Piše: Neven Mitrović
Kada je Jakov Milatović, poslije još jedne svinjarije velikosrpskog provokatora Daria Vraneša, zagrmio sa twittera da je dominantan karakter "vlasti anti-crnogorski, koji se ogleda u slavljenju retrogradnih ideologija, ekonomskom populizmu i urušavanju dobrosusedskih odnosa", čak i najsumnjičavijim građanima se učinilo da će konačno početi da se ponaša u skladu sa svojim izjavama u posljednjih godinu dana.
Te večeri je na poziv Evropskog saveza njegov odbornik u Podgorici Balša Špadijer dao čvrsta uvjeravanja da se može napraviti većina - Evropski savez, Pokret za Podgoricu, DPS, SEP, URA i da će Dajko & co o trošku BIA, a ne građana Podgorice obilaziti beranska sela.
Ali ne lezi vraže. Dovoljno je bilo samo nekoliko twittova, skeč crnogorske Jovane Jeremić ispred kabineta Milatovića, dopis zbora Miholjskih dječaka, najava mini-litija u Danilovgradu, da već iduće večeri PZPG ode na razgovore sa državnom vlašću, poslije kojih su pristali na mrvice od vlasti u vidu onoga što su imali raniji i onoga što je imala URA, koju su na epski način predribrali i u potpunosti izbacili iz kolosjeka.
Brzo je Nađa Ljiljanić zaboravila čuvenu odu Maradoni koji je "kao i njihov Luka" nosio 10, brzo su utihnuli glasići o PES kao užasnoj vlasti i o tome da su partije "nekadašnjeg DF kancer crnogorskog društva".
Sličnost je očigledna: Lilić sa Miloševićem i Milatović sa Vučićem
Tako smo dobili još jednog u nizu prolaznih političara kojih se poslije mandata niko neće ni sjećati. Nešto niža verzija bivšeg predsjednika SR Jugoslavije, marionete Slobodana Miloševića - Zorana Lilića poručenog sa kineskog sajta.
Jovan bez zemlje - Jakov bez partije
Pokazalo se i da politčar bez partije nema čime da prijeti u Crnoj Gori. Milatović je imao šansu da se postavi kao lider grupe za odbranu Ustava i ustavnog karaktera naše zemlje. Tu uvijek ima barem 10 odsto birača. Kad tome dodamo one tradicionalne "filipovske" glasače - "predsjednik je pošten i lijep", moglo bi se doći do 15 odsto glasova koji bi determinisali političke prilike u Crnoj Gori.
Time bi i ogromna ambicija i sujeta Jakova Milatovića bili zadovoljeni, jer jedina stvar veća od njegovog ega je njegova ogromna želja da vlada. Ali partija se ne pravi tako što su ti perjanice Nađa bez škole, Vučinić bez stava, bankarski Špadijer ili NSD Krstović. Ta ekipa ne može dobiti izbore za mjesnu zajednicu, pa da stave pet Jakova na bilborde. I da ekipa naravno nema 2.400 glasova u Podgorici koliko je potrebno za cenzus, tako da će sada ustvari glasovima Luke Rakčevića nešto kao da vode u Podgorici. Pokazalo se da lideri bez snage, od Jovana bez zemlje, do Jakova bez partije, mogu samo da prave ustupke, nikad napredak.
Građani Crne Gore iznevjereni od političara-demagoga
Bolje od svega da će ovaj tekst pogoditi suštinu političke propasti Jakova Milatovića govori njegovo glasno ćutanje poslije izdaje volje birača u Podgorici. Pet dana tihovanja jasno govori da će njegov krajnji domet u budućnosti biti da primi kakvog ambasadora, vrati tri zakona godišnje i da se snimi ispred kakve zgrade EU dok priča besmislice. A umjesto toga mogao je viđeti kako izgleda pravi predsjednik u Hrvatskoj, koji lagano dođe do 49 odsto u prvom krugu izbora protiv svih kandidata vlasti i desne opozicije sa prostim, ali istinitim sloganom "predsjednik za predsjednika". Nek razmišlja Jakov o tom sloganu naredne tri godine kako je to mogao biti i on, samo da je imao hrabrosti i čvrstine.
Jakov se pokazao kao bezlični politikant bez stava i nakon tragičnog događaja na Cetinju, koji je razotkrio nesposobnost i destruktivno djelovanje aktuelne vlasti i pokrenuo talas nezadovoljstva među građanima. Predsjednik ćuti i jasno je da je nakon Podgorice ostao bez i ono malo kredibiliteta koji je možda imao. Iako je to izgledalo apsurdno, sad bi mu možda i najbolja opcija bila da se pokunjen i ponižen vrati u PES, pod okrilje njegovog nekadašnjeg partijskog saborca, Milojka Spajića i naravno Andrije Mandića i Aleksandra Vučića koji se zaista pitaju.
