Piše: Stanko Radulović
Svjedoci smo da od 2006. godine gomila političara, poslanika, opštinskih i državnih funkcionera-izdajnika ne poštuju državne simbole, zastavu, grb i himnu i da se najprije u Skupštini ne poštuje Ustav Crne Gore i državno znamenje, a potom isti primjer slijede svi ostali. Pa i pojedini sportisti.
Andrija Mandić i njegova peta kolona nijesu tako gadljivi na privilegije koje nudi država Crna Gora - plate, dnevnice, putovanja, službena vozila i brojne druge benefite, ali se čini da im na samu pomisao na Crnu Goru pripadne muka.
Mandić odavno, i Goran Danilović nedavno, su izjavili da ne mogu navijati za Crnu Goru, ali im ne smeta nijedna privilegija koju im omogućuje ista ta Crna Gora.
Vaterpolisti su obišli cio svijet kao reprezentativci Crne Gora i mnogi od njih joj nijesu mnogo toga dali, a neće ne samo da pjevaju himnu, već dok se ona intonira izgledaju nezainteresovano, kao da u sebi pjevuše neku drugu melodiju, recimo ''Bože pravde''. Nije problem ni u samom odnosu prema himni, već prema reprezentaciji, saigračima, sugrađanima i u krajnjem slučaju domovini, jer su svi oni rođeni ovdje, na ovom kamenu, kao i njihovi preci.
No, da zamjenimo malo uloge. Zamislite da Beogradu preko političkih ispostava i agenata SPC u mantijama uspije da integriše Crnu Goru u ''srpski svet'', i tada se promjene državni simboli i dođu oni koje priželjkuju Mandić, Danilović, Milan Knežević i mnogi drugi.
U Skupštini Crne Gore se svira ta neka njihova himna, diže se taj neki njihov barjak, propagira ta njihova lažna istorija i Crnogorci sjede, zvižde, pokazuju srednji prst...
Ako se rukovodimo standardima koji važe u ''srpskom svetu'', čini se da bi Crnogorce hapsili istog časa. Ma ne, takvi političari koji bi pokušali da se bore za prava Crnogoraca ne bi smjeli da priđu Skupštini, sportisti reprezentaciji...
Nakon ove hipotetičke priče o duplim standardima, moramo se saglasiti da su država i državni simboli nešto što se mora poštovati. I sam sam bio protivnik državne zajednice samo Srbije i Crne Gore, ne SFRJ, to je bila ozbiljna zemlja.
U hiljadama mojih tekstova do 21. maja 2006. godine sam reprezentaciju SRJ i kasnije SCG doživljavao i nazivao kao naša, moja, jer je to bila država čiji sam žitelj, bila zemlja u kojoj živim, a za nju su se takmičili reprezentativci zemlje čiji sam bio državljanin.
Na referendumu sam glasao za samostalnost Crne Gore, ali sam i u posljednjim tekstovima u kojima su igrali sportisti Crne Gore i Srbije zajedno pisao da je to naša reprezentacija.
Lako je provjeriti, postoji arhiva medije...
Da podsjetim, posljednje zajedničko takmičenje SCG je FINA kup u Budimpešti, igrano je od 13-18. juna, dakle SCG više formalno nije postojala, ali se reprezentacija još uvijek tako zvala, u njoj su bili Zdravko Radić, Vladimir Gojković, Predrag Jokić... i to je bila još uvijek moja reprezentacija.
Mandić, Knežević, Danilović, Jelena Božović i mnogi drugi na političkoj sceni, kao i sportisti koji prate njihov primjer bi privilegije koje pruža država Crna Gora, ali im smeta i sama pomisao na njeno postojanje.
Takav odnos prema državi imaju samo izdajnici, i da bi konačno postigli neki značajan rezultat na velikim takmičenjima to mora da se promijeni.
