Piše: Andrej Nikolaidis
Skupština Crne Gore ne samo da neće osuditi zločin u Šahovićima, nego o tome neće ni raspravljati. Tako su odlučile stranke većine pa kao perut sa ramena kaputa otresle Bošnjačku stranku, čiji je prijedlog odbijen. Opozicione DPS i URA podržale su prijedlog.
Da se podsjetimo. To je ista ona Skupština koja je donijela Rezoluciju o genocidu u sistemu logora Jasenovac , Dahau i Mauthauzen.
Dakle ovako: naša će Skupština osuditi zločine u Hrvatskoj, Gornjoj Austriji i Bavarskoj, zločine sa kojima Crna Gora nema apsolutno ništa. Ali o zločinu počinjenim nad našim sugrađanima, u tada izbrisanoj i nepostojećoj Crnoj Gori, pod ogavnim režimom Kararađorđevića – o tome nećemo ništa. Piva i Velika – može. Šahovići – ne može. A što li, majka mu stara? Da nije možda zato što su u Šahovićima pale pogrešne žrtve, pogrešnog imena i pogrešne vjere? Odnosno „lažni ljudi lažne vjere“, kako je to formulisao Amfilohije, otac evropske i demokratske Crne Gore rođene 30. avgusta iz Božije volje artikulisane kroz pravedni bijes naroda i njegoj vapaj za slobodom. Valjal’ ova?
Zločin nad „lažnim ljudima lažne vjere“ je lažni zločin, koji to i nije. Treba li Skupština – u kojoj se svjetla ne gase jer nas kao nezaustavljiva lokomotiva progresa i danju i noću vodi ka EU – da raspravlja o lažnim zločinima i tako usporava evropske nam integracije? Ne treba, hvala. Idemo dalje.
Ma nije to, okle. Našoj su vlasti sve žrtve jednake. Samo su neke jednakije od drugih.
Da sad nađete bijele brave, niz Komove kako jave, pa ih pitate a zašto je to tako – i oni bi vam znali reći. Iz istog razloga iz kojega ova Skupština ne bi osudila ni zločine Pavla Đurišića nas muslimanima. Ako ima kakva Rezolucija o zločinima u Kongu i na Novom Zelandu, dajte im, sve usvajaju jer sve su im, rekoše li, žrtve iste. Misli globalno, glasaj lokalno. Samo nemojte od njih očekivati da se bave zločinima koji su bili praktična realizacija preciznih planova stvorenih u beogradskim kabinetima.
Ali što bi vam znali reći bravi, neće ljudi. Jer ovdje živi stanovništvo koje je naviklo da ne govori ono što misli, nego ono što im se isplati da kažu da misle. Ovdje je jedan te isti čovjek 1989. bio Crnogorac, 1993. Srbin, 2007. Crnogorac, a 2021. opet Srbin. Ovdje ljudi iz identiteta u identitet i političke stranke u političku stranku skaču ka kvantne čestice – njihovo ponašanje može objasniti samo kvantna mehanika.
Politička prostitucija osnovno je načelo naše parlamentarne demokratije. To je kao u onom vicu – visoki funkcioner Skupštine posjeti javnu kuću. Dopadne mu se djevojka čije je usluge platio, pa joj pred zoru ponudi da je zaposli u našem hramu demokratije. Ona se prekrsti i cikne: a đe, majka me je jedva puštila ođe da radim.
Zločin u Šahovićima će, dakle, i dalje biti guran pod tepih. O zločinu čiji je rezultat bilo, nacističkom terminologijom, „asanaciono“ etničko čišćenje; o zločinu koji je počinjen u miru; koji nisu počinili vojnici, pa ni paravojnici, nego naaaaarod – o tome nećemo.
Ali šta bude u kućama u kojima se leševi guraju pod tepih? Na koncu se ne može opstati od smrada.
