a da istovremeno ne zna da se u istom tom javnom odgovoru tužilac prvog reda izjasnio u vezi sa prethodnim saopštenjima prvotuženog. 

Iskaz svjedoka Milovca od 04.02.2021. godine je kontradiktoran i u dijelu u kome objašnjva šta za njega znači riječ "kontraverzni“. Svjedok najprije kaže da pod time podrazumijevaju osobu ili posao za koje su u „istraživanjima došli do dovoljnog osnova sumnje da se radi o pojedincu, poslu ili kompanaiji čije djelovanje nije dijelom ili u potpunosti u skladu sa zakonom“ i za koje imaju „dovoljno prethodnih saznanja iz prethodnih istraživanja o sličnim ili istim poslovima“. Svjedok zatim navodi da „kvalifikacija kotraverzan ne znači kriv, osuđen, kriminalac itd“ te da je to njihov („MANS“-ov) vrijednosni sud i kada je u pitanju firma Caldero i Zoran Bećirović“. Dakle, svjedok potvrđuje da je riječ „kontraverzan“ upotrijebljena da se tužioci označe kao subjekti čije „djelovanje nije dijelom ili u potpunosti u skladu sa zakonom“, a zatim pokušava da objasni da to što za nekog tvrdi da posluje protivno zakonu ne znači da je osuđivan ili kriv ili kriminalac. Međutim, kada se ovaj dio iskaza svjedoka dovede u vezu sa već citiranim saopštenjem od 18.09.2019. godine („Takve šeme predstavljaju školski primjer pranja novca kroz trgovinu nekretninama“), očigledno je da je smisao saopštenja prvotuženog bio da se poslovanje tužilaca označi ne samo kao nezakonito, već i kao kriminalno. Osim toga, nižestepeni sudovi potpuno previđaju da javno optuživanje nekoga, konkretno tužilaca, da se bave nezakonitim poslovima, a da za to nema stvarnih dokaza, samo po sebi predstavlja povredu prava ličnosti odnosno ugleda, bez obzira da li se istovremeno radi o tvrdnji da je izvršeno krivično djelo (a iz konteksta proizilazi da je upravo to slučaj). Nameće se zaključak da su objašnjenja svjedoka Milovca u vezi značenja riječi „kontraverzan“ smišljena da pokušaju da opravdaju klevete iznijete u odnosu na tužioca prvog reda, ali se taj pokušaj ne može prihvatiti zbog svih gore navedenih razloga, kao i imajući u vidu da se svjedok već dugo bavi radom u NVO „Mans“, te mu mora biti poznato da je izraz „kontraverzan“ pežorativan i uvrjedljiv i da se koristi za lica koja se bave kriminalnim ili nezakonitim poslovima, što svjedok djelimično i sam priznaje.

Svjedok Milovac je u svom iskazu takođe naveo: „Nijesam siguran da je neka od firmi Zorana Bećirovića imala poslovni odnos sa Milošem Marovićem ili eventualno sa nekom firmom kojuon ima“. Ako je to zaista tako, tj. da svjedok nije siguran čak ni da li je tužilac prvog reda imao bilo kakav poslovni odnos sa Milošem Marovićem, onda se postavlja pitanje zbog čega je svjedok, ako ne radi difamacije tužioca, u saopštenjima „MANS“-a doveo tužioca prvog reda u vezu sa, kako kaže, „Milošem Marovićem, sinom i članom kriminalne organizacije Svetozara Marovića“. 

Iskaz svjedoka Gdinića je kontradiktoran i u suprotnosti ne samo sa pisanim dokazima u spisima predmeta, već i sa iskazom svjedoka Milovca. Svjedok Grdinić je prilikom saslušanja na ročištu za glavnu raspravu koja je održana 19.03.2021. godine u odnosu na izraz „kontraverzni“ naveo: „Ja ne mislim da se radi o omalovažavajućem izrazu, već o riječi koja treba da dočara ulogu gospodina Bećirovića u već navedenim poslovima“. Imajući u vidu da je svjedok Milovac u svom iskazu priznao da za „MANS“ riječ „kontraverzan“ označava nekoga čija djelatnost „nije dijelom ili u potpunosti u skladu sa zakonom“, svjedok Grdinić je očigledno neiskren kada tvrdi da nije u pitanju omalovažavajući izraz.

Kao i svjedok Milovac, svjedok Grdinić je neiskren i kada tvrdi da mu „nije bilo poznato prije objavljivanja predmetnih saopštenja“ da su od 2004. godine na Kipru ukinute off-shore kompanije“. Radi se o opšte poznatoj činjenici koja ne može biti nepoznata nekome ko se bavi istraživačkim radom u oblasti korupcije i pranja novca, naročito imajući u vidu da prvotuženi sve vrijeme tokom parničnog postupka tvrdi da je konkretno poslovanje tužilaca prvog i drugog reda bilo predmet „istraživačkog rada“ i da je imao uvida u registraciju tužioca drugog reda.

Iskaz svjedoka Grdinića je u suprotnosti sa iskazom svjedoka Milovca i u dijelu gde kaže: „Nije mi poznato da je protiv Zorana Bećirovića ili protiv firmi čiji je on vlasnik vođen krivični postupak za pranje novca. Mišljenja sam da je rečenična konstrukcija iznešena iz razloga što smo bili upoznati sa ranijim poslovima g. Bećirovića u već pomenutim predmetima privatizacije“. Dakle, za razliku od svjedoka Milovca, koji je tvrdio da „nijesu nikoga optužili za pranje novca“ već da su „samorekli da takve šeme mogu to predstavljati“, svjedok Grdinić potvrđuje da je baš tužilac prvog reda, a ne neko drugi, označen kao neko ko se bavi pranjem novca zbog njegovih ranijih poslova! Prvostepeni sud je previdio da je ovaj dio iskaza svjedoka Grdinića suprotan ne samo iskazu svjedoka Milovca, već i (pogrešnom) činjeničnom zaključku prvostepenog suda da „u odnosu na tužioca I reda nije iznijeta ni jedna činjenica koja bi ukazivala na nesumnjivo označavanje tužioca I reda kao osobe koja je izvršila neko krivično djelo, konkretno krivično djelo pranje novca“. Irelevantno je to što svjedok Grdinić u svom iskazu ne iznosi pravnu kvalifikaciju da je pranje novca krivično djelo. Bitno je da on nedvosmisleno potvrđuje da se dio saopštenja prvotuženog u vezi pranja novca konkretno odnosi na tužioca prvog reda. Svjedok Grdninić u nastavku svog iskaza pokušava da objasni da se u saopštenju „MANS“-a od 18.09.2019. godine „ne tvrdi da se radi o pranju novca, već da takva šema predstavlja primjer pranja novca“. Kvalifikacija da "takva šema predstavlja primjer pranja novca" nije neutralna niti uopštena, već direktno upućuje na to da se konkretna poslovna aktivnost tužioca smatra "školskim primjerom" kriminalne radnje, čime se bez ikakvog osnova implicira da tužilac učestvuje u nezakonitim aktivnostima. Time je Grdinićev iskaz ne samo nelogičan već i očigledno zlonamjeran, jer izjava predstavlja direktnu i ozbiljnu optužbu koja se ne može tumačiti kao neobavezujući primjer, već kao insinuacija da je tužilac uključen u pranje novca.

Konačno, smatramo potpuno neprihvatljivim propuštanje prvostepenog suda da ocijeni dio iskaza svjedoka Grdinića u kome je naveo: „Ne mogu da se sjetim kako smo došli do podatka da je Zoran Bećirović najavio tužbu. Sada kada mi je ukazano na činjenicu da je Zoran Bećirović dana 26.09.2019. godine u 13:00 časova dao saopštenje za medije u kojem je nagovijestio da će podnijeti tužbu, pretpostavljam da je to bio razlog da MANS objavi saopštenje kao odgovor“. Ako je javni odgovor Zorana Bećirovića od 26.09.2019. godine bio razlog zbog koga je „MANS“ kasnije toga dana izdao novo saopštenje, onda je „MANS“ u tom saopštenju očigleno obmanuo javnost tvrdeći da je Zoran Bećirović „propustio svaku priliku“ da iznese svoje viđenje posla sa Vesnom Medenicom.

Što se tiče svjedoka Sekulović Milana iz „Dan-a“, on u svom iskazu potvrđuje da „Dan“ prima elektronsku poštu, ali isto tako tvrdi da „ne zna ništa o reagovanju Zorana Bećirovića“, te da bi to reagovanje, da je došlo do svjedoka „vjerovatno bilo objavljeno“. Ovakav iskaz je nejasan i kontradiktoran, jer je gotovo nevjerovatno, ako ne i isključeno, da „Dan“ danima prenosi saopštenja „MANS“-a i to na naslovnim stranama a da pri tome javni odgovor tužioca prvog reda „ne stiže“ do novinara iako je primljen elektronskom poštom nekoliko sati ranije. Čak i da javni odgovor tužioca prvog reda zaista „nije stigao“ do svjedoka prije nego što je objavljeno treće saopštenje „MANS“-a (da je tužilac I reda „propustio svaku priliku“ da odgovori), to ne bi bilo nikakvo opravdanje za propuštanje trećetuženog da objavi ako ne kompletan javni odgovor tužioca I reda, ono bar činjenicu da je tužilac I reda dao nekakav odgovor na prva dva saopštenja „MANS“-a, što znači da je netačna informacija da je tužilac I reda „propustio svaku šansu“ da odgovori „MANS“-u. Kako po načelima Kodeksa novnara Crne Gore, koji je pročitan u dokaznom postupku, tako i po Zakonu o medijima i praksi Evropskog suda za ljudska prava koju prvostepeni sud citira, dužnost je novinara da sa pažnjom primjerenom okolnostima provjeri porijeklo, istinitost i potpunost informacije prije njenog objavljivanja. U konkretnom slučaju, i „Dan“ i „Vijesti“ su propustili da objave potpunu informaciju, tj. da je tužilac I reda odgovorio na saopštenja „MANS“-a. Bez obzira da li je javni odgovor tužioca I reda, kako to kaže svjedok Sekulović, „stigao“ do novinara ili nije stigao prije objavljivanja trećeg saopštenja „MANS“-a od 26.09.2019. godine, i „Dan“ i „Vijesti“ su bili u obavezi da makar i nakon toga objave činjenicu da je tužilac I reda dao odgovor na saopštenenja „MANS“-a. To je konstatovala i ombudsmanka „Vijesti“ u svojoj odluci.. 

Zaključak je jasan: propuštanje drugotuženog i trećetuženog da objave značajnu informaciju da je tužilac I reda odgovorio na saopštenja prvotuženog predstavlja očigledan dokaz loše volje drugotuženog i trećetuženog. Pitanje namjere tuženih da postupaju sa dobrom ili sa lošom voljom je i čak i po nalaženju prvostepenog suda ključno pitanje, iako prvostepeni sud pogrešno zaključuje da su tuženi djelovali „dobronamjerno“.

Navedene protivrječnosti i nelogičnosti u iskazima svjedoka su nižestepeni sudovi bili dužni da analiziraju i da u obrazloženju presude daju razloge zbog čega iskaze svjedoka prihvataju ili ne prihvataju, što nijesu uradili iako je punomoćnik tužilaca na ročištu 04.02.2021. godine prigovorio iskazu svjedoka Milovca a na ročištu 19.03.2021. godine iskazima svjedoka Grdinića i Sekulovića, a sve navedeno ponovljeno i u žalbi. Smatramo da ovaj propust predstavlja još jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 15 ZPP, zbog koje se nižestepene presude ne mogu sa sigurnošću ispitati.

Pobijanim presudama je pogrešno primjenjeno i materijalno pravo, što je u značajnoj mjeri posljedica navedenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Imajući u vidu jasne dokaze da tuženi nijesu postupali „dobronamjerno“, da im nije bila namjera da otvore bilo kakvu „javnu debatu“ imajući u vidu da nikada nijesu objavili javni odgovor tužioca I reda na saopštenja „MANS“-a, kao i da tuženi nijesu obezbjedili javnosti tačne i potpune informacije, postupanje tuženih se ne može pravdati praksom Evropskog suda za ljudska prava na način kako to čini prvostepeni sud, a drugostepeni samo potvrđuje bez ikakvog obrazloženja. Ta praksa štiti samo medije koji postupaju sa dužnom novinarskom pažnjom, savjesno i sa dobrim namjerama. To nije slučaj ni sa jednim od tuženih u ovom postupku iz naprijed navedenih razloga.

Pored toga, ističemo da je dio obrazloženja prvostepene presude u kome se navodi da tužioci nijesu dokazali da su pretrpjeli štetu posljedica pogrešne primjene materijalnog prava. Tužilac je u ovoj parnici tražio da sud obaveže tužene da mu plate naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava ličnosti. Članom 210a stav 1 Zakona o obligacionim odnosima je propisano: U slučaju povrede prava ličnosti sud će, prema težini povrede i okolnostima slučaja, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u odsustvu materijalne štete. Radi se, dakle, o naknadi koja se dosuđuje u pravičnom iznosu, tako da tužioci nijesu dužni da dokazuju visinu pretrpljene štete, a visina naknade se dosuđuje vodeći računa o svim okolnostima slučaja,shodno stavu 2 člana 210a ZOO. U konkretnom slučaju, došlo je do povrede časti i ugleda tužilaca I i II reda, te je prvostepeni sud bio dužan da tužiocima dosudi pravičnu naknadu u skladu sa zakonom.

U pogledu nematerijalne štete koja se odnosi na pravno lice, apsolutno je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, nižestepeni sudovi pogrešno zaključuju da je potrebno dokazivati finansijske gubitke kako bi se dosudila naknada nematerijalne štete pravnom licu. Nematerijalna šteta za pravno lice procjenjuje se na osnovu okolnosti slučaja, bez obaveze dokazivanja materijalnih posljedica. Poslovni ugled predstavlja neotuđivi dio prava ličnosti pravnog lica, i njegova povreda može dovesti do pravične naknade iako nije nastala materijalna šteta. Pogrešno tumačenje materijalnog prava ogleda se u stavu nižestepenih sudova koji se fokusiraju na materijalnu štetu, dok se zahtjev tužilaca odnosi na naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda pravnog lica. Pravno lice uživa zaštitu prava ličnosti koja ne proizilaze iz prirodnih svojstava čovjeka kao fizičkog lica, već iz pravne sposobnosti da stiče prava i obaveze. Prava kao što su ugled i identitet su imanentna pravnom licu i uživaju zaštitu od povrede. U predmetu Comingersoll S.A. protiv Portugala (presuda od 6. aprila 2000. godine, aplikacija br. 35382/97), ESLJP je zaključio da se prilikom utvrđivanja nematerijalne štete pravnog lica u obzir trebaju uzeti i neprijatnosti koje su štetnim događajem pričinjene njegovom rukovodstvu. Nižestepeni sudovi su propustili da pravilno primijene ove pravne standarde, na koji način su zanemarili pravni osnov tužbenog zahtjeva. S obzirom na to da su tuženi u ovom slučaju svjesno plasirali informacije koje narušavaju ugled tužioca, primjena ovog principa nalaže da mu pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu za nematerijalnu štetu. U predmetima povrede ugleda, ESLJP naglašava da su sredstva za zaštitu ugleda, uključujući naknadu za nematerijalnu štetu, ključna za očuvanje integriteta pravnog lica u očima javnosti. Budući da su tuženi kroz javna saopštenja i medijske tekstove iznijeli ozbiljne i neosnovane optužbe o navodnim "problematičnim privatizacijama", "pranju novca" i povezivanju tužioca II reda sa kriminalnim organizacijama, a sve bez dokaza i u očiglednom cilju diskreditacije, jasno je da su ovakvi navodi nanijeli trajnu štetu ugledu tužioca i poslovnim odnosima. To što su informacije plasirane putem medija i online platformi, omogućilo je širenje difamacije i učinilo nematerijalnu štetu još ozbiljnijom, što nalaže da se tužiocu II reda dosudi pravična naknada. Ove tvrdnje, koje su neutemeljene i plasirane u javnost s ciljem diskreditacije, direktno štete poslovnim interesima tužioca II reda, te utiču na povjerenje i percepciju partnera i klijenata i nanose nematerijalnu štetu koja zahtijeva pravičnu naknadu. S obzirom na ozbiljnost i trajnost štetnih posljedica, pravična naknada je nužna kao zaštita prava tužioca i kao sredstvo odvraćanja od daljih povreda ugleda iznošenjem neistinitih, neprovjerenih i lažnih informacija te svjesnim i namjernim izbjegavanjem da se čuje i druga strana. 

Nadalje, Viši sud je potpuno zanemario zahtjev tužioca za uklanjanje spornih tekstova, iako su oni dokazano neistiniti i usmjereni na svjesno narušavanje ugleda tužioca. Čak i da je sud smatrao da ne postoji osnova za dosuđivanje nematerijalne štete, što realno nije moguće, bio je dužan da se odlučno odredi prema zahtjevu za uklanjanjem ovih štetnih i obmanjujućih sadržaja. Ti tekstovi, kroz višestruke odluke Ombudsmanke "Vijesti" i Medijskog savjeta za samoregulaciju, ocijenjeni su kao povreda etičkih standarda i manipulacija činjenicama, uključujući izostavljanje odgovora tužioca i prikrivanje istinitih informacija od javnosti. Ignorišući ove nesporne dokaze o štetnim praksama i direktnom kršenju Kodeksa novinara Crne Gore, Viši sud je efektivno omogućio nastavak difamacije i manipulacije na štetu tužioca. Odluke Ombudsmanke i samoregulatornog tijela, same po sebi dovoljne da potvrde kršenje prava tužioca, ovdje su dodatno zanemarene. Umjesto da obezbijedi zaštitu prava tužioca, sud je bez ikakvog obrazloženja prepustio tužene da nesmetano nastave sa plasiranjem neistinitih i destruktivnih tvrdnji, čime se dodatno podriva povjerenje u pravni sistem i njegova načela pravde i pravičnosti.

Zaključak u vezi sa presudom Višeg suda Gž br 2726/22 od 06.09.2024.g. u ovom slučaju ukazuje na njenu krajnju površnost i formalizam. Ukoliko bismo samo nju posmatrali, ne bi se moglo zaključiti da su tužioci uopšte istakli bilo kakve žalbene navode ili prigovore na prvostepenu presudu, jer presuda Višeg suda ne sadrži nijedno razmatranje tih brojnih navoda. Umjesto toga, presuda se ograničava na prepisivanje opštih stavova iz prakse Evropskog suda za ljudska prava, kao i članova zakona i ustava, ali ih ne dovodi u vezu s konkretnim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su od suštinske važnosti za ovaj predmet. Time je presuda postala potpuno arbitrarna i lišena bilo kakvog suštinskog obrazloženja – pro forme odluka koja ne ispunjava svoju osnovnu svrhu i ne pruža tužiocima nijedan jedini odgovor na njihove žalbene navode. 

Zbog svega navedenog, predlažemo Vrhovnom sudu Crne Gore da usvoji reviziju tužilaca, te prinači presude Osnovnog suda u Podgorici P br 4837/19 od 25.03.2022.godine i Višeg suda u Podgorici Gž br 2726/22 od 06.09.2024.g., usvoji tužbeni zahtjev tužilaca u cjelini i obaveže tužene na troškova parničnog postupka po AT-u uz uvećanje shodno tarifnom broju 11AT i uvećanja za PDV ili ukine navedene presude i predmet vrati na ponovno odlučivanje. 

Aktuelno Zoran Bećirović revizija MANS Vijesti Dan medijska mafija korupcija sudovi Vanja ćalović Miodrag Miško Perović Željko Ivanović
Izvor: Aktuelno
6. dec 2024 u 07:02

Komentari (0)

Za sada nema komentara na ovaj članak. Budite prvi da započnete diskusiju!

Nadimak za neregistrovanog korisnika
Napišite Vaš komentar
Ovaj sajt je zaštićen sa reCAPTCHA anti spam mehanizmom.Primjenjuju se Google politika o privatnosti i uslovi korišćenja . Ukoliko ste pravilno upisali komentar dobićete potvrdu da je isti primljen za administriranje. Aktuelno.me zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima ne odražavaju stavove redakcije Aktuelno.me.
Prijavi se Još uvijek nemate nalog? Registrujte se.
CRNA GORA