Piše: Andrej Nikolaidis
Nezgodno je to sa uniformama, jer njihov izgled i simboli na njima obavezuju. Kad nešto staviš na uniformu, to znači: za ovo se borim. Partizani su, tako, nosili petokraku ne zato što im se sviđalo kako izgleda i jer su mislili da im dobro stoji crveno, nego zato što su za ideju koju petokraka simbolizuje bili spremni umrijeti. A mnogi i jesu.
Specijalna protivteroristička jedinica je na rame turila kapelu Karađorđevića. Time je crnogorska policija obećala da će se za kapelu oružano boriti. Ili ako hoćete: budu li je vlasti i SPC zidali, tu će gradnju specijalci oružano obezbjeđivati. A oni koji se toj gradnji budu protivili, dakle mi, unaprijed su klasifikovani kao teroristi.
To je vrlo ozbiljna jedinica čiji pripadnici rade vrlo ozbiljan posao. Tužno je da ih Demokrate, gospodari crnogorske vojske i policije, koriste kao hodajući bilbord za svoja obećanja. Umjesto da obnove kapelu i ispune Đedov zavjet, Demokrate, Front i Joanikije neprekidno drve o kapeli, obećavaju izgradnju, a sad je evomećui na policijske uniforme. Da su kapelu popeli na Lovćen, ne bi je sad prišivali na uniforme. Kako bih vam rekao: đe ima seksa, slabo se otvara pornhub.
Ne manje – ako ne i više – zanimljiv je onaj krst na logotipu protivterorista. Jer, kako kažu, Crna je Gora građanska država. No pretpostavljam da su svi, a naročito pripadnici manje brojnih naroda, do sada ukapirali: građanska je kada fali ruku u parlamentu, pa su potrebne njihove. Kad ne fali ili fali više no što oni ruku imaju, onda je Crna Gora država kojoj je „potrebno izmirenje pravoslavne većine“.
Pitanje je svih pitanja: protiv kojega i čijega terorizma će se ovi sa krstom na ramenu, u ime krsta boriti?
E, vidite, tu stvari postaju zanimljive. Uprkos javnosti nametnutoj predstavi po kojoj je terorizam inherentan islamu, stvarnost je na ovim prostorima posve drugačija. Ako bismo se držali standarda koji su uspostavljeni, a po kojima se svaki napad koji izvede musliman, bez obzira na njegov cilj, smatra „islamskim terorizmom“, došli bismo do zaključka da su gotovo svi najzloglasniji teroristički napadi ovdje bili akcije „hrišćanskog terorizma“.
Na primjer: ubistvo Aleksandra i Drage Obrenović. Koje je izvela tajna, dakle teroristička organizacija „Crna ruka“. Hrišćani, dakle.
Pa Sarajevski atentat. Koliko je poznato, Gavrilo Princip nije bio musliman, niti mu je Kur’an bio omiljena knjiga. Niti je, rekosmo, muslimanska bila “Crna ruka” koja je stajala iza tog terorističkog čina.
Što će reći da je bizarno postaviti kapelu Karađorđevića na amblem protivteroristčke jedinice, jer Karađorđevićima terorizam nije bio stran: terorističkim aktom došli su na vlast, terorističkim aktom započeli su Prvi svjetski rat.
Onda Aca-kapela, kojega je 1934. u Marselju ubio VMRO, uz logističku podršku ustaša: opet hrišćani.
Atentat na Đinđića. Znate li koja je bila himna Legijine JSO? „Hriste bože“. Počinje ovako: „Hriste Bože, raspeti i sveti“.
Ovo vam hoću reći: ako na ovim prostorima dođe do kakvog terorističkog napada, kudikamo je veća vjerovatnoća da će se, prije nego se ustremi na metu, napadač prekrstiti nego uzviknuti tekbir.
