Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Majo Sašović, poznati funkcioner u usponu i kako ga zovu, „vječiti potrčko velikih ideja“, ove godine odlučio je da Bogojavljenje obilježi na način koji bi i najmaštovitije scenariste ostavio bez teksta. Umjesto tradicionalnog plivanja u rijekama, jezerima ili morima, koje simbolizuju rijeku Jordan, Majo je, vođen sopstvenom vizijom, zaronio u krstionicu manastira Svetog Srbislava, mitskog čudotvorca koji je, prema predanju, vodu pretvarao u šljivu.
Kao i uvijek, ništa nije prepušteno slučaju. Sašović se pobrinuo da trenutak ostane ovjekovječen i podijeljen sa publikom. Na snimku, koji se munjevito proširio društvenim mrežama, Majo teatralno zaranja u krstionicu nekoliko puta, uzvikivajući između uzdaha i pljuskanja: „Bog se javi! Pardon, gradonačelnik se javi! Pardon, Srbin se javi! Pardon, nebeski Srbin se javi! Pardon, Sveti Sava se javi! Pardon, Putin se javi! Pardon, nebeski srpski svet se javi! O, ima li kraja ovome?“
Okupljeni monasi, koji su sa naporom zadržavali ozbiljan izraz lica, nijemo su posmatrali ovu scenu, dok je Majo, potpuno u zanosu, vjerovatno razmišljao o tome kako će njegovo ime ostati upisano u istoriji Bogojavljenja – ili barem u anegdotama.
Naravno, snimak nije prošao nezapaženo. Društvene mreže su eksplodirale od komentara, a kritičari su primijetili da je cijeli performans bio više inspirisan političkim ambicijama nego stvarnom vjerom. Mnogi su povukli paralelu sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, koji već godinama pozira dok pliva u ledenim vodama na Bogojavljenje, demonstrirajući snagu i pobožnost. Razlika je međutim, očigledna – dok Putin ulazi u zaleđene rijeke, Majo se odlučio za toplu i sigurno pripremljenu krstionicu. Jedan korisnik na mrežama napisao je: „Putin pokazuje čelične mišiće u Sibiru, dok se naš Majo brčka u krstionici Svetog Srbislava, u nadi da će voda postati rakija.“
Događaj je izazvao lavinu reakcija i podsjetio na “tvitovske” stihove o licemjerju: „I kad se moliš Bogu, ne budi kao licemjeri, koji rado po zbornicama i na ulicama stoje i mole se da ih vide ljudi.“ Upravo je to opisalo Majov performans – predstavu za publiku, bez suštine i dubine.
Majo je ponosno podigao čašicu šljivovice, obrisao masne prste o mantiju sveštenika, pa uz osmijeh, kao da je upravo otkrio novi Bogojavljenski običaj, svečano izjavio: „Nema Bogojavljanja bez dobrog prežderavanja! Al' je lep ovaj svet, onđe Srbin, onđe PES, onđe šljivovica, onđe pečenje!“ Monasi su na trenutak zastali, razmjenjujući zbunjene poglede, pitajući se da li je Sveti Srbislav možda inspirisao i ovu novu mudrost ili je možda rakija već počela da djeluje. Jedan od njih šapnuo je drugome: „Ako ovako nastavi, proglasiće ga zaštitnikom praznih tanjira!“
Majo, potpuno nesvjestan njihovih reakcija, zavalio se u stolicu i zgrabio još jednu porciju sarmi, uvjeren da su svi prisutni duboko impresionirani njegovim „duhovnim uzdizanjem“. U jednom trenutku, dok je nazdravljao šljivovicom, teatralno je podviknuo: „A sada, braćo, još jedan zalogaj za Svetog Srbislava, mitskog čudotvorca, što vodu u šljivu pretvara!“ Monasi su se složno prekrstili, dok je jedan, očigledno duhovitiji od ostalih, dobacio: „Majo, danas je Bogojavljenje, a ne Sveti Srbislav!“ Majo, sa punim ustima pečenja, odmahnuo je rukom i kroz smijeh, odgovorio: „Znam, znam... Samo! Sveti Srbislav mi dođe kao inspiracija – čovjek je znao šta je pravi duh tradicije!“ Monasi su se pogledali, a jedan je tiho prokomentarisao: „Ako ovako nastavi, sjutra će proglasiti i Svetu Rakiju zaštitnicom svih Srba!“ Majo, potpuno zadovoljan sobom, podigao je čašicu još jednom i dodao: „E, braćo, što da vam kažem – vjera je jaka tamo đe je trpeza bogata!“
Napomena: Svaka slučajnost sa stvarnim ličnostima je slučajna, baš kao i njihovo zaranjanje
