Piše: Slavko Mandić
Bavim se poslom koji mi omogućava da nešto više saznam u opštem haosu i metežu koji je zadesio Crnu Goru. S razlogom vjerujem da će se naći neko od aktera skrojenih domaćih čudesa da mi šapne na uvo koju riječ o raskošima strahopoštovanih ideja brata Abaza. Ili domaćeg slučajnog stvora, fasciniranim likom i (ne)djelom stranoga Vučka, sveznajućeg vinopije i našeg iskrenog krvopije. I bude takvih. Istina malo, ali dovoljno da za tren zasvijetli i da povjerujem da razuma ima mrva makar. A onda se javi neki petao (kokot po crnogorski, strani jezik četničkog preśedatelja Skupštinom omražene mu Crne Gore) tvrdnjom da nešto mora ovako i onako, po principu totalne partijske poslušnosti koja definiše određene pozicione prednosti u kadriranju, uglavnom ničega. Ta uslovna pomagala znaju taman koliko i višestruki ministar poljopriredni, o jednoj od najznačajnijih grana našeg društvenog proizvoda, kojom strmoglavo rukovodi. I ostali, broja im se ne zna, pa otud strah da smo pred bankrotstvom i da će nam u svakom smislu biti grđe no što nam je ikad bilo.
Ali što je život ako Srbi nijesmo i ako ne možemo iz pojate Jasenova polja zapjevati srbijanski nacionalni preporod: Veseli se srpski rode, najčuvenije srpske popadije Danice Crnogorčević, zbog čijeg je poja i Nole nacionale postao nacionalac prve klase, dok mlatara, nesiguran u svoje porijeklo, s namjerom da zadivi popove i ubijedi sumnjičave da se istinski odrodio i postao ono što niko njegov, ako mu se ćale preskoči, nije bio to što je on danas. To je kompleks koji se teško liječi. Đoković ne živi u Srbiji. Njegova voljena zemlja i još voljenija crkva ni cent ne ubiraju od poreza koji ostavlja po bijelome svijeta. I to onima koji s gađenjem gledaju na njegova šovinistička iskakanja. Zbog čega mu uglavnom zvižde kada izađe na teren. Oni ne razumiju koliko je strahova u njemu. Pojma nemaju da neko može da ima roditelja kakav je njegov. Koji ga je gurnuo da ljubi ruku ocu Vučiću, još dok je mlađan momak bio. A onda mu počeli sistematski usađivati da nije ono što su mu bili čukunđevodi, prađedovi i đedovi. Zbunjeni junoša je upravo zbog takve roditeljske naobrazbe postao savremeni interpretator Veseli se srpski rode, koji će na Kosovo kad stigne da pokrene što je pravom Srbinu zadatak. Po onome što čine prijeteći sa distance, jasno je da je to ništa i da od ništa dolazi.
Crna Gora je druga priča. Ovđe se naivno vjerovalo da će zapadni partneri stati u odbranu naše zemlje i da neće dozvoliti klerofašizmu da se razmahne i uzme dizgine upravljanja u svoje nečasne ruke. A upravo su to uradili. Glumeći zainteresovanost u demokratske procese za koje je Crnoj Gori bila neophodna smjena vlasti, oni su Vučiću slali poruke da na ovim prostorima može da izvodi njegov nečasni inžinjering, shodno potrebama nečasne politike koju vodi. I da uzme Crnu Goru. Podržali su litije, jer ondašnja vlast nije znala da se snađe. A i kako bi kad je bila uljuljkana u vlastitom izobilju. Vjerovali su da će još stotinu ljeta.
Zapad je Vučiću omogućio da u Crnoj Gori bude istok. Samo da Kosovo ne dira. Jer je to njihov proizvod koji će zalivati, njegovati i pomagati. A Vučić, prokazani šovinista sa neskrivenim namjerama da stalnim udarima porobi Crnu Goru i sve crnogorsko uništi u korijenu, zna da iskoristi datu mu šansu. Svjestan da je izgubio Kosovo, naročito poslije neuspjelog terorističkog pokušaja jalovo osmišljenog u tamošnjem selu Banjska, on se posvetio posrbljavanju Crne Gore. Novca ne fali. A za pogani naum će mu najbolje poslužiti predstojeći popis. Pored popova, koje mu je stavio na raspolaganje nadaleko čuveni hrišćanin Prle (možda onaj lik iz Otpisanih), ima dobar broj ovdašnjih kandidata, uspješnih preletača i još uspješnijih nacionalnih izdajnika. Oni su danas uspješni Srbi, koje će zasigurno šutnuti vlasnici čim odsluže glibavu rabotu.
Crnogorska opozicija mora da se prene. Zadnja je ura. Da ustane na noge lagane i saopšti narodu što mu je činjet. Kako se oduprijeti aždajama koje ne prezaju ni od čega? Da donesu zajednički stav o popisu koji će biti baziran na jasnim smjernicama, obrazložen činjenicama koje se ne mogu poreći. Ako se ide na bojkot, onda da to učine ujedinjeni. Da ne bude onih koje će pizma naćerati da zbog inata pruže ruku zlu koji je nasrnuo na Crnu Goru. Da niko ne liči na cetinjski slučaj i sramotu koju su načinile navodne patriote, čineći koalicionu vlast sa onima koji mrze crnogorsko ime i prezime.
Spajić obećava da će popis biti u skladu sa dogovorom postignutim sa opozicijom. A kako ćemo znati da se dogovoreno realizuje? Još uvijek je mnogo nepoznanica. Srbi su odradili kampanju. Sve je u Crnoj Gori srpsko. Crnogorci ni slova. Osim nekoliko bilborda za bojkot, ništa nije učinjeno da narod vidi da su i s ove druge strane ozibiljne snage koje neće dozvoliti da se pokrade popis i pretvori u pljačku crnogorskog identiteta. Malo još vremena ima. A ako ne bude bilo odgovora suverenista na jasan pokušaj Vučićevog posrbljavanja Crne Gore, ne treba ni da ga više bude.
Zato, još uvijek nije kasno, mada vrijeme ističe. Ako istekne Crnogorcima, neka svi budu uvjereni da nikome u ovoj državi više neće biti komotno.
Bože daj da se to nikada ne dogodi!
Zato, U PAMET SE CRNOGORCI!
