Piše: Vukašin Perović
Komentar ispod teksta o prvoj tragediji na Cetinju. Ko to živi u Crnoj Gori? Ko truje ovaj narod? Ovako ga nijesu mogli otrovati mediji, društvo, porodica ili četnička literatura.
Ovaj otrov mu je pomutio svijest, ugasio mozak i ne dozvoljava mu da misli. Mržnja prema komšijama, rođacima i kumovima nije rezultat znanja, pročitanog ili naučenog, već rezultat vjerovanja u nešto. A kad u nešto vjeruješ bez razloga, nema tih dokaza i argumenata, nema te sile koja te može uvjeriti u suprotno.
Ođe ne pomažu institucije, tužilaštva i sudstva, koje ovo i onako ne interesuje. Ovo jedino vrijeme može izliječiti. Ali vrijeme koje prolazi bez dolivanja otrova, bez sekte, bez Miloša i Kosova, bez svetosavlja i Ravne Gore, bez juriša na Lovćen i na Crnogorce.
Ima li Crno Gora to vrijeme i vidi li krivce? Može li profukcionisati uspavana pravna država pa da institucije počnu da rade svoj posao? Ili će se ovaj otrov toliko proširiti da ćemo svi oboljeti. Jer ako bi svi izdali Crnu Goru, ako bi se svi posrbili i prodali, ako bi se svi razboljeli, Crna Gora bi prestala da postoji.
Ali… “Ima jedno mjesto”. Ima Cetinje. Tu je vječna zublja Crne Gore. Ono je luča čojstva, poštenja, junaštva i slobode. To je protivotrov za mržnju, sekte i kokarde. To je penicilin i prijeki lijek za ovu kugu koja je stigla u Crnu Goru. Zato im i smeta Cetinje. Ali kako pomoći bolesniku koji ne vidi da je bolestan, pa zbog toga odbija terapiju?
