Priče sa ''Ognjišta'' - život i tradicija crnogorskih gorštaka
Podijeli vijest

Priče sa ''Ognjišta'' - život i tradicija crnogorskih gorštaka

''U poređenju sa modernim vremenom, tradicionalni život Crnogoraca i Crnogorki osvijetljen u ''Ognjištu'' čini se gotovo arhetipskim, sa naglaskom na jednostavnosti, strogosti, ali i toplini odnosa među ljudima. To je vrijeme kada su se vrijednosti prenosile kroz priče i običaje, kada se hrana dijelila za trpezom, kada je svako ime i prezime nosilo značaj i kada su porodične veze bile temelj na kojem se zasnivala cijela zajednica''
Autor:
Aktuelno
30. sept 2024 u 07:49

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Knjiga „Ognjište“ Dragana (Mitova) Đurovića je zbirka priča, kazivanja i opisa života u Crnoj Gori. Đurović, dugogodišnji novinar i dokumentarista, prenio je duh, običaje i svakodnevicu ljudi sa crnogorskih ognjišta i ljutog krša koji su bili i ostali simbol doma, tradicije i života. Njegove priče su bogate detaljima i ispunjene toplinom i nostalgijom, često posvećujući pažnju onim segmentima života koji su već pomalo izblijeđeli i nestali sa starim vremenima. „Ognjište“ u ovoj knjizi ima posebno značenje – to je duhovno svetilište, mjesto okupljanja porodice, đe su se odigravali svi bitni životni trenuci, đe su se đeca rađala, odrasla, bolesnici njegovali a umrli ispraćali. Đurović koristi ognjište kao metaforu za dom, porodicu i tradiciju, i kroz svoje priče oživljava svijet koji je sada ostao samo u sjećanjima. Njegovo pripovedanje nije samo sentimentalno podsjećanje na prošlost, već i dokument o vremenu i ljudima čiji se glasovi i životni putevi polako gase. Njegov stil pisanja je topao, lirski, ispunjen emocijama i slikama koje oživljavaju pejzaže, navike, rad i običaje stanovnika Crne Gore. Ovo djelo nas podsjeća na značaj čuvanja tradicije, pamćenja korijena i očuvanja onoga što je nekada bilo osnova života.

Knjigu nam otvara priča „Amanet“, koju je ispričao Čedo Filipov Radojičić, osvetljava tradicionalne vrijednosti i moralna načela crnogorskog života. Ova priča fokusira se na koncept amaneta, odnosno zavještanja, poslednje volje koja se ostavlja onima koji ostaju iza nas. Kroz ovu priču, pripovijeda se o značaju riječi, tradicije i morala koji su se poštovali u starim crnogorskim krajevima, đe su riječ i čast bili važniji od bilo kakvih pisanih dokumenata ili pečata. Svijet priče o amanetu oslikava prošlost u kojoj se radilo „od zraka do mraka“, đe su svi članovi domaćinstva, od najmlađeg do najstarijeg, bili uključeni u rad i obaveze. Fokus priče je na vrijednostima koje su se prenosile generacijama – na vjernosti, odgovornosti i poštovanju koje su mladi trebali imati prema starijima, kao i obavezi prema nasljeđu i porodičnim običajima.

U priči se prenosi testament Stanoja Jovova, koji je simbol vrijednosti jednog vremena kada su riječi imale težinu „ka planina“. U svom testamentu, Stanoje ostavlja svu svoju imovinu svom unuku Ivu, pod uslovom da ga on do kraja života poštuje, brine o njemu kao o čoveku i sahrani po hrišćanskim običajima. U suprotnom, nasljedstvo mu neće pripasti. Testament je potpisan krstom i zabilježen rukom popa, što pokazuje koliko je važna bila riječ a ne birokratski dokumenti. Iz ovoga proizilazi jasno moralno načelo – čojstvo i odgovornost prema bližnjima su osnova po kojoj je ovaj svijet funkcionisao. Poruka priče je da se amanet nije odnosio samo na materijalno nasljeđe, već na nasleđe časti, riječi, i principa koji su regulisali odnose unutar zajednice i porodice. Sudbina i opstanak porodice zavisili su od toga da se svaka riječ i obećanje ispune, jer su amaneti prenošeni sa generacije na generaciju kao svetinje, čuvajući tako mir i čistoću obraza. Đurovićeva priča „Amanet“ evocira duh prošlih vremena kada su riječi bile neizbrisive a poslednja volja predaka bila svetinja koju treba poštovati. Domaćinstvo nije bilo samo mjesto stanovanja već i duhovno utočište, čiji je mir zavisio od toga da se amaneti poštuju i da se sudnji dan dočeka s mirnom dušom.

Priča „Đedovina“, koju pripovijeda Darko Miladinov Abramović, bavi se dubokim pitanjem suštine života u gradu i na selu, postavljajući u prvi plan vrijednosti vezane za očuvanje porodične tradicije, zemlje, i ognjišta – đedovine. Darko evocira razliku između života u gradu i života na selu, ističući kako gradski način života često znači otuđenost, nedostatak vremena i podređenost ritmu koji je nametnut spolja. Za razliku od toga, život na selu, posebno na sopstvenoj đedovini, donosi slobodu, samostalnost, i autentično postojanje koje je u skladu s prirodom, tradicijom i porodičnim vrednostima. Na selu je, prema riječima Miladina, čovjek svoj gazda, dok u gradu živi „za druge“ – za poslodavca, društvo i spoljne norme koje ograničavaju njegovu slobodu i autonomiju. Selo, iako je teže za život zbog znoja i truda potrebnog za preživljavanje, pruža osjećaj pripadnosti i smirenosti koje donosi đedovina – rodna zemlja koja je nasljedstvo predaka. Povratak na đedovinu nije samo fizički povratak na zemlju, već i simboličan čin povratka korijenima, pravim vrijednostima i unutrašnjem miru. Priča nam prenosi mudrost da čak i kada ognjište izgleda napušteno i prekriveno pepelom, ono uvijek čuva iskru iz koje se može zapaliti novi oganj. Time se naglašava kontinuitet života i tradicije – đedovina čuva ne samo materijalno nasljedstvo, već i duhovne vrijednosti koje se prenose sa koljena na koljeno. Uzimajući u obzir koliko je teško preživljavati u „krševitim“ krajevima Crne Gore, Đurović u ovoj priči prenosi snagu karaktera i volje da se tradicija i ognjište sačuvaju i održe uprkos svim izazovima.

Priča „Kost“ Miloša Velišina Jovanovića osvjetljava tešku svakodnevicu crnogorskog sela i bavi se temama štednje, borbe za opstanak i mudrosti potrebne za očuvanje života u surovim uslovima. Veliša koristi motiv kosti kao metaforu za poslednji, najsiromašniji zalogaj i uči nas da čak ni pas neće golu kost, ako nema mesa na njoj. Kroz ovu priču prožima se duboko ukorijenjena filozofija života – mudrost koja proizilazi iz borbe sa siromaštvom i potrebom da se svaki resurs iskoristi na najbolji način. Veliša u priči prenosi lekciju da je život na selu često bio surov i ispunjen oskudicom, ali da je iz te muke proizašla snaga, upornost i domišljatost. Opisuje kako su ljudi davali kravama koprivu i čađavu slamu samo da bi preživjrlr do proljeća, što osvjetljava težinu svakodnevnog života u planinskim predjelima. Takav način života naučio je ljude da poštuju svaki zalogaj, da planiraju unaprijed i da cijene ono malo što imaju. Priča upozorava na opasnosti nepromišljenog trošenja i nemarnog života – rđa koja „ije rasađenu motiku“ simbolizuje propadanje tradicije, rada i zajednice kada se vrijednosti ne njeguju. Veliša kroz ovu priču apeluje na razumijevanje da čak i kada postoji izobilje, potrebno je pažljivo planirati i šteđeti, jer nevolje i glad mogu brzo zakucati na vrata. Poruka je jasna – kako god bilo teško, uvijek treba misliti na sjutrašnji dan i na to da se sačuva ono što je od životne važnosti. Priča završava mudrim savjetom da se đeci prenesu riječi đeda Miloša Velišina: „Ne štedi se na dno vreće, golu kost ni pašče neće“. Ovaj savjet je zapravo životna lekcija o opreznosti, skromnosti i neophodnosti štednje, ali i o nužnosti poštovanja svakog trenutka i svakog resursa, kako bi život na selu opstao i imao smisla u teškim uslovima.

Priča „Verige“ Mira Pavićeva Dragovića osvjetljava razliku između tradicionalnih vrijednosti sela i novog načina života koji donosi obrazovanje i gradski uticaj. U središtu priče je sukob između oca i sina, između generacija koje su oblikovane potpuno različitim načinom života. Miro Pavićev, vrijedni i glasoviti domaćin, kroz sopstvenu borbu za opstanak prikazuje patrijarhalne vrijednosti, dok njegov sin Pero, školovan u „bijelom gradu“, donosi drugačije norme, jezik i ponašanje koje su u raskoraku sa porodičnom tradicijom. Priča počinje lamentacijom nad promjenama koje je donijelo vreme školovanja sina Pera. Otac se žali kako je sin, po odlasku na školovanje, zaboravio običaje i način života svoga doma, čime su „verige postale bijele“. Verige, simbol ognjišta i tradicije, metafora su za promjenu koja se dogodila u Perovom karakteru, ali i za napuštanje tradicije i udaljavanje od porodice. Perova promjena očituje se ne samo u ponašanju i jeziku, već i u njegovom izgledu i načinu obraćanja roditeljima.

Milena, Perova majka, prikazuje bezrezervnu ljubav majke prema đetetu, čak i kada je ta ljubav testirana sinovljevim ponašanjem. Njeno nastojanje da sačuva ono malo što ima, farbajući jaja za Uskrs i pripremajući obrok za sina, pokazuje kako u njoj živi vjera u porodicu i nadu da će obrazovanje sina donijeti boljitak porodici. Kada Pero dolazi kući, majka ga gotovo ne prepoznaje zbog njegove duge kose i moderne gradske odjeće. Njegov način izražavanja, poput upotrebe riječi „kevo“ i „ćale“, naglašava udaljenost od porodičnog korijena a njegova ravnodušnost prema očevom teškom radu izaziva osjećaj razočaranja. Otac, čiji su dlanovi „ka kora cerova“, oličenje je rada i požrtvovanja, takođe reaguje dubokom gorčinom kada vidi kako se njegov sin promijenio. Taj sukob kulminira kada sin odbija da popije rakiju sa ocem, opravdavajući se „obavezama“ i stilom života u kojem se ne pije alkohol.

Završna očeva rečenica, „Majčinim suzama ne treba se veseliti, niti se jeziku sa svoga ognjišta sprdati“, snažna je poruka o važnosti poštovanja tradicije i porodičnih vrijednosti. Ova rečenica predstavlja upozorenje, ali i žal nad promjenom koja se desila – sinovljevim odbijanjem korijena i udaljavanjem od običaja. Verige koje su postale bijele simbolizuju ne samo fizički simbol ognjišta, već i emocionalnu vezu koja se tanji između oca i sina, između prošlosti i sadašnjosti. Priča „Verige“ tako na snažan način osvjetljava sukob starog i novog, ruralnog i urbanog, tradicije i savremenog svijeta, ukazujući na to da u promjenama koje donosi vrijeme treba biti oprezan kako se ne bi izgubile one vrijednosti koje su nas oblikovale.

Priča „Obraz“ Boža Nikolina Pavićevića predstavlja dirljiv prikaz časti, zajedništva i povjerenja među ljudima, bez obzira na njihov etnički ili društveni status. Kroz priču se osvjetljava odnos između lokalnog stanovništva i romskih karavana koji su prolazili kroz njihovo selo i donosili duh prijateljstva, solidarnosti i poštenja. Kroz prisne i živopisne opise svakodnevice, priča nas vodi u prošlost u vrijeme kada je poštovanje riječi i časti – obraza –što je bilo ključno za zajednički život.

U centru priče su Sejdo i Bekrija, Romi koji su prolazili sa svojim karavanima, pružajući pomoć, radeći i živeći u skladu sa lokalnim stanovništvom. Njihov način života, pun pjesme, rada i prijateljstva, oživljava duh solidarnosti i bliskosti koji je vladao među različitim ljudima. Oni nisu bili samo putnici i „stranci“, već i članovi zajednice, dio njenog duha i atmosfere. Pavićević opisuje kako su u njihovim čergama, do ponoći, odzvanjale pjesme, mirisala varena kokoška i kako su zajedno dijelili hranu i radost. To je zajedništvo osnaživalo vezu među ljudima i stvaralo nepisana pravila i norme – zakon koji nalaže da „karavane niko da ne dira, nego neka idu kuda ih put vodi“. U priči se ističe kako su Sejdo i Bekrija bili „vala ka naša čeljad“. Iako su živeli nomadskim načinom života, pomagali su lokalnom stanovništvu, pružali ruku kada je bilo potrebno i dijelili sve što su imali. Njihov dolazak u duboku zimu da odaju poštu pokojnom učitelju Mitu Šakovu govori o velikom poštovanju koje su imali prema ljudima i životu. Ova posvećenost poštenju i zajedničkim vrijednostima bila je temelj njihovog postojanja i integracije u društvo. Kroz lik Boža Nikolina i priču o Romima, priča zapravo slavi poštenje, jednostavnost i čist obraz – vrline koje su bile ključne za skladan život u zajednici. „Ruka ruku mije, obraz obadvije“ nije samo poslovica, već životna filozofija koja naglašava međusobno poštovanje i brigu. Poruka priče naglašava koliko je važno čuvati obraz i živjeti čestito – ruke koje se međusobno pomažu su istovremeno, ogledalo časti i poštenja, i takav način života obezbeđuje mir, poverenje i zajedništvo. Na kraju, priča „Obraz“ nostalgično osvjetljava prošlost kada su vrata kuća bila otključana a odnosi među ljudima zasnovani na povjerenju i poštovanju. Danas, sa nestankom tih karavana, nestali su i ti duhovi prošlosti, ali priča Boža Nikolina Pavićevića zadržava živu uspomenu na vrijeme kada su ruke bile čiste, a obraz svijetao.

Knjiga „Ognjište“ Dragana Mitova Đurovića predstavlja bogatu riznicu priča, kazivanja i refleksija o životu u Crnoj Gori, uhvativši duh i tradiciju jednog vremena koje polako nestaje iz svakodnevnog života. Đurović je, svojim pisanjem, uspio da uhvati esenciju tradicionalnog crnogorskog života – one vrijednosti, običaje i emocije koje su vezivale ljude za ognjište, za mjesto okupljanja porodice i duhovno središte doma. Kao zbirka priča i sjećanja, „Ognjište“ ne samo da evocira prošlost, već je čuva i prenosi budućim generacijama, podsjećajući ih na ono što su nekada bili i na ono što je oblikovalo njihov identitet. Knjiga se može shvatiti kao svojevrsni zbornik života Crnogoraca i Crnogorki, đe su ognjište i dom centralni simboli tradicije, porodice i života u planinskim i ravničarskim krajevima. Kroz različite priče, Đurović oslikava svakodnevne situacije, odnose među ljudima, sukobe generacija, moralna načela i preplitanje radosti i tuge. Ognjište postaje metafora za sve ono što je trajno, duboko ukorijenjeno i nepromjenljivo – mjesto đe su se prenosile priče, đe su se dijelili trenuci sreće i tuge, đe su se rađali, odlazili ali i umirali. U tom kontekstu, knjiga se pretvara u lirsko-dokumentarni prikaz života koji više ne postoji, ali koji nastavlja da živi u sjećanjima onih koji su ga doživjeli i u riječima autora.

Tradicionalni život Crnogoraca i Crnogorki, kakav se prenosi kroz ovu knjigu, bio je ispunjen radom, poštovanjem prirode, dubokom povezanošću sa porodicom i zemljom. Nije bilo lako živjeti na surovim planinskim prostorima, ali je to donijelo poseban karakter ovom narodu – upornost, čast, poštovanje riječi, i gostoprimstvo. Đurović bilježi običaje, rituale i svakodnevne radnje koje su oblikovale generacije: od mobi, zajedničkog rada na imanju, preko surovih zimskih dana provedenih u borbi za opstanak, do svetkovanja praznika kada se okupljala familija i kada se veličao zajednički duh. Kroz sve ove slike prožima se duboka emocija i poštovanje prema životu u prirodi i prema ognjištu kao jezgru zajednice.

U knjizi „Ognjište“, ognjište je ne samo mjesto đe se okupljala porodica, već i mjesto đe se prenosila mudrost i životna iskustva sa koljena na koljeno. Tradicionalni život Crnogoraca bio je prožet jasnim moralnim pravilima, duboko ukorijenjenim običajima i osjećajem za zajedništvo. U tom svijetu, svaki član porodice je imao svoju ulogu, a stariji su se poštovali kao čuvari mudrosti i običaja. Đurovićeve priče često govore o očevima i majkama koji su svojim rukama podizali kuće, radili na polju, čuvali đecu i brinuli o budućnosti porodice. To je svijet u kojem se radilo „od zraka do mraka“, đe se zemlja obrađivala sa posvećenošću i poštovanjem, đe su stari znali kako da se postave prema svakom izazovu i đe su riječ i obraz imali veliku težinu.

U poređenju sa modernim vremenom, tradicionalni život Crnogoraca i Crnogorki osvijetljen u „Ognjištu“ čini se gotovo arhetipskim, sa naglaskom na jednostavnosti, strogosti, ali i toplini odnosa među ljudima. To je vrijeme kada su se vrijednosti prenosile kroz priče i običaje, kada se hrana dijelila za trpezom, kada je svako ime i prezime nosilo značaj i kada su porodične veze bile temelj na kojem se zasnivala cijela zajednica. Kroz Đurovićevo pero, čitalac osjeća nostalgiju za tim vremenom – vremenom koje, iako teško, donosi osjećaj pripadanja i sigurnosti, jer je život tada bio jasno definisan i prožet dubokim osjećajem za dužnost, čestitost i zajedništvo. Ova drgocjena knjiga sa svojim svjedočanstvima šalje nam smisao o neizbježnom prolasku vremena i transformaciji svijeta. „Ognjište“ nas podsjeća na to koliko je važno pamtiti i poštovati svoje korijene, cijeniti male trenutke svakodnevnog života i prenijeti te vrijednosti budućim generacijama. Đurović kroz svoje kazivanje šalje poruku o trajnosti onih najvrijednijih stvari – doma, porodice, i tradicije – koje nas oblikuju i koje čine naš identitet. „Ognjište“ je, u svojoj suštini, poziv na očuvanje tih vrijednosti, jer su one temelj na kojem se gradi svaki narod i zajednica.

Božidar Proročić Ognjište Dragan Mitrov Đurović
30. sept 2024 u 07:49

Komentari (0)

Za sada nema komentara na ovaj članak. Budite prvi da započnete diskusiju!

Nadimak za neregistrovanog korisnika
Napišite Vaš komentar
Ovaj sajt je zaštićen sa reCAPTCHA anti spam mehanizmom.Primjenjuju se Google politika o privatnosti i uslovi korišćenja . Ukoliko ste pravilno upisali komentar dobićete potvrdu da je isti primljen za administriranje. Aktuelno.me zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima ne odražavaju stavove redakcije Aktuelno.me.
Prijavi se Još uvijek nemate nalog? Registrujte se.
CRNA GORA